Zagreb, (IKA) – Nastavljajući se na predavanje mr. Borisa Vidovića drugoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu, dr. Sanda Smoljo govorila je o Dijaloškom i suradničkom identitetu pastoralnih djelatnika s naglaskom na poteškoće u dijalogu. Polazeći od Apostolske pobudnice Radost Evanđelja u kojoj papa Franjo govori o novoj etapi evangelizacije koja će biti prožeta punim žarom i vitalnosti, naglasila je „kako se nerijetko u pastoralnom radu uočava da je identitet bilo naravni (ljudski) ili nadnaravni (kršćanski) u krizi, nisu rijetke pojave fragmentiranog i difuznog identiteta, a relativiziranje kršćanskih istina kao da je postala nova paradigma. Diktatura relativizma je anomalija našeg vremena, koja želi brisati granice, odbacujući definirane istine i koja jednostrano teži egoizmu. Ako pretpostavimo da je dijaloška i suradnička komponenta dio kršćanskog identiteta (poslanje dvojice), funkcionalnost i konstruktivnost ovih komponenti ovisi kako i koliko je kršćanski nukleus, matrica, zrela i evangelizirana. Analiza pastoralnih procesa i dinamika jasno pokazuje da je u mnogim slučajevima, prisutna diskrepancija između onog što proklamiramo i onoga što činimo. Konkretno teorija proklamirana ne odgovara življenoj praksi”.
Podsjetila je, kako je “razvijati i njegovati dijaloški i suradnički identitet zadaća i poslanje pastoralnog djelatnika bez obzira bio on osoba iz duhovnog ili laičkog staleža. No, svjedoci smo da je u današnjem vremenu ova komponenta krščanskog identiteta nerijetko ugrožena ili oslabljena. Nužno je raditi na revitalizaciji odnosa, no prije toga potrebno je poznavati neke neuralgične točke kako bi mogli uvidjeti kojim nam je putem hoditi, gdje i što korigirati”. U tom je kontekstu pojašnjavajući poteškoće koje opstruiraju rast u dijaloško-suradničkoj dinamici ukazala na intrapsihičku (unutar osobe) i interpersonalnu (između osoba) komponentu. Uz prvu komponentu ukazala je na problem „nepoznavanja sebe” što stvara problem samom pastoralnom djelatniku biti „provodnikom” Božje riječi, jer je zatvoren u samoga sebe, i zbog ukorijenjenosti u vlastiti „ja” teško će biti otvoren prema drugome i drugačijem. Ovdje se često lako dijagnosticira manjak tolerancije prema slabijima.
No, upozorila je da je „pastoral realizacija Božjeg projekta, ne osobnog. Ljudska psiha poznaje prisile, ali Božja pedagogija nikako. Osobne, unutarnje dinamike mogu opstruirati pa čak i blokirati iskreno sebedarje, na koje je pastoralni djelatnik pozvan. Pastoralni rad nije posao, to je poziv i misija. Navela je neke od najčešćih strahova koji se mogu primijetiti među pastoralnim djelatnicima. Tako se narcisoidni strah očituje u strahu da ne bi u razgovoru s drugima otkrio sebe, i sebe u drugima. Ovaj strah može pastoralnog djelatnika blokirati i udaljavati od drugih, izolirati i zatvarati ga u samoću. Transferni strah je, pak, strah od prepoznavanja ostataka svoje prošlosti u sadašnjosti. Konkretno, pastoralni djelatnik uzmiče razgovoru s drugima kako ne bi otkrio neku poveznicu s neugodnim iskustvima iz prošlosti (usporediti sadašnje župljane s bivšim, ili sadašnjeg župnika s prethodnim). Paranoidni strah je strah od razgovora da u drugome ne prepoznamo stvarne ili umišljene protivnike. To je ona dinamika koja drži „bolje ostati sa svima dobar, ali na distanci, jer prići drugima može biti opasno.”
Nadalje je istaknula kako je jedna od velikih prepreka u efektivnoj interpersonalnoj komunikaciji pastoralnih djelatnika nedostatak aktivnog slušanja. „Ovaj tip slušanja podrazumijeva slušanje srcem, bez kojeg nema iskrenog susreta. Aktivno može slušati samo onaj koji je izašao iz sebe. Bez aktivnog slušanja nema susreta, bez susreta nema istinskog dijaloga, a bez dijaloga nema suradnje. Slušanje koje uključuje suosjećanje, nježnost pristupa i strpljenje, koje zahtijeva čekanje da se drugi osjeti sigurnim kako bi se mogao otvoriti. Drugi čovjek otvara se samo onda kada se osjeća shvaćenim i prihvaćenim. Aktivno slušanje stvara dijalog srca.”
U predavanju dr. Smoljo odgovorila je i na pitanje „Koji socijalni utjecaj pastoralni djelatnik koristi? Je li to informativni utjecaj, prisilni, nagrađujući, referentni, ili legitimni utjecaj?” Utjecaj koji bi pastoralni djelatnik trebao koristiti je utjecaj informacije, pružanje jasne slike o crkvenom pastoralnom djelovanju, nauku i crkvenim stavovima uz prikladan autoritativni stav za duhovno dobro, istaknula je. Zaključujući predavanje još je jednom naglasila kako spomenute dinamike i procesi mogu ozbiljno narušiti stvaranje autentičnog dijaloga i razvijanje umreženog pastorala. „Ukoliko su navedeni nekonstruktivni elementi prisutni među djelatnicima u većoj mjeri, pastoral može ići naprijed, ali budući da postoje konstrikcije intrapersonalne ili interpastoralne nije čudo da određeni pastoralni djelatnici u takvim konstelacijama izgube pastoralno-evanđeoski duh i želju za nesebičnim apostolatom. Čovjek treba klimu koja će mu pomoći da se njegova prvotna idealizacija koju pastoralni žar početno nosi ne ugasi i ne završi razočarenjem, nego da se ista pročisti i ukorijeni u pravoj motivaciji – Isusu Kristu. Svi mi, pastoralni djelatnici, odgovorni smo i svojim modelom odnosa, komunikacije, moći koju pokazujemo pomažemo našim suradnicima a i samima sebi da pročistimo motivaciju ili suprotno još ju više iskrivljujemo”.