Aljmaš, (IKA) – Marijansko proštenište Đakovačko-osječke nadbiskupije Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu pohodilo je, uoči blagdana Velike Gospe, i na svetkovinu više od 70.000 vjernika slaveći Boga i časteći Gospu na ovome mjestu od 1704. godine. Pobožni puk, osobito Osječani, utječu se zagovornici Gospi Aljmaškoj, a rijeke hodočasnika pješaka cijelu noć hrle uz kolone vozila prema Aljmašu. Ta je obiteljska tradicija nastavljena i ove godine, a dobrodošlicu hodočasnicima je iskazao preč. Ante Markić, upravitelj Svetišta. Svetkovanje je započelo trodnevnicom koju je predvodio fra Zvjezdan Linić.
Središnje koncelebrirano euharistijsko slavlje na Veliku Gospu predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Marin Srakić.
Zajedno sa cijelom Crkvom slavimo svetkovinu Marijina Uznesenja na nebo. Iako je papa Pio XII. dogmu o Marijinu uznesenju proglasio tek prije 60 godina, ova je svetkovina veoma stara, a Istočne Crkve tu svetkovinu nazivaju i “Uskrs usred ljeta”. Taj izraz je veoma značajan jer ističe da svetkovina ima izuzetno vazmeno, uskrsno značenje. Uskrs daje smisao otajstvu Marijina uznesenja na nebo. Naime, “zbog predviđenoga Kristova uskrsnuća” Marija je “bezgrješna” jer je od začeća bila sačuvana od grijeha i, prema tome, sveta u najvećim dubinama svoga ljudskog bića. Zbog Uskrsnuća njezinoga Sina, Marija je “uznesena”… Uznesenje je navještaj i obećanje da će i naše tijelo uskrsnuti na svršetku svijeta. Blagdan Uznesenja Marijina dušom i tijelom na nebo ima istu poruku nade i utjehe kao i Uskrs. Ovaj nas blagdan poziva da uzdignemo pogled prema nebu, ne prema nebu neodređenih ideja niti prividnom nebu, nego nebu prave stvarnosti, a to je Bog sam. Bog je naše nebo. On je naš cilj i vječno prebivalište od kojega dolazimo i prema kojemu idemo, kazao je nadbiskup Srakić u homiliji, napominjući kako su „nama danas potrebni povjerenje i vedrina, nada koja nadilazi ljudske ograničenosti”. Istaknuo je kako je upravo Marija putokaz nade i utjehe, a po Mariji vjernik ide k Isusu, “Marijino uznesenje na nebo je pjesma pobjede Krista nad smrću, a ona uznesena hrabri nas”. Govoreći o kršćanskoj nadi, nadbiskup podsjeća kako “nada u vječni život, ne podržava pasivnost i nebrigu prema ovome svijetu, već uključuje izgradnju budućnosti bolju nego što je sadašnjost, ona nije prije svega dar nego obveza, a mi svoj budući život izgrađujemo odgovornošću prema sadašnjici”.
Kad je riječ o nadi, moramo iskreno priznati da suvremeni čovjek živi u neobičnoj i u mnogočemu proturječnoj situaciji. S jedne strane, upada u zamku i cijeni samo uspješnost, pa misli samo na ono neposredno ne razmišljajući o budućnosti. S druge strane, ako uspije podići pogled iznad svojih uspjeha, u dubini svoga bića otkriva silnu čežnju nade. Trebamo se vratiti korak natrag da bismo shvatili srž te krize, jer kulturalni pokreti što ih danas doživljavamo imaju dublje korijene nego što mislimo. Čovječanstvo je počelo gubiti nadu početkom proteklog stoljeća. Naime, proteklo stoljeće, kao i ranija stoljeća, započelo je s proglasom velikih obećanja i želja. Ljudi su smatrali da će napredak što ga je čovječanstvo u to vrijeme postiglo snažno poboljšati kvalitetu života. No već nakon nekoliko godina Prvi svjetski rat je pokazao da društvo, uza sav napredak, nije bilo u stanju pronaći oblike međunarodnog suživota koji bi poštivali dostojanstvo svakoga čovjeka. Nakon toga, prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata stanje se još pogoršalo. Ako je Auschwitz predstavljao luđački san o “Super rasi” (“Übermenschu”), Gulag je bio kroz niz desetljeća znak luđačkog autoritarnog marksističkog dogmatizma. Sve do kraja Drugoga svjetskoga rata sigurnost se tražila u znanosti. Smatralo se da se znanošću postiže sigurnost i istina. No pokazalo se da znanost ne pruža sigurnost nego nestalnost i vjerojatnost. Do te vjerojatnosti držali su samo znanstvenici. Kroz to vrijeme nacionalni problemi prerasli su do razine svjetskih i planetarnih razmjera. Ni Organizacija Ujedinjenih naroda ni Europska Unija ne uspijevaju riješiti cijeli spektar problema od ekonomskih do sigurnosnih, naprotiv, problemi su sve dublji, što nije ni čudo, jer je riječ o etičkoj krizi društvenoga života”, pripomenuo je Srakić, suprotstavljajući krizi izazov potrebnog povjerenja, vedrine i kršćansku nadu.
Zbor osječke župe Sv. Ćirila i Metoda, slavenskih apostola, uz glasovirsku pratnju zborovođe Stjepana Majdandžića uveličao je slavlje.
Mnoštvo obitelji sabralo se u Aljmašu na večernje euharistijsko slavlje uz blagoslov djece koje je predvodio đakovačko-osječki pomoćni biskup Đuro Hranić. U homiliji biskup je poručio: “Crkva, svaka bračna veza i obitelj mogu živjeti i biti plodni samo ako je u njima živo Božje prvenstvo. Zato smo mi danas ovdje: da bismo poput Blažene Djevice Marije Bogu dopustili ući u naš život, u brak i u našu obitelj, da nas nadahne i zahvati, da se može osjetiti i prepoznati da je među nama i s nama Bog na djelu. Otvorimo mu danas, ovdje, svoje srce i predajmo mu svoja bića kao što je to učinila Blažena Djevica Marija. Na taj se način nastavlja i ostvaruje uskrsna preobrazba i na nama te po nama kao udovima Crkve.”