Rijeka, (IKA) – “Hiperaktivnost djeteta – što roditelj može učiniti?” bila je tema VIII. roditeljske škole Ureda za obitelj Riječke nadbiskupije održane od 11. do 13. svibnja u hotelu Omorika u Crikvenici. Tridesetak obitelji s djecom sudjelovalo je na edukativnom seminaru na kojem su obradili temu koja se često susreće u odgoju. Psihologinja Lahorka Jurčić, pedagoginja Jasminka Pribanić i defektologinja Zorica Janković održale su predavanja, a nakon svakog predavanja roditelji su sudjelovali u radionicama u kojima se uči na primjerima iz prakse. Poremećaj pomanjkanja pažnje i hiperaktivnosti, ADHD, u posljednje je vrijeme sve češća dijagnoza kod djece, no ne može se za svako živahno dijete reći da ima ADHD.
“Na roditeljima je velika uloga, sliku koju će dijete o sebi dobivati u svojoj obitelji u značajnoj mjeri će utjecati na funkcioniranje u široj okolini”, rekla je Janković. Roditelje je potaknula da moraju biti dosljedni i pozitivni, moraju znati potaknuti dijete da govori što radi i što želi učiniti kako bi potaknuli njegov unutarnji govor, a to će djetetu dati jasne smjernice kako se nositi s poteškoćama poremećaja. Istaknula je i vjersku dimenziju roditeljstva, koja uvijek može pomoći u odgoju. Ono što nikako ne bi smjeli zaboraviti, a to je da nisu sami u odgoju, pa i kad nailaze na nerazumijevanje okoline.
Jasminka Pribanić objasnila je da je hiperaktivnost djeteta biološki uvjetovan poremećaj, izvan voljne kontrole djeteta i nije znak da je dijete zločesto niti je pokazatelj lošeg roditeljskog odgoja. Zbog svog nemira, problema s pažnjom i naglih reakcija, hiperaktivna djeca mogu otežano uspostavljati kvalitetne odnose s vršnjacima i odraslima, kao i otežano se snalaziti u situacijama u kojima se očekuje pridržavanje pravilima kao što su vrtić ili škola. Okolina ih često ne shvaća i ne prepoznaje njihove posebnosti. “Preporuka roditeljima s djetetom koji boluje od ADHD-a je da budu pozitivni, da promatraju, komentiraju i nagrađuju dobro i poželjno ponašanje na način da objasne djetetu ponašanje koje očekuju od njega, što jasnije i konkretnije. Pri tome trebaju imati realna očekivanja. Hiperaktivna djeca moraju vidjeti posljedice svog ponašanja koje su predvidljive, konzistentne i jasne te dobivati povratnu informaciju češće i brže nego ostala djeca.” “Budući da hiperaktivna djeca sumnjaju u vlastite sposobnosti, važno je razvijati samopoštovanje djeteta, uočiti talente i kreativnost, prepoznati prednosti i snage svog djeteta. Pri tom je potrebno podsjetiti se da samo zadovoljan roditelj može adekvatno odgajati svoje dijete zato ne treba zaboraviti skrbiti se za sebe i voditi računa i o svojim potrebama i uživati sa svojim djetetom u svim lijepim stvarima koje donosi život.”
Psihologinja Jurčić u uvodnom je predavanju podsjetila da su djeca sa specifičnim ponašanjima bila poznata i ranije te odbacila mit da je ADHD bolest modernog doba. S druge strane, nije svako živo dijete ujedno i hiperaktivno dijete, što se danas često koristi u govoru. Kratkotrajna i lako otklonjiva pažnja te velika potreba malog djeteta za kretanjem i motoričkom aktivnošću karakteristike su dječje dobi. “S obzirom da ne postoji jedinstveni test koji bi dokazao ovaj poremećaj, postoji mnogo kontroverzi oko dijagnoze ADHD-a. Danas prevladava mišljenje da su te poteškoće nasljedne tj. da se radi o kompleksnom genetskom poremećaju.” Naglasila je da je takvoj djeci, kao i njihovim obiteljima, potreban složen i stručan sistem podrške, savjetovanja i terapije, te edukacija javnosti, odgojitelja i nastavnika, kao i promjene u odgojno-obrazovnom sustavu.