Zagreb, (IKA) – Međunarodni znanstveni skup “Hrvatski mučenici iz vremena komunističke vladavine” započeo je 25. travnja u zgradi Hrvatske biskupske konferencije, a organizatori skupa su bili zajednička Komisija za hrvatski martirologij biskupskih konferencija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvatski institut za povijest i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
U ime HBK skup je pozdravio predsjednik nadbiskup Marin Srakić rekavši da je hrvatski narod krajem Drugog svjetskog rata ušao u doba osvete, a žrtve te osvete likvidirane su bez suda. Narodna vlast neprijatelje je označila kao “popove i kulake”, a neprijatelji su postali svi oni koji su nešto značili u tadašnjem društvu. Nadbiskup Srakić istaknuo je da biskupske konferencije Hrvatske i BiH, zajedno sa svim provincijalima redovničkih provincija, podupiru istraživanje poslijeratnih zločina. Istraživanje istine nije premetanje kostiju kako tvrde neki političari, nego je to izraz humanosti. Treba žaliti žrtve Jasenovca i Auschwitza, ali ni druge jame se ne smiju preskočiti. Mlađe generacije imaju pravo na istinu, jer kao što je Isus rekao, istina će vas osloboditi. Nadbiskup je izrazio želju da se i zakonski regulira istraživanje komunističkih žrtava.
U ime BK BiH govorio je vojni ordinarij u BiH Tomo Vukšić istaknuvši da se ne treba zaboraviti ljubav u ovom traženju istine. Traženje istine može postati mjesto obraćenja i nas samih, ali i molitve za progonitelje. Ovaj trenutak je početak traženja svetaca Crkve u Hrvata, rekao je biskup Vukšić.
U ime Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, govorio je dr. Andrija Hebrang. Istaknuo je važnost pronalaska i obilježivanja grobova žrtava komunizma, dodavši da su se tom temom do sada bavili samo Crkva i pojedini povjesničari. Sve druge postkomunističke zemlje su to učinile, a Hrvatska još uvijek nije. Nevina je svaka žrtva koja nije imala pravo na suđenje. Dr. Hebrang posebno se zahvalio gospićko-senjskom biskupu Mili Bogoviću na suradnji, rekavši da Ured i Crkva zajedno nadoknađuju gotovo 70 godina zanemarivanja.
U ime Hrvatskog instituta za povijest govorila je ravnateljica dr. Jasna Turkalj, rekavši da se Institut sustavno bavi žrtvama rata i poslijeraća, te ima za cilj pojedinačni popis svih žrtava toga doba, a do sada je sakupljeno oko 500.000 imena. Neki se nažalost uporno trude poniziti rezultate istraživanja, a žrtve imaju pravo na spomen i sjećanje, rekla je dr. Turkalj.
Ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar dr. Vlado Šakić podsjetio je na rad Instuta i suradnju sa crkvenim ustanovama. Objektivna spoznaja vrlo je važna za mlađe generacije, upozorio je dr. Šakić, rekavši da su žrtve bile tretirane kao neprijatelji.
Uvod u rad i u znanstveni skup dao je gospićko-senjski biskup Mile Bogović, predsjednik Komisije za hrvatski martirologij. Pokojni papa Ivan Pavao II. vidio je mučenike kao blago prošlosti te je pozvao sve narode da popišu svoje mučenike, o čemu je govorio i prilikom beatifikacije kardinala Stepinca, podsjetio je biskup Bogović. Biskup je rekao da su svi mučenici žrtve, premda nisu sve žrtve mučenici. Izgradnja Crkve hrvatskih mučenika na Udbini je odgovor pokojnom Papi. Biskup Bogović pozvao je na izgradnju svehrvatskog groba za sve nepokopane žrtve na mjestu negdašnje Crkve sv. Marka Groba u Podudbini. Zajednička Komisija nastala je zato što o žrtvama nitko nije govorio. Prioritet je istražiti novije žrtve, one iz komunizma. Biskup Bogović istaknuo je pri tome važnost suradnje s povjesničarima. Komunizam ne samo da je oduzimao živote, nego oduzimao i pravo na grob. Koliko je promidžba jaka protiv žrtava, svjedoči i malobrojnost postupaka za proglašenje mučenika. Pred istraživačima stoji veliki posao, zaključio je biskup Bogović.
Dr. Jure Krišto, voditelj Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, održao je izlaganje “Komunizam kao ideologija i politički program”. U izlaganju se bavio odnosom komunizma i religije, neprijateljskim stavom komunizma pogotovo spram Katoličke Crkve, te elementima komunizma kao što su ateizam, nasilje, manjak morala, mržnja i osveta. Odsustvo Boga uzrokuje pomanjkanje razlikovanja dobra i zla, upozorio je predavač.
Dr. Josip Jurčević imao je izlaganje pod nazivom “Ustrojavanju represivnog sustava u komunističkoj Jugoslaviji”. Među ostalim napomenuo je do sada otkriveno oko 1800 grobišta u bivšoj Jugoslaviji, 900 u Hrvatskoj, 600 u Sloveniji, 200 u Srbiji i 100 u BiH.
Izlaganje “Primjena represivnog sustava prema Katoličkoj Crkvi” održao je dr. Miroslav Akmadža. Istaknuo je tri segmenta napada na Crkvu, jedan usmjeren prema ljudima Crkve, drugi prema djelatnostima Crkve, a treći prema ljudskoj savjesti. Za rata i poslije rata strijeljano je 385 svećenika, od toga 355 su ubili partizani. Svećenici su također zatvarani, a nadbiskup Stepinac je simbol tih zatvaranja, podsjetio je dr. Akmadža.
Mr. Tomislav Jonjić u izlaganju “Zakonske osnove i mogućnosti istraživanja zločina i žrtava u Hrvatskoj” istaknuo je da pravne osnove za progon zločinaca ima, ali da ne postoji politička volja. Žrtva je izložena dvaput poniženju i ako se zanemari zločin, mladima se poručuje da se zločin isplati.
Dr. Mile Lasić održao je izlaganje “Zakonske osnove i mogućnosti istraživanja zločina i žrtava u BiH”. Istaknuo je pregršt međunarodnih dokumenata i bosansko-hercegovačkih zakona koje omogućuju progon ratnih zločinaca iz doba Drugog svjetskog rata. Naveo je oko 20.000 stradalih Hrvata u Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću, prema popisu tamošnjih župa. No, pravosudna tijela više su okrenuta periodu od 1992. do 1995, istaknuo je predavač.
Dr. Mitja Ferenc govorio je o zakonskim osnovama i mogućnostima istraživanja zločina i žrtava u Sloveniji. Izvansudska ubijanja su bila najjača u Sloveniji, a najviše je ubijeno Hrvata. U demokraciji se krenulo s označavanjem grobišta i stvorena je Komisija slovenske Vlade za istraživanje masovnih grobišta. Komisija je imala problema s financiranjem i djelovanjem. Katolička Crkva u Sloveniji je podigla 179 spomen-ploča za oko 14.000 žrtava, a od 2001. slovenska država počela je označavati mjesta grobišta. Slovensku javnost posebno je pogodilo otkriće masovnog grobišta Huda Jama s oko 2000 smaknutih, posvjedočio je dr. Ferenc.
U popodnevnom dijelu u predavanju “Žrtve i mučenici Drugoga svjetskog rata i poraća u Hrvatskoj” dr. Vladimir Geiger podsjetio je kako su u Jugoslaviji obavljena tri popisa ljudskih gubitaka, no ti popisi nisu obuhvatili stradale žrtve koje su u Drugom svjetskom ratu izgubile život od strane NOB-a i partizanskih odreda, odnosno JNA. Tek od 1992. do 1999. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH prikuplja podatke o gubicima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća te u popisivanju žrtava daje pozornost ponajprije Hrvatima i to uglavnom onima koji u prethodnim popisima ljudskih gubitaka nisu obuhvaćeni.
Uvećavanje ili umanjivanje, a i prosuđivanje pojedinih kategorija ljudskih gubitaka bez poznavanja činjenica najčešće proizlazi iz osobnih, nacionalnih ili političkih razloga gdje su “žrtve naši, a počinitelji njihovi”. No utvrđivanju ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu moramo pristupati na temelju stvarnih pokazatelja kako bi došli do najpribližnijih podataka. To nije samo znanstveno-istraživački rad, nego i civilizacijska potreba i nužnost, istaknuo je dr. Geiger.
Predavanje “Žrtve i mučenici Drugoga svjetskog rata i poraća u Bosni i Hercegovini” održao je mons. dr. Tomo Vukšić. U Banjolučkoj biskupiji, od 31 svećenika zaređenog do 1945. broj stradalih za vrijeme rata i neposredno poslije iznosio 13. Na najgrublje načine mučeno i ubijeno ih je 10, jedan je umro u zatvoru, jedan u logoru, a biskup Žanić je umro kao ratni prognanik. To iznosi 41,93%, što je rekord gubitka svih crkvenih zajednica u hrvatskom narodu. Osim biskupijskih svećenika i franjevaca u toj biskupiji djelovali su trapisti koji su imali veliki samostan u blizini Banje Luke, a 1944. su se odredbom njemačke vojske morali povući, jer je među njima bilo mnogo Nijemaca. U Sarajevskoj nadbiskupiji život je izgubilo 26 svećenika od njih 123. Ubijeno ih je 21, jedan je umro u zatvoru, jedan od posljedica zatvora i torture, a tri su umrla od tifusa, što iznosi 21,13% od ukupnog broja. U Bosanskoj franjevačkoj provinciji od 192 svećenika njih 47 je izgubio život (24,47%), a od isusovaca koji su kroz rad djelovali kao odgojitelji u Travniku i Sarajevu jedan je umro u zatvoru.
U ratnom razdoblju i neposredno nakon njega, dijecezanski kler u Hercegovini izgubio je 14 članova, odnosno 36,40%. Hercegovačka franjevačka provincija od 155 izgubila je 57, što je brojčano više nego i u jednoj biskupiji i provinciji (36,77%). U BiH je ukupno ubijeno 235 crkvenih osoba uz mogućnost da to i nije konačan broj, istaknuo je predavač te dodao kako je najmlađa žrtva bila 12-godišnji sjemeništarac, a najstarija 84-godišnji svećenik Trebinjske biskupije. Također je istaknuo kako je 1949./50. cijela Katolička Crkva u BiH ostala bez ijednoga biskupa u službi. Biskup Garić umro je kao prognanik u Austriji, biskup Šarić nalazio se u inozemstvu, biskup Ćule osuđen je na montiranom procesu, a nadbiskup Čekada koji je upravljao Banjolučkom biskupijom je protjeran.
Gospićko-senjski biskup Mile Bogović predstavio je literaturu vezanu uz ovu tematiku koja se odnosi na žrtve i mučenike u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a koju je prikupio dr. Grgo Grbešić, a potom dao osvrt na područje koje obuhvaća današnja Gospićko-senjska biskupija. Istaknuo je kako je na tom cijelom području za Drugog svjetskog rata i poraća stradalo oko 13000 ljudi, što je za to malo područje jako velik broj. Najviše je stradao Udbinski dekanat koji je praktički uništen, a prvi sukobi su započeli u Slunjskom dekanatu, koji je po stradanjima drugi te to potkrijepio s više primjera stradanja Hrvata-katolika.
Dr. Anto Orlovac je u predavanju “Žrtve i mučenici u Banjolučkoj biskupiji” istaknuo kako je fascinantan podatak da samo pet svećenika te biskupije koji su živjeli u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća ne spada u jednu od kategorija: ubijen, zatvoren, prognan. Istaknuo je kako je biskup Komarica diskretno zamolio župnike 1990. da popišu sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća i to kako one koje nađu u župnim maticama, tako i one čija imena znaju još živući svjedoci. Biskup Komarica je 3. studenoga 1990. prvi put javno slavio misu zadušnicu za sve žrtve rata s područja Banjolučke biskupije. Dr. Orlovac je istaknuo kako je na području biskupije dobar dio župa prikupio podatke, od kojih je 36 do sada objavljeno, a još za njih 21 nije. Riječ je o oko 5000 imena žrtva.
U predavanju “Žrtve i mučenici u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji” Anita Blažeković predstavila je rezultate koji su provedeni za Bjelovarsko-bilogorsku županiju, jer kada su oni započeli još nije postojala biskupija. U tom kontekstu je navela kako je 2010. godine objavljena knjiga “Jugoslavensko nasilje i prešućivane žrtve Drugog svjetskog rata i poraća na području Bjelovarsko-bilogorske županije” u kojoj se nalaze 6322 žrtve, s imenom i prezimenom.
Ivan Šimić govorio je o temi “Žrtve i mučenici u Dubrovačkoj biskupiji”. Podsjetio je kako su propašću stare Jugoslavije počela ubojstva i likvidacije. Talijanski vojnik je u Dubrovniku, na Boninovu 25. 10. 1941. usmrtio župnika iz Osojnika Josipa Bagija, a znakovito je dva mjeseca kasnije u hercegovačkom zaleđu stradao od četnika i njegov nasljednik Rudolf Brnobić. Posebno je istaknuo stradanje na Daksi, koja je postala simbol komunističkog zločina na dubrovačkom području.
Fra Stipan Marčinković je govoreći o “Žrtvama i mučenicima u Hvarskoj biskupiji” rekao kako su u toj biskupiji ubijena sedmorica svećenika, jedan bogoslov, dva su biskupa tamnovala, od kojih je jedan od mučenja 45 dana poslije ređenja umro. Tamnovalo je 11 svećenika.
“Žrtve i mučenici u Križevačkoj eparhiji” bila je tema izlaganja Mile Vranešića koji je uvodno predstavio strukturu eparhije, a potom istaknuo kako su se najstrašnije stvari događale u hrvatskim dijelu, tj. u Žumberku i oko Žumberka. I prvi na udaru bio je prvi pastir, biskup, rekao je Vranešić te je podsjetio kako se često zaboravlja da je prvi uhićeni katolički biskup 1945. bio križevački grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak, i to 9. svibnja kad su partizani ušli u Križevce bio uhićen i u zatvoren. Od posljedica maltretiranja i mučenja 9. rujna 1946. je preminuo, rekao je Vranešić te podsjetio kako je proces nadbiskupu Stepincu počeo u listopadu 1946., pa je tako križevački biskup bio pokusni kunić za sve ono što se kasnije događalo Stepincu. Potom je naveo imena desetak svećenika mučenika, među kojima je prvi Aleksandar Vlasov ubijen 1942.
U predavanju “Žrtve i mučenici u Krčkoj biskupiji” dr. Franjo Velčić podsjetio je kako je kraj rata biskupija dočekala u okrnjenom teritorijalnom opsegu. Talijani su provodili talijanizaciju te bahatošću vrijeđali sve što je hrvatsko, od nacionalne zastave pa do staroslavenske liturgije u crkvama. Stanovništvo je zato s odobravanjem prihvatilo novu vlasti, no politički i vojni komesari su se odmah dali na posao raščišćavanja narodnih neprijatelja. S područja Krčke biskupije nasilno je ubijeno 11 klerika, dvojice od njih nema u Bakovićevu martirologiju. Većina od njih je smrt doživjela u prvim godinama svećeništva, drugi u najboljim godinama života i pastoralnoga djelovanja. Svi su umrli nasilnom smrću, osim jednoga koji je umro od posljedica maltretiranja.
“Žrtve i mučenici u Mostarskoj biskupiji” bila je tema mons. Vukšića koji je istaknuo kako je za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega iz Hercegovine bez pribrajanja tzv. kolateralnih žrtava, na hrvatskoj strani kao izravne žrtve rata, prema još uvijek nepotpuno crkvenom popisu iz 1989. godine stradalo oko 15.705 ljudi. Među njima je stradalo također 14 svećenika, 2 bogoslova i 4 sjemeništarca Mostarske i Trebinjske biskupije, i jedna redovnica.
“Žrtve i mučenici u Porečko-pulskoj biskupiji” bila je tema mr. Ilije Jakovljevića, koji je istaknuo kako je nakon Lanišća gdje je ubijen Bulešić, šest svećenika Hrvata napustilo Istru, a drugi dio se pasiviziralo, dok je talijansko svećenstvo pokušalo dokazati štetnost Pariškog ugovora, posebno ističući stav Jugoslavije spram Crkve. Svećenici nisu zapisivali komunistička zlodjela najviše iz straha za vlastiti život, a i danas ljudi teško o tome govore, a još je teže da se svako mjesto dostojno obilježi. Sve što je na tom polju u Istri učinjeno, učinjeno je zahvaljujući biskupu Ivanu Milovanu i mons. Ivanu Grahu. Biskup Ivan Milovan dao je podići spomenik 2000. godine žrtvama, a poslije u Svećeničkoj godini svim svećenicima i bogoslovima koji su stradali u vrijeme rata i poraća na području Istre.
Danas Crkva u Istri ima među mučenicima i žrtvama komunističkoga režima jednog blaženika Francesca Giovannija Bonifacija, a nadamo se da će uskoro i Miroslav Bulešić biti blaženi. U tom kontekstu je podsjetio kako jedan predstavlja stradanje Talijana na području Istre, a drugi Hrvata, jedan i drugi podnijeli su mučeništvo nakon rata bez sudskog procesa. Istaknuo je kako je od 1941. do 1949. ukupno ubijeno 15 istarskih svećenika, od kojih jedan od strane četnika. Ono što je nedovoljno istraženo su ubojstva i progoni istarskih narodnjaka, sakristana, i drugih koji su mučenički bili ubijeni.
Na početku drugoga dana međunarodnoga znanstvenog skupa 26. travnja sudionicima su se pridružili generalni tajnik Biskupske sinode nadbiskup Nikola Eterović, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, sisački biskup Vlado Košić i član Europskog parlamenta Lojze Peterle.
“Mi kao Katolička crkva dajemo naglasak na svjedoke, kršćanske svjedoke ljubavi u takvim veoma teškim vremenima i zato nastojimo povijesnim istraživanjima identificirati one koji su zavrijedili biti blaženi i sveci. Jasno da bi se to postiglo potrebno je istražiti povijesni kontekst, treba opisati i druge žrtve koje možda nisu prikladne za uzdizanje na čast oltara, premda su na svoj način i oni žrtve tih režima i dali su svoj život za naš boljitak, i ljudi dobre volje. Ali kao Katolička crkva mi stavljamo na uzor blažene i svete koji su dali svoj život iz ljubavi i prema svojim neprijateljima, koji nisu mrzili one koji su ih progonili”, rekao je nadbiskup Eterović.
Kardinal Bozanić je dao priznanje biskupu Mili Bogoviću za ovu inicijativu, spomenuvši da je osnovana i zajednička Komisija za hrvatski martirologij biskupskih konferencija Hrvatske i Bosne i Hercegovine koja ne želi zamijeniti ili nadomjestiti ono što treba učiniti država. “Mučenici su svjedoci dobra i dok želimo izvući iz naše baštine te mučenike i predstaviti ih, mi zapravo dajemo primjere. Izdižemo primjere kako se dobrim pobjeđuje zlo, a upravo u tome je zadatak Crkve i prinos Crkve humanizaciji čovječanstva”, poručio je kardinal.
O žrtvama i mučenicima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji govorio je dr. Ivo Balukčić. Istaknuo je kako je u istraživanju o žrtvama među svećenicima, redovnicima i redovnicama te sjemeništarcima prikupljeno mnogo podataka, te objavljeno dosta knjiga, no ostaje neistraženo područje među vjernicima laicima. U tom kontekstu upozorio je da treba imati u vidu da su u Vrhbosanskoj nadbiskupiji tijekom i nakon Drugog svjetskog rata cijele župe ili dijelovi župa potpuno ispražnjeni od katoličkog puka.
O stanju u Riječkoj nadbiskupiji govorio je dr. Marko Medved, istaknuvši kako je popisano 18 svećenika žrtava komunizma, no historiografija nije zabilježila sve okolnosti stradanja svećenika te nadbiskupije prije rata, za rata i u poraću. Većina svećenika stradala je na području Modruške biskupije istočno od Riječine. Govoreći o žrtvama poraća, istaknuo je i pitanje zatvaranja sjemeništa i sudskog procesa i zatvaranje svećenika i bogoslova 1955. Rekao je kako su žrtve komunizma pripadnici sva tri naroda, naime tad je nadbiskupija bila sastavljena od Hrvata, Slovenaca i Talijana.
Govoreći o stradanjima u Sisačkoj biskupiji, prof. Spomenka Jurić istaknula je izdavanje žrtvoslova pojedinih gradova. U 18 župa uopće nema započetih istraživanja, dok je 45 župa sakupilo podatke o gotovo 7000 žrtava. Jedan svećenik stradao je prije zbog komunističkog režima 1935., u vrijeme rata stradalo je njih 15, a samo za dvojicu se zna grob, dok je nakon rata 19 suđeno na višegodišnje kazne zatvora, od kojih tri nisu dočekala istek kazne.
Govoreći o žrtvama i mučenicima u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, dr. Josip Dukić istaknuo je da na KBF-u u Splitu postoji predmet „Splitsko-makarska biskupija u II. svjetskom ratu”. Istaknuo je kako su popisi žrtava jedno, a žrtvoslovi drugo, a put od popisa žrtava do žrtvoslova je poprilično težak. Od 146 župa sakupljeno je oko 100 popisa. Izdan je prvi službeni žrtvoslov, Dugopoljski, a u pripremi je i solinski.
Tomislav Vuković osvrnuo se na Subotičku biskupiju, kao i na Zrenjaninsku i Srijemsku. Uvodno je predstavio niz korisnih izvora o stradanjima svećenika Hrvata, Mađara i Nijemaca te istaknuo kako je pronašao 12 imena koja nisu objavljena u “Martirologiju” don Ante Bakovića. U Subotičkoj biskupiji bilo je 25 svećenika žrtava, u Srijemskoj 4, a u Zrenjaninskoj 13.
O žrtvama i mučenicima u Šibenskoj biskupiji govorio je mr. Ante Skračić. Uvodno je naveo, kako je biskup Srećko Badurina misu za stradalnike prvi puta služio 3. studenoga 1990. godine. Istaknuo je kako je stradalo 9 biskupijskih svećenika i 13 franjevaca.
Franjo Talan je govoreći o Varaždinskoj biskupiji istaknuo kako su 33 svećenika smrtno stradala. Posebno se osvrnuo na obilježavanje grobišta i stratišta što je započelo s osamostaljenjem RH, te upozorio da ni trećina stradalih nije bila upisana.
Mons. dr. Pavao Kero je govorio o Zadarskoj nadbiskupiji rekavši da je ubijeno 11 svećenika, i jedna redovnica, utamničena i osuđena su 22 svećenika, kao i jedan redovnik rodom iz Zadra.
Dr. Stjepan Razum je, govoreći o Zagrebačkoj nadbiskupiji, prostoru koji je naknadno podijeljen na druge četiri biskupije. Istaknuo je djela mons. Stjepana Kožula koji se prvi usudio 1992. u knjizi „Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije”, koja je šest godina kasnije objavljena kao “Martirologij Crkve zagrebačke” obraditi tu temu. Kasnije je mons. Kožul to dopunio knjigom „Deset godina nakon martirologija Crkve zagrebačke”. Brojčano, Zagrebačka nadbiskupija dala je najviše žrtava Crkve u Hrvata. Tu nalazimo imena 63 ubijena svećenika, pet ih je umrlo na izdržavanju zatvorske kazne, dvojica u bombardiranju. Tom broju se dodaje 3 ubijena bogoslova i 1 sjemeništarac. Od slovenskih svećenika koji su bili na službi u Zagrebačkoj nadbiskupiji sedmorica su ubijena u logoru, a trojica u bombardiranju.
Popodnevni dio znanstvenog skupa bio je posvećen stradanjima u redovničkim zajednicama, i to u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji (dr. fra Miljenko Stojić), Provinciji Bosne Srebrene (dr. fra Marijan Karaula), Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja (fra Marko Prpa), Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima” (dr. fra Stanko Škunca), Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda” (fra Ivan Damiš), Provinciji franjevaca trećoredaca” (fra Antun Badurina), Hrvatskoj dominikanskoj provinciji” (dr. Slavko Slišković), Hrvatskoj provinciji Družbe Isusove” (Valentin Miklobušec) i Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka” (s. Veronika Popić).
Predstavljeni su i rezultati i planovi postojećih Postulatura i Vicepostulatura za proglašenje mučeništva, i to Postulatura Alojzija Stepinca (mons. dr. Juraj Batelja), Postulatura Miroslava Bulešića (mons. dr. Vjekoslav Milovan), Postulatura Drinskih mučenica (s. Ozana Krajačić), Postulatura s. Žarke Ivasić (s. Veronika Popić),Vicepostulatura hercegovačkih franjevaca (dr. fra Miljenko Stojić), Postupak fra Rafe Kalinića (fra Petar Bezina) i postupak Dominika Barača, OP (dr. fr. Anto Gavrić).
U okviru međunarodnoga znanstvenog skupa “Hrvatski mučenici iz vremena komunističke vladavine”, 25. travnja, u zgradi HBK otvorena je izložba literature na temu skupa u organizaciji Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. “Želimo sačuvati spomen na sve ono što se događalo u našoj domovini nakon Drugog svjetskog rata i u vrijeme komunističke diktature”, rekao je rektor dr. Željko Tanjić. Većina izloženih knjiga završit će u knjižnici HKS-a kao spomen i svjedočanstvo mladim generacijama.