Rijeka, (IKA) – U drevno trsatsko svetište u subotu 3. rujna hodočastili su mnogobrojni hodočasnici Porečko-pulske biskupije. Vjernici iz Istre tradicionalno stoljećima hodočaste Majci Božjoj Trsatskoj, donoseći svoje zavjete, zazive i molitve. I ove godine skupine hodočasnika iz Pule, Pazina, Rovinja, Vodnjana i drugih istarskih mjesta pješačile su poznatim stazama kroz Istru, preko Učke gore pa do Trsata. Prije petnaestak godina na Trsat su pješačili uglavnom mladi, a posljednjih godina pridružuje im se sve veći broj vjernika iz raznih mjesta u Istri. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je porečko-pulski biskup Ivan Milovan u koncelebraciji mnogih svećenika. “Crkva istarska našla je danas na Trsatu svoje utočište, baš kao što ga je prije više od sedamsto godina ovdje našla i Nazaretska kućica”, istaknuo je na početku homilije mons. Milovan. “Kao biskupijska obitelj u naraštaju 21. stoljeća došli smo se ovdje ogrijati na svetom ognjištu vjere. Svatko od nas dobro zna kojim je putem ovdje došao. Vi, koji ste iz svih krajeva Istre pješice došli do Trsata, išli ste starim stazama, noćili ste kod starih prijatelja naše Crkve, stali ste na Poklonu zagledani u Trsat, Gospinu goru. Danas ste se s pravom ponosno uspeli na nju. Vi, dragi bolesnici i požrtvovni njihovi pratitelji, stigli ste putovima utjehe kako biste se utekli Onoj koju častimo kao zdravlje bolesnih. Vi, župljani istarskih župa, predvođeni svojim svećenicima, slijedili ste putove svojega župnog zajedništva koje po vama i danas živi. Vi, obitelji s djecom, s ljubavlju ste prilagođavali svoje korake, manje i veće, da kao jedan stupite pred Gospu koja će zagovarati uspješan početak školske godine. Vi mladi, nošeni poletom svojih godina, otkrivate nam da ste došli putovima koji se ulijevaju u cestu bolje budućnosti. Gledajući vas ovdje zajedno okupljene, vidim sliku kojoj je autor nitko drugi do naš nebeski Otac. Kako ju nazvati? Sama se diči svojim nazivom: Istarska kućica joj je ime, koja je poput nazaretske, našla danas svoje utočište na Marijinu Trsatu. Osjećamo toplinu božanskoga gostoprimstva; smijemo se danas ovdje osjećati kao kod svoje kuće jer znamo: Gdje je Marija, tu je i dom.”
Riječi Majke Marije u Kani Galilejskoj: Što god vam rekne, učinite! pozivaju vjernike i danas da budu djeca svjetla, sol zemlje i svjetlost svijeta u konkretnim situacijama današnje zbilje, poručio je biskup Milovan. “O, kako kao vjernici volimo dolaziti na Trsat. Naužimo se svaki put ovdje Majčine blizine koja daje novu snagu. Nitko od nas ne može biti ravnodušan kad god, Njezinim zagovorom osnažen, obnovljene vjere, s vidikovca trsatske tvrđave vidi Istru, naš mili zavičaj. Volimo ju dok smo u njoj, a vjerujem da nas sve obuzme ponos kad ju pogled obuzme iz daleka. Tamo su naše obitelji, naše kuće, naši gradovi i sela sa svojim crkvama, naše livade, oranice i šume, naše more. Ipak, pokušajmo danas pogledati našu Istru očima vjere, njezinu povijest i sadašnjost, njezinu budućnost. Dovoljno smo hrabri i da se danas suočimo sa svime što ju je pokušavalo naružiti u njezinoj ljepoti, u njezinom ponosu. Tu gotovo da se nazire tužno pravilo. Ne čini li se i vama, dragi vjernici, da svaki put kad je netko želio ostvariti svoje ciljeve na štetu Hrvata u Istri, najprije je pokušao ubiti vjeru u ljudima, zatomiti glas Crkve? Nije li se domoljublje ubijalo zabranama hrvatskoga jezika pa čak i u liturgiji? Još gore: Nije li zbog čiste vjere i zdravoga hrvatstva ubijen naš brat, sluga Božji svećenik Miroslav Bulešić? Nisu li iz istih razloga pod zastavama različitih ideologija ponore istarske zemlje ispunila tjelesa pravednih muškaraca i žena kojima se do danas ne zna za grob? Koliko ju se samo puta pokušalo teritorijalno razdijeliti? Nije li se u Istri sustavno tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća nasrtalo upravo na temeljne vrednote, one kršćanske? Nije li se sustavno radilo na rušenju povjerenja naroda u Crkvu, koja ju je sa svojim pastirima, svećenicima i narodom nastojala očuvati? I budućnost će nekoga također povesti na trsatski vidikovac. Pogleda li taj očima vjere povijest Istre naših dana, ovu koja se sada događa, hoće li vidjeti bitno drukčiju sliku? Koliko je danas suvremenih oblika zatomljivanja vjere kojima su posljedica ravnodušnost među ljudima, razorenost obitelji, tuga, depresija, beznadnost, samoća? Hoće li gledatelj iz budućnosti doista mirno moći reći da u naše vrijeme više nije bilo nikakvih pretenzija na naš teritorij? Hoće li moći iskreno kazati da je naša Crkva uživala temeljno poštovanje i razumijevanje? Hoće li moći ne vidjeti suptilna poigravanja s njezinom sadašnjosti i budućnosti čitavoga naroda?” zapitao se biskup Milovan.
U nastavku homilije rekao je: “Zadržimo se još na trsatskom vidikovcu, pogledajmo otkud dolaze sve te ugroze. Vjeru nastoje ubiti uvijek oni – pojedinačno ili organizirani – koji vjere nemaju. To znači da su u njima ljubav i nada na umoru, kao i sve vrednote koje iz njih izviru: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Samo oni kojima je pustoš u srcu mogu širiti mrtvilo. No, ne odustajemo, kao Crkva vjerujemo i dalje u njihovo obraćenje. ”
“Kad bismo upali u beznađe ne bismo bili dostojni zvati se kršćanima. Vjernički pogled na Istru, njezinog čovjeka i Crkvu u njoj, ispred sviju zala koja su je zaticala i koja je zatiču, otkriva: čitavu našu domovinu Hrvatsku i našu Istru u njoj, našu Crkvu očuvali su ljudi vjere. Svaki put kad se vjeru u našem narodu pokušalo zatomiti ona je rađala nove plodove. Zato sam danas kao pastir radostan jer vidim naraštaje onih koji su, poput sluga u Kani, činili što god im je rekao. I nisu prestajali voljeti Crkvu. Vidim s ovoga mjesta da će nas održati oni kojima je ljubav nehinjena, koji prianjaju uz dobro, ljube se pravim bratoljubljem, poštuju jedni druge, u revnosti su hitri i gorljiva duha, vidim ih kako služe Gospodinu! Bore se protiv zla u nadi radosni, a u nevolji strpljivi. Blagoslivljaju svoje progonitelje! Dokle god je među nama onih koje ne zanosi ono što je visoko a privlači što je ponizno točit će na Njegovu riječ vodu u glinene posude i bit će otvoreni čudesnome zahvatu Božjem!” Rekavši kako smo svi danas, na ovoj misi sudionici gozbe Jaganjčeve u Kani trsatskoj, svjesni da je Majka Milosti s nama i da nas zagovara i prenosi naše prošnje Božanskom Sinu, biskup Milovan je zaključio: “Kad Mu bude govorila: zdravlja nemaju, kruha nemaju, djece nemaju, svećenika nemaju, prijatelja nemaju, mira nemaju… kao pastir Te molim, Istarska kućice moja, Crkvo preljubljena: Što god vam rekne, učinite; Što god nam rekne, učinimo! I, ma što da se dogodilo, volite Crkvu!”