Zagreb, (IKA) – U nastavku rada popodnevnog dijela prvoga dana Međunarodnoga znanstvenog skupa „Hrvatski mučenici iz vremena komunističke vladavine” dat je osvrt na stradanja po pojedinim nad/biskupijama.
Gospićko-senjski biskup Mile Bogović predstavio je literaturu vezanu uz ovu tematiku koja se odnosi na žrtve i mučenike u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a koju je prikupio dr. sc. Grgo Grbešić, a potom dao osvrt na područje koje obuhvaća današnja Gospićko-senjska biskupija.
Istaknuo je kako je na tom cijelom području za Drugog svjetskog rata i poraća stradalo oko 13000 ljudi, što je za to malo područje jako velik broj. Najviše je stradao Udbinski dekanat koji je praktički uništen, a prvi sukobi su započeli u Slunjskom dekanatu, koji je po stradanjima drugi te to potkrijepio s više primjera stradanja Hrvata-katolika.
Dr. sc. Anto Orlovac je u predavanju “Žrtve i mučenici u Banjolučkoj biskupiji” istaknuo kako je fascinantan podatak da samo pet svećenika te biskupije koji su živjeli u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća ne spada u jednu od kategorija: ubijen, zatvoren, prognan. Kako je mons. Vukušić iznio podatke i neka od imena, dr. Orlovac je u svom izlaganju stavio naglasak ona ono što je biskupija napravila u prikupljanju podataka. Istaknuo je kako je biskup Komarica diskretno zamolio župnike 1990. da popišu sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća i to kako one koje nađu u župnim maticama, tako i one čija imena znaju još živući svjedoci. Potaknut je i rad na prikupljanju podataka o žrtvama rata i komunističkog nasilja, ne samo u biskupiji, nego i cijeloj BiH te je inicirano formiranje centara za istraživanje mučenika. Također je potaknuto da se obilježe obljetnice stradanja misnim slavljima, predavanjima i drugim manifestacijama kako bi to ostalo u svijesti ljudi.
Biskup Komarica je 3. studenoga 1990. prvi put javno slavio misu zadušnicu za sve žrtve rata s područja Banjolučke biskupije. Dr. Orlovac je istaknuo kako je na području biskupije dobar dio župa prikupio podatke, od kojih je 36 do sada objavljeno, a još za njih 21 nije. Riječ je o oko 5000 imena žrtva.
U predavanju “Žrtve i mučenici u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji” Anita Blažeković predstavila je rezultate koji su provedeni za Bjelovarsko-bilogorsku županiju, jer kada su oni započeli još nije postojala biskupija. U tom kontekstu je navela kako je 2010. godine objavljena knjiga „Jugoslavensko nasilje i prešućivane žrtve Drugog svjetskog rata i poraća na području Bjelovarsko-bilogorske županije” u kojoj se nalaze 6322 žrtve, s imenom i prezimenom.
Ivan Šimić govorio je o temi “Žrtve i mučenici u Dubrovačkoj biskupiji”. Podsjetio je kako su propašću stare Jugoslavije počela ubojstva i likvidacije. Talijanski vojnik je u Dubrovniku, na Boninovu 25. 10. 1941. usmrtio župnika iz Osojnika Josipa Bagija, a znakovito je dva mjeseca kasnije u hercegovačkom zaleđu stradao od četnika i njegov nasljednik Rudolf Brnobić. Posebno je istaknuo stradanje na Daksi, koja je postala simbol komunističkog zločina na dubrovačkom području. Taj mali otočić nije mogao prihvatiti sve uhićene, te je jedan dio ubijen koji je sam sebi kopao grobove, jedan dio je bačen u more, a veći dio uhićenika tih dana odveden je prema Korčuli i tako usput likvidiran.
Fra Stipan Marčinković je govoreći o “Žrtvama i mučenicima u Hvarskoj biskupiji” rekao kako su u toj biskupiji ubijena sedmorica svećenika, jedan bogoslov, dva su biskupa tamnovala, od kojih je jedan od mučenja 45 dana poslije ređenja umro. Tamnovalo je 11 svećenika.
Govoreći pak o represiji, podsjetio je kako su bile zabranjivane čak i čuvene procesije za križem.
“Žrtve i mučenici u Križevačkoj eparhiji” bila je tema izlaganja Mile Vranešića koji je uvodno predstavio strukturu eparhije, a potom istaknuo kako su se najstrašnije stvari događale u hrvatskim dijelu, tj. u Žumberku i oko Žumberka kao kolijevci hrvatskih grkokatolika. I prvi na udaru bio je prvi pastir, biskup, rekao je Vranešić te je podsjetio kako se često zaboravlja da je prvi uhićeni katolički biskup 1945. bio križevački grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak, i to 9. svibnja kad su partizani ušli u Križevce bio je uhićen i u zatvoren. Od posljedica maltretiranja i mučenja 9. rujna 1946. je preminuo, rekao je Vranešić te podsjetio kako je proces nadbiskupu Stepincu počeo u listopadu 1946., pa je tako križevački biskup bio je pokusni kunić za sve ono što se kasnije događalo Stepincu.
Potom je naveo imena desetak svećenika mučenika, među kojima je prvi Aleksandar Vlasov ubijen 1942.
U predavanju “Žrtve i mučenici u Krčkoj biskupiji” dr. sc. Franjo Velčić podsjetio je kako je kraj rata biskupija dočekala u okrnjenom teritorijalnom opsegu.
Kratko je ocrtao stanje, tj. kako su Talijani provodili talijanizaciju te bahatošću vrijeđali sve što je hrvatsko, od nacionalne zastave pa do staroslavenske liturgije u crkvama. No, stanovništvo nije pravo procijenilo novu vlast te su je dočekali s odobravanjem. No, politički i vojni komesari su se odmah dali na posao raščišćavanja narodnih neprijatelja. Glavnina takvih bila je praćena, uhićena, predana sudu, i neki netragom nestali. Dolaskom njemačke vojske glavnina je pobjegla na susjedno kopno te je u Krku ostalo kao autoritet biskup Srebrenić sa zbunjenim pučanstvom, rekao je te istaknuo kako su u dva navrata predstavnici nove jugoslavenske vlasti posjetile biskupa, ne bi li ga dobili na svoju stanu.
S područja Krčke biskupije nasilno je ubijeno 11 klerika, dvojice od njih nema u Bakovićevu martirologiju. Većina od njih je smrt doživjela u prvim godinama svećeništva, drugi u najboljim godinama života i pastoralnoga djelovanja. Lepeza njihova života kreće se od 27. do 64. godine. Svi su umrli nasilnom smrću, osim jednoga koji je umro od posljedica maltretiranja.
Za polovicu njih se nije znalo ili se još ne zna groba. Svi su bili po narodnosti Hrvati, a ubili su ih ili maltretirali partizani, lokalne vlasti odnosno većinu već tada regularna vojska nove Jugoslavije.
“Žrtve i mučenici u Mostarskoj biskupiji” bila je tema mons. Vukšića koje je istaknuo kako je za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega iz Hercegovine bez pribrajanja tzv. kolateralnih žrtava, na hrvatskoj strani kao izravne žrtve rata, prema još uvijek nepotpuno crkvenom popisu iz 1989. godine stradalo oko 15.705 ljudi. U relativnim brojevima to bi iznosilo više od 8% od ukupnoga broja, odnosno svaki trinaesti Hrvat iz Hercegovine bio je ubijen. Najviše su ih ubili partizani na kraju rata ili neposredno nakon njegova završetka bez ikakva razloga i dokazane krivnje. No sudeći prema dopunama i napomenama svećenika, koji još uvijek nisu posvema sigurni da su popisane sve žrtve, ukupan broj stradalnika najvjerojatnije bi mogao porasti još za koju tisuću. Među njima je stradalo također 14 svećenika, 2 bogoslova i 4 sjemeništarca Mostarske i Trebinjske biskupije, i jedna redovnica, franjevka, rekao je mons. Vukušić.
“Žrtve i mučenici u Porečko-pulskoj biskupiji” bila je tema mr. sc. Ilije Jakovljevića, koji je istaknuo kako je nakon Lanišća gdje je ubijen Bulešić, šest svećenika Hrvata napustilo Istru, a drugi dio se pasiviziralo, dok je talijansko svećenstvo pokušalo dokazati štetnost Pariškog ugovora, posebno naglašavajući stav Jugoslavije spram Crkve.
Kao polazište za istraživanja ove teme istaknuo je rad povjesničara mons. Ivana Graha koji je u svojoj knjizi ostavio smjernice koje bi trebalo koristiti za daljnja istraživanja.
Svećenici nisu zapisivali komunistička zlodjela najviše iz straha za vlastiti život, a i danas ljudi teško o tome govore, a još je teže da se svako mjesto dostojno obilježi. Sve što je na tom polju u Istri učinjeno, učinjeno je zahvaljujući biskupu Ivanu Milovanu i mons. Ivanu Grahu. Biskup Ivan Milovan dao je podići spomenik 2000. godine žrtvama, a poslije u Svećeničkoj godini svim svećenicima i bogoslovima koji su stradali u vrijeme rata i poraća na području Istre.
„Danas Crkva u Istri ima među mučenicima i žrtvama komunističkoga režima jednog blaženika Francesca Giovannija Bonifacija, a nadamo se da će uskoro i Miroslav Bulešić biti blaženi”, rekao je mr. Jakovljević. U tom kontekstu je podsjetio kako jedan predstavlja stradanje Talijana na području Istre, a drugi Hrvata, jedan i drugi podnijeli su mučeništvo nakon rata bez sudskog procesa. Njihova smrt zasigurno je bila planirana, i nije bila odluka nekih lokalnih partizana, već donesena ranije i na nekoj višoj razini. Njih dvojica, dva su svećenika različite nacionalnosti, ali iste vjere i sinonim su za suživot dvaju naroda na području Istre, rekao je Jakovljević. Istaknuo je kako je od 1941. do 1949. ukupno ubijeno 15 istarskih svećenika, od kojih jedan od stane četnika. No, ono što je nedovoljno istraženo su ubojstva i progoni istarskih narodnjaka, sakristana, i drugih koji su mučenički bili ubijeni. Tako se zna da je ubijeno sedam sakristana, rekao je mr. Jakovljević i posebno istaknuo Antuna Milovana, oca Ivana i dvojice sinova svećenika, prijatelja mnogih svećenika i širitelja hrvatskog katoličkog tiska.