Zagreb, (IKA) – Liturgijska kateheza s temom “Božja Riječ i služitelji Riječi u liturgiji Crkve” održana je 27. listopada na zagrebačkom Jarunu u župnim prostorima uz crkvu Svete Mati slobode, objavljeno je na mrežnim stranicama Hrvatskoga društva crkvenih glazbenika. Predavanje liturgijskim čitačima, psalmistima, liturgijskim pjevačima i zborovođama, kao i svim zainteresiranima okupljenima te večeri održao je prof. dr. fra Ante Crnčević, pročelnik Katedre za liturgiku na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, predstojnik Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral i glavni urednik liturgijsko-pastoralnog lista Živo vrelo.

Prof. Crnčević okupljene je uveo u smisao i narav liturgijskoga slavlja, slavlja kojega nema bez navještaja Riječi, u Događajnost Riječi. “U liturgiji Crkve Bog govori zajednici okupljenih, a čitač nije služitelj niti interpretator Riječi već služitelj Riječi. Čitač u liturgiji je služitelj Događanja Riječi, tj. služitelj sakramentalnosti Riječi.” Pojasnivši strukturu samog obreda, s naglaskom na Službu Riječi (misna čitanja, aleluja, evanđelje, homilija, Ispovijest vjere i sveopća molitva), predavač je istaknuo kako je Crkva zajednica slušanja, a vrhunac se očituje u euharistiji. Osvrćući se na obrednost Riječi, prof. Crnčević izdvojio je tri elementa: poklik – Riječ Gospodnja koji potvrđuje da je Riječ sam Gospodin; ambonski prostor – prostor navještaja Božje Riječi; knjigu misnih čitanja – lekcionar i evanđelistar, knjiga Riječi Božje. Dao je i smjernice za oblikovanje liturgijske službe čitača. Čitač treba poznavati red čitanja i lekcionare kroz sva tri ciklusa nedjeljnih i blagdanskih slavlja, dvodijelni ciklus običnih dana, ciklus svetačkih i prigodnih čitanja. Trebao bi biti upoznat s naravi i raznolikošću čitanja različitih sakramentalnih i nesakramentalnih slavlja crkvene zajednice. Zatim, od toga vanjskoga poznavanja potreban je prijelaz u poznavanje naravi različitih književnih rodova u istoj knjizi: povijest, poslanice-pisma, proroštvo, pjesništvo…; biti svjestan da postoje i različiti načini izričaja: činjenične tvrdnje, ispovijesti, pripovijedanja, parabole. Nužno je i misliti na zajednicu koja je subjekt slavlja, na njezin unutarnji sastav i osobine koje ju određuju. Čitač uspostavljajući odnos sa zajednicom uspostavlja odnos zajednice s Riječju. Ton glasa, tempo čitanja, crescendo i decrescendo izgovaranja, stanke, pozornost na interpunkcije, na upravni govor, na citate unutar teksta, na vlastitost riječi koja oblikovana, kao proglas, kao pitanje, kao tvrdnja… Sve su to važni elementi koje se ne mogu usvojiti letimični pogledom kroz tekst nekoliko minuta prije slavlja. Nužno je razumijevanje riječi i njezinoga značenja u kontekstu slavlja, blagdana i liturgijske godine. Čitač nije u cjelovitosti razumio riječ koju naviješta, pa je onda nije kao takvu ni navijestio, ako nije razumio cjelovitost božanske poruke, tj. sva čitanja u jednome slavlju. Čitač je pozvan upoznati sva čitanja, a ne samo ono koje on prenosi zajednici. I naposljetku, navještaj Riječi u liturgijskom slavlju nije povjeren jednoj osobi, jednom čitaču. Uvijek je dobro da je uključeno više čitača. To zahtijeva dinamika obreda kao i različitost književnih vrsta. Koristeći sliku slavlja židovskoga blagdana Sukkot, predavač je sve pozvao da budu vjerni zaručnici i zaručnice Riječi, kako bi u zajednici vjernika mogli biti njezini dostojni služitelji. Nakon predavanja uslijedila su brojna pitanja okupljenih, a večer je molitvom i zahvalom zaključio domaći župnik don Ante Vasilj.