Vatikan, (IKA) – Promicati kulturu ukorijenjeniju u evanđelju da se ponude odgovori znakovima vremena svrha je nove evangelizacije, o čemu će od 7. do 28. listopada ove godine u Vatikanu raspravljati 13. opća redovna Sinoda biskupa. U Tiskovnom uredu Svete Stolice predstavljen je 19. lipnja radni dokument Sinode, podijeljen u četiri poglavlja, objavljen na latinskom, talijanskom, francuskom, njemačkom, španjolskom, portugalskom i poljskom jeziku, prenosi Radio Vatikan.
“Ne bojte se!” U toj je rečenici Matejeva evanđelja smisao nove evangelizacije, istaknuto je u dokumentu. U pustinjama modernoga svijeta, kršćani su obeshrabreni i udaljuju se od vjere, ali Crkva mora iznalaziti nova oruđa i nove riječi da naviješta Riječ Božju, obnavljajući se nakon grijeha nekih njezinih članova, stoga u prvom poglavlju dokumenta poziva sve na otkrivanje srca evangelizacije, odnosno susreta s Kristom, te da se ne ustupa lažnim uvjerenjima koja prikazuju evangelizaciju kao ograničavanje ljudske slobode. Naprotiv, cjelovito prihvaćanje Krista-istine uzdiže i ljudsku slobodu. Dokument govori o sedam pozornica nove evangelizacije: kulturnom, poglavito na sekulariziranom Zapadu, potom društvenom, gospodarskom i političkom, koje je najviše pogodila novčarska kriza i pojava selilaštva, a slijedom toga i kriza vrijednosti, ali i rast solidarnosti. Žurno je stoga promicati mir, suživot, dijalog, obranu ljudskih prava jer se propašću komunističke ideologije uklonila podjela Zapada, a na pozornicu su stupili novi subjekti, poput islama, azijskog svijeta a s njima i opasnost od novih napasti moći i prevlasti. Opasnosti se susreću i u znanstvenim i komunikativnim područjima, gdje se znanost i tehnologija smatraju novim religijama, a digitalne tehnologije pogoduju egocentrizmu, rabeći etiku kao zabavno sredstvo. Premda se kod ljudi zamjećuje veća potreba za religijom, što je u svakom slučaju pozitivni čimbenik, ipak ne valja zaboraviti da se i u tome krije opasnost fundamentalizma, terorizma i množenja sekta, upozorava se u dokumentu.
Da bi kao kršćani živjeli u spomenutim okolnostima, dokument predlaže prije svega autokritiku, odnosno osudu “tihog otpadništva” što se očituje u slabljenju kršćanske prakse. Oruđa nove evangelizacije bivaju, dakle, ljubav, zauzeti ekumenski dijalog, ne jednostavna suradnja, nego želja da nas Duh Sveti preobrazi, jer podjele među kršćanima su sablazan svijetu; potom međuvjerski dijalog, koji se ima usredotočiti na istinu i slobodu; također razvoj župa i promicanje duhovnih zvanja kako bi se riješila nestašica svećeničkih zvanja prouzročena nevjernošću bitnim životnim odlukama. Valja imati hrabrosti da se pitanje o Bogu ponovno unese u suvremeni svijet, osobito na Zapadu, a to je osnovni ali ne i isključivi cilj nove evangelizacije. A i stoga, kako se ističe u trećem poglavlju dokumenta, jer je prenošenje vjere zadaća svakog kršćanina i svekolike Crkve, a ne može se prenijeti ono što se ne živi. U posljednjem poglavlju dokumenta riječ je o tome kako oživjeti pastoralno djelovanje, gledajući na sakramente krštenja i pomirbe i ujedno promičući naviještanje vjere među nevjernicima. Temeljna je sveza između naviještanja vjere i odgoja, odgovarajući na žurnost odgoja, ekologijom ljudske osobe, koja gleda čovjeka kroz optiku cjelovitoga razvoja i komplementarnosti između vjere i razuma, dva krila koja vode Bogu. Konačni je cilj nove evangelizacije biti lijek za radostan kršćanski život, bez straha, da svijetu donese nadu evanđelja, jer svi ljudi, više-manje svjesno, žude za nadom da mogu živjeti, ističe se u zaključku dokumenta.