Zagreb, (IKA) U uvodnom predavanju 58. teološko-pastoralnog tjedna naslovljenog „Biblijsko-teološke osnove unutarcrkvenog dijaloga, suradnje i suodgovornosti” doc. dr. Taras Barščevski naglasio je kako pojam „dijalog” spada danas zasigurno u najčešće rabljene riječi u europskim jezicima” i ne samo to, već je od Drugoga vatikanskog koncila postao „ključni koncept Crkve i jedna od najčešće rabljenih riječi u postkoncilskoj Crkvi”. Iznoseći razne kontekste u kojima se upotrebljava ta riječ u koncilskim i postkoncilskim dokumentima, naglasio je, kako ovaj „na prvi pogled, veoma jasan, općepoznati i široko rabljen pojam, ispostavlja se da ustvari i nije baš tako očigledan, a odsutnost samog termina ‘dijalog’ u Bibliji zahtijeva promjenu paradigme istraživanja biblijskih osnova unutarcrkvenog dijaloga. Konkretno to znači da se od ‘sposobnosti slušanja i uvažavanja drugog, pokušavam ovdje rezimirati definiciju dijaloga – od međusobne interakcije i spremnosti dogovora u svrhu postizanja konsenzusa uz moguće ustupke, te posebice ravnopravnosti sugovornika, tj. partnera, koji polazeći od različitih pozicija traže nešto zajedničko (mir, smisao, istinu, dobro…)’ kao sastavne i esencijalne elemente dijaloga, moramo okrenuti prema onome što ustvari unutarcrkveni dijalog želi postići: jedinstvo/zajedništvo Božjeg naroda i Kristova tijela koje ima jedno srce i jednu dušu (usp. Dj 4,32). Ovakva promjena predmeta istraživanja vuče za sobom i promjenu pristupa i metodologije”.

U nastavku predavanja iznio je kratak pregled upotrebe terminologije pojma dijalog u Starom i Novom zavjetu što može imati i snažan odraz na razumijevanje unutarcrkvenog dijaloga danas. No, podsjetio je kako se „Sveto pismo glede dijaloga ne ograničava samo na analizu pojedinih termina već od prve stranice nudi bezbrojne primjere dijaloga Boga s čovjekom kao npr. u stvaranju, u pozivu patrijarsima ili prorocima, u objavi svoje volje kroz zapovijedi i obećanja. Nalazimo u Bibliji i brojne primjere razgovora među ljudima od raznih savjeta, pouka, upozorenja, poslanica pa sve do remek-djela hebrejske književnosti kao što je knjiga o Jobu. No, posebice u Novom zavjetu otkrivamo snagu utjelovljene Riječi u Isusovim govorima ili razgovorima sa svojim učenicima ili nekim drugim pojedincima (npr. Nikodem, Samarijanka, Marta i Marija, Pilat…)”.
Posebno se usredotočujući na interakciju između apostolskog nauka i zajedništva, Barščevski je naglasio kako tu možemo prepoznati biblijski model unutarcrkvenog dijaloga u kršćanskoj zajednici, koja ne odbacuje različitosti no i ne teži k njihovom izglađivanju, u kojoj se duhovno jedinstvo izražava konkretnim djelovanjem, a dinamičnost razlika nalazi svoju ekspresiju u lomljenju kruha.
Lomeći kruh u svojoj zajednici učenici čine spomen Isusove smrti i uskrsnuća, no i daruju sebe i svoj život za druge. Euharistija postaje tako slika zajedništva i objedinjavanja zahvaljujući dijeljenju, postaje služenje bližnjima i dar drugima u svakodnevnom životu. Nauk apostola i duhovno zajedništvo vjernika postaju tako „vidljivi” u lomljenju kruha i dijeljenju dobara, izazivajući strahopoštovanje i naklonost od drugih, dok Bog danomice pridružuje zajednici nove spasenike, rekao je te podsjetio kako „zajedništvo i dijeljenje imaju svoje porijeklo ‘odozgo’, iz Božje Riječi koja nam dolazi preko apostola i njihovih nasljednika, a sada se vraća Bogu kao odgovor u zajedničkim molitvama”.
Stoga Sveto pismo unosi u našu horizontalnu dimenziju unutarcrkvenog dijaloga, suradnje i suodgovornosti, treću dimenziju, pokazujući da je za unutarcrkveni dijalog potrebno troje, to jest, osim dva unutarcrkvena subjekta, i Boga od kojega potječe Riječ i koji dalje nastavlja govoriti u svojoj Crkvi; da se u suradnji može/treba osloniti ne samo na vlastite snage ili delegirajući ovlasti drugima, već i na djelotvornu prisutnost Svetoga Duha, koji i danas čini ‘sve novo’ u svojoj Crkvi; da suodgovornost nije samo aktivnije sudjelovanje u životu župne zajednice, biskupije ili društva, već i odgovornost svakog vjernika za ovaj svijet.