Zagreb, (IKA) – U popodnevnom dijelu prvoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna, u utorak 23. siječnja, izv. prof. dr. Danijel Labaš održao je predavanje „Kultura i načela dijaloga, suradnje i odgovornosti”. U uvodnom dijelu istaknuo je kako je povijest ljudskog društva povijest komunikacije. „Komunikacija je od pamtivijeka temelj ljudskog znanja i napretka. Jednako tako, samo komunicirajući ljudi ulaze u istinski odnos, autentični kontakt jedni s drugima, to jest postaju društveni, razumiju se i među(sobno) djeluju. S druge strane, cijela kulturna baština prenosi se iz naraštaja u naraštaj posredovanjem komunikacije na svim razinama. Čovjek je kroz povijest upravo zahvaljujući komunikaciji uspijevao napredovati i drugima prenositi svoje ideje, zamisli, želje i htijenja, što čini i danas, ali u potpuno drugačijem okruženju prepunom novih (elektroničkih) medija koji utječu i na načine i na kulturu komuniciranja, često otvarajući nova antropološka, filozofska, sociološka, etička i druga pitanja. Dakle, komunikacija je temelj svih odnosa. Davati nekome informacije zapravo je monolog, dok komunikacija pretpostavlja dijalog”, pojasnio je.
Upućujući na njemačkoga filozofa Karla Jaspersa, dr. Labaš istaknuo je da istinska komunikacija znači prevladavanje pozicije u kojoj svatko želi suditi drugome i u kojoj svatko ima sluha samo za vlastitu nevolju. „Cilj komunikacije upravo je u tome da smo zaista u mogućnosti razgovarati jedni s drugima da bi se došlo do istine. Pri tome, ne postoji niti jedno pitanje koje ne bi smjelo biti postavljeno, a u ravnopravnom govoru nitko nije sudac drugome, svatko je ujedno optuženik i sudac”. Dr. Labaš naveo je i „komunikacijska pravila” psihologinje Dubravke Miljković, a oni su: budi vjerodostojan; koristi pozitivan, taktičan ton; budi jasan; pribavi i iznesi dobre dokaze za ono što pričaš ili o čemu pišeš; argumente prilagodi onome tko te sluša ili će te čitati; koristi logistiku; koristi emocionalne apele. Zaključujući predavanje, dr. Labaš dodao je još nekoliko misli Martina Heideggera. „Samo onaj tko već razumije, može slušati. Bliskost postoji prije istinskog slušanja. Drugim riječima, upozorava nas da ljudi većinu vremena i ne slušaju jedan drugoga”, te misao Kriste Todd kako komunikacija nije ono što smo izrečeno, već ono što je slušatelj čuo i razumio.
Nastavljajući se na predavanje dr. Labaša, izv. prof. dr. Božo Skoko održao je predavanje „Dijalog, suradnja i suodgovornost: od učinkovite komunikacije do boljeg imidža u javnosti”. Temu unutarcrkvenoga dijaloga proširio je s unutarhrvatskim dijalogom, jer mu se čini „da okolnosti nisu baš sklone dijalogu ni u društvu, a ni u institucijama”. Stoga je uputio na tzv. okvire u kojima „mi unutar hrvatskoga društva, pa slijedom toga i unutar Crkve trebamo razvijati dijalog”. Istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj dolazi do pada povjerenja u institucije (od 2000.), a posljednjih godina bilježi se pad povjerenja u ljude. Vidljiv je i pad povjerenja u medije i porast broja lažnih vijesti. Tomu valja pridodati krize vrijednosti, podjele temeljem svjetonazora i ideološke pripadnosti. Ne možemo se riješiti ni tradicionalnoga hrvatskoga jala, kao ni „naslijeđenosti” da ne volimo nikoga tko se ističe bilo svojim sposobnostima, te da preziremo bilo kakav intelektualizam, rekao je dr. Skoko. Tomu je pridodao i marginalizaciju vjere i uloge Crkve u društvu.
Stoga se s pravom postavljaju pitanja „kako pokrenuti dijalog; kako pokrenuti dijalog Crkve s hrvatskim društvom; te kako mi iz Crkve možemo dati doprinos dijalogu”. Prvi preduvjet je da iziđemo iz vlastite zone komfornosti – treba nam empatije, otvorenosti i razumijevanja. Tu je bitna moć interpersonalne komunikacije, a mi se u praksi obično služimo malim dijelom naših komunikacijskih sposobnosti. Komunikacija se uči cijeli život i svaki put prilagođava novom sugovorniku. K tomu potrebno je poštovati stajališta, percepcije i poglede na svijet drugih ljudi, jer u konačnici iste poruke mogu imati različita značenja za različite sugovornike. Podsjetio je na „zlatno pravilo komuniciranja”: „Komunicirajte s drugima onako kako biste vi htjeli da drugi komuniciraju s vama”. Ali to pravilo nije primjenjivo zbog raznih karaktera, pa bi stoga svojevrsno „dijamantno” pravilo bilo: „Komunicirajte s drugima onako kako oni očekuju da se komunicira s njima”.
Veliki utjecaj u društvu imaju masovne komunikacije, pa tako nije važno što je rečeno, već kako je rečeno; važniji je dojam od sadržaja. Deset puta ponovljena laž postaje istina, pojasnio je dr. Skoko. Mi se obraćamo našim javnostima unutar Crkve, ali ne smijemo zaboraviti da naša poruka dolazi i do onih koji nisu dio Crkve i koji temeljem toga o nama stvaraju mišljenje, upozorio je. Spomenuo je kako je u medijskim nastupima, pogotovo na televiziji, teško naći sugovornika iz Crkve pa tako ona umjesto medijskog subjekta postaje medijski objekt, istaknuvši da što ćemo biti više sugovornika koji će predstavljati Crkvu u javnosti, to će biti manje dezinformacija i iskrivljene slike o njoj.
Dr. Skoko predstavio je i rezultate istraživanja koje je prije nekoliko godina tim u kojem je on bio, provodio na razini Zagrebačke nadbiskupije o imidžu poželjnog svećenika, koji pokazuju da se velika većina karakteristika odnosi na komunikaciju. Dr. Skoko u zaključku je istaknuo: „Ako želimo dobar imidž i bolji utjecaj na unutarcrkveni dijalog, pa tako i društvo moramo biti: otvoreniji, dostupniji i pristupačniji, komunikativniji, imati dobre retoričke i govorničke osobine, biti autentični, dosljedni, odgovorni, istinoljubivi, optimisti. Kao i biti svjesni svoga identiteta i svjedočiti ga uz uvažavanje drugih i drukčijih, te biti spremni i otvoreni za kritiku te spremni na promjene”.