Zagreb, (IKA) – Nastavljajući se na predavanje „Kultura i načela dijaloga, suradnje i suodgovornosti”, predavanje s temom „Dijalog, suradnja i suodgovornost: od učinkovite komunikacije do boljeg imidža u javnosti” prvoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna 23. siječnja održao je izv. prof. dr. Božo Skoko.
U uvodnom dijelu dr. Skoko je istaknuo kako se na skupu govori o unutarcrkvenom dijalogu, no on je tu temu proširio s unutarhrvatskim dijalogom, jer, kako je naglasio “čini mi se da okolnosti nisu baš sklone dijalogu ni u društvu, a ni u institucijama”.
Stoga je uputio na tzv. okvire u kojima „mi unutar hrvatskoga društva, pa sljedom toga i unutar Crkve trebamo razvijati dijalog”. Spomenuo je kako prema istraživanjima koja se provode, u Hrvatskoj dolazi do pada povjerenja u institucije (od 2000.), a posljednjih godina bilježi se pad povjerenja u ljude. Kad se pak govori o medijima također se bilježi pad povjerenja, te je upozorio na porast broja lažnih vijesti. Tomu valja pridodati krize vrijednosti, podjele temeljem svjetonazora i ideološke pripadnosti. Ne možemo se riješiti ni tradicionalnoga hrvatskoga jala, kao ni “naslijeđenosti” da ne volimo nikoga tko se ističe bilo svojim sposobnostima, te da preziremo bilo kakav intelektualizam, rekao je dr. Skoko. Tomu je pridodao i marginalizaciju vjere i uloge Crkve u društvu.
Stoga se, prema riječima dr. Skoke, s pravom postavljaju pitanja “kako pokrenuti dijalog; kako pokrenuti dijalog Crkve s hrvatskim društvom; te kako mi iz Crkve možemo dati doprinos dijalogu”.
Polazeći od premise da “dijalog iziskuje dva zainteresirana sugovornika”, dr. Skoko je podsjetio da ukoliko analiziramo institucije i medije vidimo da su mnogi od njih isključivi, vole slušati samo sebe i svoje istomišljenike. No, mi možemo mijenjati stvarnost, možemo krenuti od sebe, pojasnio je.
Prvi preduvjet je da iziđemo iz vlastite zone komfornosti, treba nam empatije, otvorenosti i razumijevanja. Tu je bitna moć interpersonalne komunikacije, a mi se u praksi obično služimo malim dijelom naših komunikacijskih sposobnosti. Komunikacija se uči cijeli život i svaki put prilagođava novom sugovorniku. K tomu, upozorio je dr. Skoko “mi reagiramo ovisno o našim uvjerenjima, očekivanjima, predrasudama, a ne o stvarnosti izravno. Potrebno je poštovati stajališta, percepcije i poglede na svijet drugih ljudi, jer u konačnici iste poruke mogu imati različita značenja za različite sugovornike”. Stoga je podsjetio na „zlatno pravilo komuniciranja” koje glasi “komunicirajte s drugima onako kako biste vi htjeli da drugi komuniciraju s vama”. Ali to pravilo nije primjenjivo radi raznih karaktera, pa bi stoga svojevrsno “dijamantno” pravilo bilo “Komunicirajte s drugima onako kako oni očekuju da se komunicira s njima”.
Odmaknemo li se od interpersonalne komunikacije, uviđamo veliki utjecaj u društvu masovne komunikacije. Tako nije važno što je rečeno, već kako je rečeno; važniji je dojam od sadržaja. Deset puta ponovljena laž postaje istina, pojasnio je dr. Skoko.
Mi se obraćamo našim javnostima unutar Crkve, ali ne smijemo zaboraviti da naša poruka dolazi i do onih koji nisu dio Crkve i koji temeljem toga o nama stvaraju mišljenje, pojasnio je sudionicima skupa.
Govoreći o medijskim nastupima, pogotovo na televiziji, dr. Skoko je upozorio kako je teško naći sugovornika iz Crkve pa tako ona umjesto medijskog subjekta postaje medijski objekt. Pojasnio je pri tome, da što ćemo biti više sugovornika koji će predstavljati Crkvu u javnosti, to će biti manje dezinformacija i iskrivljene slike o njoj.
Posvješćujući važnost komunikacije, dr. Skoko je predstavio rezultate istraživanja koje je prije nekoliko godina tim u kojem je on bio, provodio na razini Zagrebačke nadbiskupije o imageu poželjnog svećenika, tj. kakvog svećenika očekuju vjernici danas. Rezultati su prikupljeni na temelju 1000 ispitanika, a svaki četvrti ispitanik je na pitanje da napišu što mu prvo pada napamet o svećeniku, rekao da “mora biti pristupačan i komunikativan”. Na drugom mjestu je da “mora biti dobar propovjednik i dobar govornik” (22%), a potom slijede mora biti pošten (20%), skroman (16%), dosljedan (14%), pobožan (13%), pomagati župljanima (12%).
U drugoj skupini od ponuđenih odgovora na pitanje koje bi vrline trebao imati idealan svećenik na prvom mjestu je da “govori jednostavnim i razumljivim jezikom” (28,1%). Slijedi dosljedan/živi po onome što govori (13,9%), pristupačan (12,7%), dobar govornik (12,6%), skroman (9,8%), pobožan (7,5%).
Iz perspektive vjernika kod svećenika najmanje je važno dob (59%), potom je li moderan ili tradicionalan (37%). Prema istraživanju, vjernike kod svećenika najviše smeta ako je strog (27%), potom nepristupačan/nedruštven (22%), arogantan/bahat/ohol (17%), bavljenje politikom (15%), dosadan propovjednik/loš govornik (14%), nedosljedan (14%), materijalist/rastrošan (13%). Kao zanimljivost naveo je da vjernike vrlo malo zanima kakav automobil vozi svećenik, premda se u medijima prikazuje upravo suprotno.
Iz svega toga je vidljivo da se velika većina karakteristika odnosi na komunikaciju. Stoga, je u zaključnom dijelu dr. Skoko rekao: “Ako želimo dobar imidž i bolji utjecaj na unutarcrkveni dijalog, pa tako i društvo moramo biti: otvoreniji, dostupniji i pristupačniji, komunikativniji, imati dobre retoričke i govorničke osobine, biti autentični, dosljedni, odgovorni, istinoljubivi, optimisti. Kao i biti svjesni svoga identiteta i svjedočiti ga uz uvažavanje drugih i drukčijih, te biti spremni i otvoreni za kritiku te spremni na promjene”.