Zagreb, (IKA) – Prvo predavanje drugoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu, u srijedu 24. siječnja, s temom „Dijaloški i suradnički identitet pastoralnih djelatnika” održao je mr. Boris Vidović. Dijalog je utkan u sve pore ljudskoga postojanja, te je na taj način čovjek u svojoj biti biće dijaloga: neprestanog odnosa sa svijetom u kojemu živi. Bitna oznaka tog dijaloga jest i čovjekova usmjerenost, njegovo izlaženje iz sebe kako bi se susreo s drugim i različitim. U kontekstu dijaloga među ljudima to izlaženje konkretizira se u usmjerenosti prema drugom čovjeku i izlaženju u susret drugome. Čitav rast čovjeka obilježen je dijalogom s novim, s nepoznatim. To je antropološka datost, da ja kao pojedinac ne mogu imati uvida u cjelokupnu stvarnost bez pomoći drugoga, rekao je predavač.
U nastavku kratko se osvrnuo na faze rasta svake osobe, posebno ističući adolescentsku dob, koju je nazvao konfuzija identiteta. Ta faza završava u onome trenutku kada osoba biva spremna uzeti odgovornost za svoj život, a to ovisi o kontekstu i situaciji društva u kojem živi. Tu je važna individualizacije osobe. Pojedinac postaje svjestan svojih individualnih obilježja, identificira se s vrijednostima koje je do tada usvajalo. To je ujedno faza u kojoj je osoba u trajnoj napetosti unutar sebe sa stvarnošću u kojoj živi kako bi se identificirala. To dovodi do pitanja dijaloga, odnosno njegove mogućnosti. Jedna od stvari dijaloga je da se tu osoba očituje. Dakle, ja u dijalog stupam takav kakav jesam i drugome to pokazujem. No, ukoliko osoba u ranijim fazama nije stekla osjećaj svoga identiteta, onda će vrlo nerado ulaziti u dijalog, odnos s drugim koji je različit. Dijalog je osobna, egzistencijalna stvarnost jer ja ulazim u odnos s drugim, i to je ključ dijaloga „koliko sam ja kao osoba strukturiran i spreman ulaziti u susret s drugim”, rekao je Vidović, te nastavio “tu se postavlja pitanje na koji se način ulazi u dijalog: ulazim li kako bi otkrivao istinu, ili sam ja samo tu kako bih branio sebe, jesam li spreman na promjenu, jer slika drugog nužno će doći u neku konfrontaciju s mojom slikom. Koliko sam ja spreman sebe mijenjati? Mi u Crkvi smo za obraćenje, govorimo i drugima i pokušavamo, ali to nije baš lagan proces. Dijalog je pitanje moje istinoljubivosti i moje ljubavi prema bližnjemu i prema sebi, u konačnici ljubavi prema istini”.
U završnom dijelu je govoreći o dijalogu u pastoralu naglasio kako to nije samo psihološko, nego i teološko pitanje „Kakva je slika Crkve koju ja nosim u sebi; kakvo je moje viđenje Crkve, pastorala, moj stav naspram svemu tome, dolazi u susret s drugim koji možda gleda drukčije; kako svećenik gleda na laika, kako laik gleda na svećenika; što je mišljenje koja je zadaća žene u Crkvi; ako od strane žene dolazi neka inicijativa za pastoral, je li ta novost ugroz za svećenika, ili mogućnost drugog pogleda na stvarnost. To je mogućnost da spoznamo što smo i tko smo, da spoznamo istinu koju nosimo o Crkvi”.
U zaključnom dijelu predavač je još jednom podsjetio kako je dijalog proces samoočitovanja, proces koji je usmjeren na traženje istine, te u konačnici pitanje zrelosti i vlastitoga identiteta.