Zagreb, (IKA) – U sklopu radnog dijela znanstvenog simpozija “Vjeronauk nakon dvadeset godina: izazov Crkvi i školi” koji je 14. lipnja u povodu 20. obljetnice ponovnog uvođenja vjeronauka u hrvatski školski sustav održan u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, prvo predavanje s temom “Je li vjeronauk u školi odgovorio na očekivanja Crkve?” održao je predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju osječko-đakovački pomoćni biskup Đuro Hranić. Podsjetio je kako vjeronauk u školi drži budnim pitanje pozornima za pitanje Boga, omogućuje stvaranje i produbljivanje prijateljstva djece i mladih s Bogom te je veoma važna misija samog priopćavanja Crkve. Vjeronauk u školi je prostor stalnoga dijaloga Crkve i društva. No, vjeronauk otvara i prostor dijaloga unutar Crkve, posebno u obliku suradnje različitih teoloških disciplina, zapravo to je projekt cijele Crkve. A ako je tako, onda bi trebao biti prepoznat i kao vlastiti projekt svih, a ne samo zaduženih katehetičara, rekao je biskup Hranić. Podsjetio je kako je tijekom proteklih dvadeset godina teološki obrazovan veliki broj laika, što je silno bogatstvo Crkve. U vezi s tim pohvalio je vjeroučitelje koji svojim sudjelovanjem na susretima i katehetskim školama svakodnevno pokazuju otvorenost za osobno napredovanje. Zaključio je kako je prije 20 godina uvođenje vjeronauka u škole bila avantura te kako to i nadalje ostaje avantura i zadaća koja nas nužno pokreće.
U predavanju “Renesansa ili kraj religije? Pogled iz teološke perspektive” prof. dr. Željko Tanjić pojasnio je kako je tema utemeljena u promatranju i promišljanju samog fenomena, a to je religija. Bez obzira kako definirali religiju, jasno je da je religija stalnost našeg odnosa sa svijetom, ona se rađa od temeljnog uvida u svijet nas samih. Uvođenje vjeronauka u škole nije proizašlo iz moći i politike, već svijesti religijskog fenomena pojedinca i društva, posebno svijesti koju snagu religija može imati u oblikovanju osobe. K tomu tim je izborom omogućena interakcija između religije i društva u najosjetljivijem području, a to su djeca, podsjetio je dr. Tanjić.
Prof. dr. Milan Šimunović na početku predavanja “Vjeronauk u Hrvatskoj u suodnosu sa župnom zajednicom i katehezom – bilanca” upitao je “ima li se vjeronauk s kime odnositi”, te zaključio da nema, jer nema župne kateheze. Istaknuo je važnim umreženo udruživanje svih struktura, da bi se upoznao vjeronauk u školi, posebice njegove kompetencije. U tom kontekstu postavio je pitanje koliko su npr. župna vijeća upoznata s vjeronaukom u školi, tj. jesu li na početku školske godine pozvali i dali priliku vjeroučitelju koji predaje vjeronauk u školi na području župe da im predstavi svoj rad i planove. Šimunović je mišljenja da vjeronauk u školi daje velike mogućnosti, a jednom od zasluga toga smatra i veliki odaziv mladih na susret s papom Benediktom XVI. u Zagrebu. Uopće sudjelovanje vjernika na susretima u prigodi Papina pohoda pokazali su da imamo osjećaj za sveto i to ono kršćansko i katoličko, što je sve to šansa za novi iskorak kako za vjeronauk, tako i za župnu zajednicu, tj. župnu katehezu.
Prof. dr. Valentina Mandarić u predavanju “Prihvaćenost vjeronauka kao školskog predmeta” uvodno se kratko osvrnula na česte “razloge” koji se mogu čuti kod protivnika vjeronauka u školi, a to su kako religiji nije mjesto u javnom prostoru, potom kako vjeronauk nije interkulturan, te naposljetku kako ne postoji alternativni za osnovnu školu. U nastavku je predstavila rezultate istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj te iznijela usporedno istraživanje o stanju vjeronauka u europskim zemljama koje je provedeno pod pokroviteljstvom Vijeća europskih biskupskih konferencija.
“Vjeronauk u školi u službi hominizacije i evangelizacije pojedinca i društva” bio je naslov predavanja prof. dr. Josipa Balobana. Osvrćući se na samu temu, podsjetio je kako sam pojam hominizacije znači počovječenje čovjeka pred sobom, drugim čovjekom i pred Bogom. Pojam evangelizacije pojasnio je u svjetlu razloga za osnivanje Papinskog vijeća za novu evangelizaciju. Podsjetio je kako vjeronauk u školi pridonosi promicanju počovječenja društva time što vrlo uspješno ostvaruje crkvene i društvene kako očekivane, tako i zadane zadaće. U tom pogledu predstavio je rezultate istraživanja.
U predavanju “Pravni okvir katoličkog vjeronauka u javnim školama: aktualnosti i perspektive” prof. dr. Josip Šalković stavio je naglasak na dvije teme: pravni okvir, tj. dokumente iz kojih proizlazi zajamčenost nastave, te temu vezanu uz dodjelu i opoziv kanonskog mandata. U prvom dijelu osvrnuo se na zakonske propise te ugovore potpisane između Republike Hrvatske i Svete Stolice temeljem kojih se u školama izvodi vjeronaučna nastava. U tom se svjetlu osvrnuo na “strah” od promjena ili raskida ugovora. U pogledu dodjele i opoziva kanonskog mandata, odnosno dvojbi oko ustavnosti, važnim je istaknuo pojašnjenje postupka kod dodjele i opoziva te je podsjetio kako je to svojevrsna licenca za vršenje poslanja uime Crkve. U završnom dijelu istaknuo je da su potrebne neke dopune pravnih praznina vezanih uz vjeronauk u školi, poput donošenja naputka ili provedbene odluke o dodjeli i opozivu kanonskog mandata, donošenja modula za procjenu prikladnosti kod dodjele kanonskog mandata, donošenja kriterija raspoređivanja na radno mjesto, donošenja pravilnika katehetskih ureda, kao i potrebu uspostave pravne službe na razini NKU.
Prof. dr. Edina Vejo u predavanju “Suvremeno stanje i prilozi za perspektive islamskog vjeronauka u bosanskohercegovačkoj školi” naglasak je stavila na tri točke: društvenu prihvaćenost islamskog vjeronauka u bosansko-hercegovačkim školama, mogućnost susretanja islamskog i katoličkog vjeronauka, te izazove pred islamskim vjeronaukom. Pojasnila je kako je u osnovnim školama pohađanje vjeronauka od 93-96%, a u srednjim školama oko 75-80%, dok je u kantonu Sarajevu taj postotak oko 60%, te se u tom kontekstu osvrnula na inicijativu ministra u sarajevskom kantonu. Podsjetila je kako su se predstavnici vjerskih zajednica složili da se može uvesti alternativni predmet, no nisu zajednice krive što se to nije provelo. U odnosu susretanja islamskog i katoličkog vjeronauka, kao i susreta uopće s drugim religijama dr. Vejo istaknula je razumijevanje, prihvaćanje i upoznavanje identiteta drugih. Iz toga proistječe i izazov razvoja kulturno-osjetljive pedagogije.
Doc. dr. Thea Filipović u predavanju “Vjeronauk, župne zajednice i pastoral škole” pojasnila je kako pastoral škole ide za tim da razvija svijest vjernika kao nositelja poslanja Crkve u konkretnoj sredini, tj. školi. Osvrnula se na pastoral škole u odnosu prema vjeronauku i župnoj zajednici, te je istaknula kako vjeronauk ne pripada pastoralu škole već slijedi ciljeve koji u temeljima pridonose odgojno-obrazovnim ciljevima same škole. No, vjeronauk i vjeroučitelji nezamjenjivi su suradnici i partneri pastorala škole. Nositelji pastorala škole su kršćani koji žive i rade u školskom okruženju, koji su sposobni oblikovati život škole tako da se u življenju vjere doživi blagotvorna kršćanska prisutnost. Kvalificirani pastoralni djelatnici imaju zadaća poticanja kršćana u krugu škole da preuzmu svoju odgovornost za humano oblikovanje života škole i ponude rane oblike školskoga pastorala, rekla je dr. Filipović te predstavila moguće oblike pastorala škole u znaku diakonije, martirije, liturgije i koinonije. Upozorila je, kako je temeljno obilježje pastorala škole dobrovoljna ponuda, sloboda sudjelovanja, ekumensko i međureligijsko usmjerenje, te upućenost na suradnju s drugim crkvenim i društvenim institucijama.
“Formacija vjeroučitelja u okviru Bolonjskog procesa – izazov za visoka crkvena učilišta u Hrvatskoj” bio je naslov predavanja prof. dr. Alojzija Hoblaja. Predavač je uvodno pojasnio sam pojam Bolonjski proces, te princip na kojem funkcionira. Usredotočujući se na visoka crkvena učilišta, istaknuo je, kako Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu ima dvostruki pristup procesu. Kao sastavnica Sveučilišta, KBF je uključen u Bolonjski proces od rujna 1999. godine, a kao crkveno učilište drugi pristup ostvaruje od listopada 2003. godine kada je Bolonjskom procesu pristupila Sveta Stolica. Dr. Hoblaj je istaknuo kako je u listopadu prošle godine na Gregoriani u organizaciji Kongregacije za katolički odgoj održan kongres s ciljem retrospektive i perspektive u odnosu na Bolonjski proces. Istaknuo je kako sudjelovanje Svete Stolice nije formalnog karaktera. K tomu je izrađeno puno instrumenata, kao i baza podataka. Istaknuo je kako je u okviru Bolonjskog procesa formacija vjeroučitelja utemeljena na antropologiji s duhovnom dimenzijom i interdisciplinarnosti, te se tako stvara vjeroučitelj s transparentnim kompetencijama, zaključio je predavač.
U predavanju “Odgoj između stege i slobode” doc. dr. Nenad Malović stavio je naglasak na četiri pojma – odgoj, sloboda, odgovornost, stega. Pitanje odgoja primarno je pitanje kako malom čovjeku, djetetu, pomoći da se razvije i da kao odrasla osoba bude sposoban živjeti. Odgoj se tiče cijeloga čovjeka, jer se odražava na sve segmente čovjekova života. Dijete u susretu i drugim ili drugačijim mora sagraditi svoj svijet, no važno je poštovanje djetetovih vlastitosti, pripremanje djeteta za život u određenoj zajednici. Među vrijednostima koje se posreduju, postoji jedna koju će svi prihvatiti, a to je sloboda. No, predavač je upozorio kako poteškoća nastaje što se sloboda shvaća na različite načine, pa pozivanje na slobodu može voditi u pogrešnom smjeru. U susretu s drugim čovjekom sloboda dobiva svoj smisao, a tu nailazimo i na odgovornost. Sloboda ga obvezuje na odgovornost ne samo za sebe samoga, nego i druge, odnosno na univerzalnu odgovornost za sve što ga okružuje. Naposljetku, odgovornost uključuje stegu, jer bez stege odgovornost gubi svoj smisao, zaključio je Malović.
Osvrćući se na vrijednosti, prof. dr. Tonči Matulić je u predavanju “Odgojno-obrazovni sustav u ozračju krize vrijednosti i identiteta: religija kao pogled s onu stranu krize” istaknuo kako moderni govor o vrijednosti u vremenima dovodi do zaborava metafizike, a u tim vremenima nastaje kriza, i to temeljna kriza. Ne samo da smo zašli u doba krize, već doba duhovne krize. Očituje se da mi kršćani živimo kao da nema nade, a primili smo nadu koja bi trebala obilježiti cjelokupni naš život i poslanje. Ako smo mi pozvani na duboke promjene, postavlja se pitanje kako su se pored nas, pored prisutnosti Crkve dogodile takve duboke preobrazbe. Dakako, čak mimo nas, a puno vremena protiv nas.
Kriza temelja teži tako duboko, da to u teološkom govoru nazivamo krizom Boga. Kriza Boga podudara se s gubitka smisla Boga, gubitkom osjećaja za grijeh, gubitkom transcendencije. U tom smislu govor o vrijednosti ona se ne povezuje s etičkim pojmom dobra, istaknuo je Matulić, te rekao kako odgojno-obrazovni sustav mora voditi računa o cjelovitom odgoju ljudske osobe, pokazati interes za nužan dijalog razuma i vjere, te stvarati ozračje u kojem dijalog i snošljivost između vjernika i nevjernika nisu puke fraze nego djelovanje prakse, u čemu prednjači škola.
Posljednje predavanje na simpoziju s temom “Vjeronauk u školi, bogatstvo za Hrvatsku i Europu” održala je prof. dr. Ružica Razum. Podsjetila je kako je vjeronauk – školski predmet bogatstvo ne samo za školu, nego cijelo društvo. No, čini se kako škola nije dovoljno svjesna te činjenice, ali isto tako čini se da ni mi u Crkvi nismo svjesni toga, upozorila je. Dosadašnje dvadesetogodišnje iskustvo predstavlja neke znakovi nesigurnosti, koji po mišljenju dr. Razum proizlaze iz nedovoljne osviještenosti vlastitoga identiteta i vlastite misije. Upozoravajući na uzroke nedovoljne integriranosti istaknula je dva osnovna. Prvi je podcjenjivanje religije u društvu, pa onda i u odgojno-obrazovnom sustavu. Drugi razlog proizlazi iz samog predmeta koji je u nekim elementima i dalje više crkveno-katehetski nego školski. Važno je da se vjeronauk integrira u školski sustav čuvajući svoju posebnost. Govoreći i ulozi i zadaći vjeronauka u školskom sustavu, dr. Razum istaknula je važnost da dijete shvati značenje vrijednosti koje proizlaze iz vjere. Naposljetku, o ulozi vjeronauka, istaknula je, kako on promiče dijalog s drugim i drugačijim, pri čemu je nužna religijska pismenost kako bismo se mogli bez predrasuda upustiti u taj u dijalog.