Zagreb, (IKA) – Redovnički dani, 27. po redu, s temom “Redovnici, jeste li sretni?” ove se godine održavaju u Zagrebu i Splitu 16. i 17. rujna, kako bi što veći broj hrvatskih redovnika i redovnica mogao sudjelovati na beatifikaciji Drinskih mučenica. Program Redovničkih dana u Zagrebu u franjevačkom samostanu u Dubravi otvorili su predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara fra Ivan Paponja, TOR, i gvardijan franjevačkog samostana fra Draženko Tomić. Radni dio modelirali su s. Vijaneja Kustura i fra Anto Gavrić, OP.
Prvo predavanje s temom “Bit ćeš Bog moj” (Post 28, 21) održao je o. Niko Bilić, DI. Približio je temu “Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu”, tj. pozvao je na pogled u dragocjeno blago. Riječ Božja izvor je našega života i obveza za sve, Sveto pismo nam je pouka i korektiv, nadahnuće i utjeha. Dođite, crpimo radosno iz vrela pred kojim smo svi primatelji i učenici, pozvao je predavač. Istaknuvši primjer Jakova koji zavjet polaže u trenutku kada kreće na svoj samostalan put, podsjetio je kako taj čin nije razborita junačka odluka odrasla mladića, nego bijeg od kajinovskih bratoubilačkih nakana brata Ezava. Jakovu u takvu stanju, bjeguncu bez doma i obitelji, na putu u tuđinu, Bog pristupa da ga spasi. Najprije se Bog objavljuje Jakovu i iznosi svoje promisli. Na početku stoji Božja inicijativa, inače bi zavjetovanje moglo biti problematično više nego što jest. Ključan je to trenutak u kojem se Jakov prvi put susreće s Bogom, upozorio je predavač. Istaknuo je i primjer Jiftahova zakona, gdje u Knjizi Sudaca vidimo ključan primjer koji upozorava na strahovito promašaje s kojima zavjetovanje može biti povezano. Polaže zavjet kao na kakvoj lutriji, već prema tome tko prvi iz kuće iziđe, bit će njegov prinos Bogu. Čitamo da je ispunio svoj zavjet ali ipak Pismo pri izvršenju ne navodi izričito spaljivanje žrtve paljenice što je otac u svojoj fatalnoj formuli zavjeta najavio. Jiftah je živo upozorenje i opomena da se i ludost može zavjetovati. Jiftah svoj zavjet polaže u molitvenoj formi, obraća se Bogu u dijaloškom, ti-obliku, ali to je jedina riječ koju Bogu upućuje. Njegov postupak stoji kao upozorenje svima onima u našim zajednicama koji imaju prirodan autoritet ili pravnu vlast da nikad ne raspolažu s drugima kao da posjeduju njihov život, upozorio je Bilić. Govoreći o Samsonu, predavač je podsjetio kako je on izvrstan primjer da se posvećenje i izdvojenost zbivaju na Božju inicijativu, vrijede od majčine utrobe kao pravo zvanje, da se za to traže dobri roditelji i odgojitelji, ali da i unatoč tome čovjek može” ukrivo poći”. Dobro nam je poznata majka Ana, majka proroka Samuela. Pruža nam vjerojatno najplodniji i najbogatiji primjer zavjetovanja u Svetom pismu. Zavjet koji Ana polaže zavjet je žene “srca natmurena, rastužena”, no velika je pouka i ugodna utjeha u tome što je Anin zavjet uronjen u molitvu (1,10). Sadržajem Anina molitva važna nam jer se ona točno vraća na temeljni događaj Izlaska. Plodovi Anina zavjetovanja višestruki su, podsjetio je predavač. Na kraju predavanja vratio se Jakovu s početka kako bi si sudionici posvijestili da zavjetovanje obilježava početak jednoga puta koji traži napredak i razvoj, rješavanje nakupljenih zadataka, stvaranje budućnosti i izvršenje velikoga poslanja.

S. Ozana Krajačić, FDC, vicepostulatorica u kauzi Drinskih mučenica u toj je prigodi podsjetila sudionike Redovničkih dana na pet redovnica koje su svoje zavjete svakodnevno živjele, te na kraju krvlju potvrdile. Kratko je predstavila svaku redovnicu, te je rekla da su one svojim životom i smrću dokazale i pokazale da je njihov izbor bio Isus iz Nazareta. One su same izabrale onoga koga će voljeti, a na rijeci Drini su to i krvlju potvrdile. Njemu su se suobličavale za svoga života, zato su mogle u odlučnom trenutku ostati vjerne Onome koga su izabrale. Razmišljati o Drinskim mučenicama, znači razmišljati o ljubavi tih krhkih žena, redovnica koje su bile velike a to je dar, jer znamo da je mučeništvo palma koju Bog daje ljudima koji su sveto živjeli. One su umrle za svoju vjeru i svoje redovničke zavjete, umrle su za osobu Isusa i one vrednote za koje je On živio i koje je navijestio svojim životom. Snagu su crpile u vjernosti u malom, bile su vjerne u malom služeći čovjeku bez obzira na vjeru i naciju. Ta vjernost u malom urodila je vjernošću u velikom, odnosno vjernošću u velikim kušnjama života, rekla je Krajačić, te je upozorila kako se ne može biti junak u velikom, ako se to svakodnevno ne vježba u vjernosti u malom. To je snažna poruka, osobito redovništvu, jer veći dio služenja Bogu i čovjeku skriven je očima svijeta. Da ne mislimo da to nema vrijednosti, ne znamo što će od koga Bog tražiti u određenom trenutku i kad će ta vjernost u malom doći do izražaja, rekla je Krajačić. Podsjetila je kako rijeka Drina čuva spomen na zavjet sestara krvlju potpisan, a crkva Kraljice Svete Krunice u Sarajevu koja će biti crkva posvećena njima od dana beatifikacije, čuva spomen na njihove zavjete izrečene riječima. Zazvala je zagovor novih blaženica, te pozvala prisutne da sudjeluje na svečanosti beatifikacije u Sarajevu. Predstavljanje Drinskih mučenica bilo je popraćeno insertom iz filma, svjedočenje don Ante Bakovića.
Euharistijsko slavlje predvodio je provincijal Hrvatske dominikanske provincije fra Anto Gavrić koji je u duhu teme Redovničkih dana podsjetio na važnost radosti u svakodnevnom redovničkom životu, tj. na radost koja se očituje u malim stvarima u kontaktu s Bogom, samim sobom, redovničkom zajednicom, te vanjskim svijetom.
U poslijepodnevnom dijelu prvoga dana predavanje “Znakovitost i ispunjenje redovničkog života kroz socijalnu zauzetost” održala je s. Zdravka Leutar, ASC. Uvodno je istaknula kako su redovnici osobe koje su svojim primjerom i radom zauzete oko izgradnje Božjega kraljevstva. Predmet redovničkog razlučivanja oko toga što su pozvani činiti u svom vremenu uključuje čitati znakove vremena da bi uočili izazove. Uzimajući u obzir posebnu karizmu družbe, s. Zdravka istaknula je kako je svaka družba nastala s posebnom svrhom, koja se tijekom povijesti može prilagođavati vremenu i potrebama u kojima zajednica živi. Samo čitanje znakova vremena počinje s osobnim iskustvom današnjega svijeta, te je podsjetila kako se društvo uglavnom promatra kroz šest bitnih dimenzija: ekonomija, politika, društvo, osoba, kultura, religija, te je kratko pojasnila svaku od njih. Posebno govoreći o karizmi, rekla je kako pripadnost redovničkih zajednica Crkvi i njihova integrativnost proizlazi iz činjenice da su one nastale zbog neke konkretne potrebe Crkve i ljudi u određenom vremenu i na određenom prostoru. Različite su karizme, ciljevi i djelatnosti redovničkih zajednica. Karizma jedne redovničke zajednice može se koncentrirati na jednu ili drugu dimenziju. U tom kontekstu Leutar je kao primjere istaknula Misionarke ljubavi Majke Terezije te svoju Družbu klanjateljica Krvi Kristove.
Predstavila je i rezultate istraživanja “Kako vidite redovnika/redovnicu u Crkvi i društvu”. U odgovorima se između ostalo ističe kako redovnici imaju važnu ulogu u Crkvi i društvu, a to je da Boga više ljube. Da u potpunosti odgovore na Isusov poziv: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” (Iv 21,15). Također se ističe kako zajednička karakteristika svih redovnika i redovničkih zajednica u današnjoj Hrvatskoj je da su živi svjedoci prisutnosti Krista i njegove poruke ljubavi. U odgovorima se ističe i kako su danas redovnici i redovnice izuzetno potrebni i Crkvi i društvu. Prije svega njihovo je poslanje naviještanje evanđelja ali i konkretan rad s ljudima. No, upozorava se kako nisu dovoljne samo karitativne ustanove. Treba imati programe osvješćivanja i izravnih pothvata. Opredjeljenje za siromahe danas moglo bi nas odvesti u ozbiljni izbor za ne–siromašne. U nepravednoj situaciji nejednakosti i tlačenja nužna je pravednija raspodjela dobara, što je nemoguće jer se bogataši i moćnici ne obraćaju i ne dijele svoje bogatstvo sa siromasima, ili siromasima daju samo ono što im je dužnost.
Zaključuje se kako redovnici vlastitim životom trebaju pokazati da je moguć drugačiji način življenja, s drugim ciljevima, vrijednostima i prioritetima. Trebaju svjedočiti mističnu dimenziju života u kojoj Bog nije isključen, nego obogaćuje i oplemenjuje postojanje. Iskustvo molitve postaje iskustvo dubine po kojoj pojedinac pronalazi vlastite korijene u Bogu. Redovnici pronalaze Boga u svim stvarima i sve stvari u Bogu. Drugim riječima, redovnici su osobe koje su u životu ostvarile cjelovitost, sklad i mir. To su osobe zadovoljne sa sobom, s drugima, sa svijetom i s Bogom. Raduju se životu i njihova sreća je zarazna. Redovnici trebaju znati komunicirati te drugima prenositi ozdravljenje i smisao. Redovnici nisu savršeni, ali su pozvani na svetost života i Bog računa s nama krhkima da pokaže svoju moć… Njemu je sve moguće ako smo otvoreni Duhu, On vodi i mijenja, zaključila je Leutar.
Prvi dan je zaključen zajedničkom molitvom Večernje.