Zagreb, (IKA) – Nastavljajući se na predavanje biskupa Ivana Šaška, prof. dr. Pero Aračić je progovorio o pastoralnom vidu „Hijerarhijska struktura Crkve u dijalogu i suradnji”.
Opća tema ovoga studijskog promišljanja je unutarcrkveni dijalog, suradnja i suodgovornost. Odmah treba jasno reći, a to je i sržno, da je Crkva u sebi strukturirana hijerarhijski, a to znači da se odluke ipak donose ‘gore’ i da se u takvom sustavu traži velika doza poslušnosti. Uostalom npr. kod ređenja pita se je li netko spreman obećati poslušnost onome koji mu je poglavar, tj. biskupima i njegovim nasljednicima. Nastaje pitanje ima li mogućnosti i koji su dometi onoga što ovdje stoji: dijalog? Kakva je to suradnja kad ja radim u ime nekoga, dakle izvršavam što on odredi? Na koji se način tada vidi da sam suodgovoran u životu i radu Crkve, odnosno njezine zajednice župe? Naravno, to pitanje si može postavljati i svaki krštenik jer je i on dio Crkve i suodgovoran za njeno lice u svijetu. Nema dvostruke Crkve, rekao je uvodno Aračić.
Rekao je da je unutarcrkveni dijalog institucionaliziran „u Crkvi upravo postoje i neke institucije za koje bi se htjelo reći da su nositeljice, ali istodobno i praktikantice dijaloga, i to onoga unutarcrkvenoga. Ovdje treba također odmah ustvrditi da se kultura unutarcrkvenog dijaloga nezaustavno prenosi na izvancrkveni dijalog i to na svim razinama, skupinama, a nas posebno zanima kultura toga dijaloga na razini župnih zajednica i drugih skupina. A tu se neposredno i najšire može govoriti o dijalogu kao oznaci kršćana i njegovih institucija”. U tom vidu je ključnim označio osobe u institucijama, te pojasnio kako se čini potrebnim stalno imati na umu izvornu zamisao crkvenih tijela da budu nositelji dijaloga, ali isto tako i činjenicu da ta tijela sačinjavaju ljudi različitih dobi i formacija, različitih koncepata i načina ponašanja. No, „ne smijemo nikako zaboraviti kako svaki od nas u sebi nosi s jedne strane osobne preduvjete za dijalošku dimenziju djelovanja, ali isto tako i formacijske preduvjete. I to se kod svakoga od nas dade različito osjetiti”.
Kad se govori o dijalogu unutar same Crkve i neke društvene stvarnosti, valja naglasiti kako je dijalog put do istine. Po sebi dijalog kao takav pretpostavlja da mogu postojati bitne razlike u razumijevanju kako se zapravo dolazi do istine, do odluka, do zajedničkih usmjerenja. Ujedno se prihvaća dijalogalnu koncepciju i same te istine, tj. postupnost i djelomičnost a to vrijeme zajedničkog hoda služi da se šire horizonti i nastane postupno razumijevanje sadržaja i njegovo moguće prihvaćanje. To sve onda ujedno zahvaća i samo poimanje crkvenosti, ustrojstva Crkve kao hijerarhijske i najčešće jednosmjerne komunikacije unutar crkvenog sustava, koje misli da ima poslanje čuvanja jedinstva vjere, jedinstvo govora o istoj vjeri, a u svemu, kako u počecima tako i na kraju, odlučujuću riječ ipak ima Učiteljstvo. Zato je vrlo teško i nimalo lagano jasno izreći što je to unutarcrkveni dijalog? Ako sve ide odozgo prema dolje, onda ostaje tek tzv. kreativni posluh. „Taj kreativni posluh, doduše uključuje dijalog, ali dijalog nejednakih, a njegov rezultat ovisi o sposobnosti i spremnosti onoga višega da čuje nižega. Zato se s unutarcrkvenim dijalogom veže i unutarcrkvena disciplina: poštovanje hijerarhijske strukture, poslušnost poglavarima, respekt i poslušnost crkvenom učiteljstvu.”
Ukazujući na Gaudium et spes (br. 92), te encikliku Ecclesiam suam (br. 119), Aračić je rezimirao, kako iz toga proizlazi kako su „više tema i više sugovornika zahtjev koji vrijedi i danas i u ovoj našoj Crkvi, kako prema unutra, možda ponajviše, a onda kao posljedica bio bi kvalitetniji i prema van”.
Ukazao je i na pojavu individualizma i personalizacije koji se primjećuje i u crkvenim zajednicama.
U završnom dijelu predavanja predavač se osvrnuo na tijela suodgovornosti na razini biskupije i župe ističući nekoliko zapažanja o tome kako funkcioniraju i koliko se ona upotrebljavaju u vidu dijaloga, suradnje i posebno suodgovornosti na razini biskupije i župe.
Na kraju je ostavio i nekoliko otvorenih pitanja vezanima uz unapređenje unutarcrkvenoga dijaloga i suodgovornosti: kako steći međusobno povjerenje i otvorenost na crti biskup – prezbiter; odnosno župnik – župljani.