Zadar, (IKA) – Akademik Ante Stamać, rodom s otoka Molata, gostovao je u srijedu 25. svibnja na susretu “Večer u knjižari” u knjižari Verbum u Zadru. Kao vrstan književnik, sveučilišni profesor, komparatist, germanist, muzikolog i antologičar, na čelu Razreda za književnost HAZU-a, taj pjesnik, teoretičar književnosti, esejist i prevoditelj djela poput Rilkea, Brechta, Goethea, Joycea i ostalih, vođen pitanjima moderatorice Ines Grbić predstavio je svoje bogato stvaralaštvo; karakterizira ga vrednota koju je tijekom večeri isticao i poželio je svima, na osobnoj i razini naroda – marljivost, znanje i predano obavljanje posla. Stamać je kao teoretičar književnosti sudjelovao u izgradnji zagrebačke književno znanstvene škole, a do svog umirovljenja bio je voditelj Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kojem je zamijenio istaknutog književnika Juru Kaštelana. Stamać se brzo afirmirao među kolegama i bio prihvaćen među velikim naraštajem pisaca u Zagrebu, poput Pupačića, Šoljana, Slamniga. Stamaća je zatvarala UDBA i htjela ubiti sve u njemu, kaže. S 18 godina je proganjan, s 30 godina je dobio putovnicu, i to nakon što ga je veliki hrvatski dramatičar Marijan Matković predložio za dobivanje stipendije. “To je bila osveta našem ocu. Htjeli su ga ubiti, što su uspjeli, a ja sam bio kolateralna žrtva. To su mi rekli akteri iz tadašnjeg vremena. Moj otac je bio ‘samo’ Hrvat i katolik, i zato ‘reakcionist'”, rekao je Stamać koji je bio stipendist Herderove zaklade u Beču i Humboldtove u Berlinu. Ipak, Jure Kaštelan usprotivio se vlastima i samo je Stamaća htio, najprije kao svog asistenta, a potom i kao svog nasljednika na Katedri za hrvatski jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu. “Možete misliti što je time priredio državi i partiji; Kaštelan, taj veliki čovjek, Hrvat i katolik; svećenstvo zna koliko je tadašnjim ugledom doprinio da Bibilija tiskana 1967. g. uspije”, rekao je Stamać. Odrastao je u obitelji gimnazijskih profesora u obitelji s osmero djece, njegovi roditelji su i u komunizmu bili hrabri svjedoci u ispovijedanju vjere, a majka je, kao uzorna roditeljica brojne djece bila vrhunska i poštovana intelektualka. Kad su 1971. g. Ante Stamać i još troje sadašnjih akademika: Josip Bratulić, Stjepan Damjanović i Dunja Fališevac izabrani za asistente na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bilo je to prvi put da su za asistente u to vrijeme izabrani “nepartijci”. “To je bilo nezamislivo prije toga. Mi smo došli kao članovi ne-partije. A da se to bude, morali su biti stariji, puno pametniji, kao Pupačić, Kaštelan, Stjepan Babić, akademik Ljudevit Jonke, šef Odsjeka koji me primio. To su bili mudri ljudi koji su nam prethodili. Ti stariji ljudi su bili vrlo pametni u to doba”, rekao je Stamać u zahvalnosti što su njegov razvoj podržali i talent prepoznali takvi velikani hrvatske književnosti i znanosti.
Postulatura bl. Alojzija Stepinca povjerila je Stamaću i lektoriranje službenih tekstova i spisa o životu bl. Alojzija Stepinca, a njegovu zagovoru Stamać zahvaljuje i ozdravljenje od teže bolesti. Stamać je u svom istraživačkom radu često koristio novine kao jedan od istraživačkih izvora; no danas ne može posegnuti za niti jednom dnevnom novinom niti se u njih pouzdati, jer su izjave netočne a sadržaj nekvalitetan. Kad bi reagirao na brojne neistine i klevete ne bi stigao profesionalno obavljati posao. Stamać je upozorio na novinsku redukciju; smatra da danas, osim Vijenca i Glasa Koncila, nema dnevne novine kojoj se može vjerovati; što novine pišu nema veze s realnošću, kaže. Stamać je bio predsjednik Društva hrvatskih književnika u dva mandata, čiji je sad potpredsjednik i književni tajnik, te u dva navrata predsjednik Hrvatskog filološkog društva. Potpredsjednik je Matice hrvatske i glavni urednik “Republike”. Priredio je djela Kaštelana, Kušana, Krleže, Tadijanovića, Kozarčanina, Mihalića i drugih. Autor je oko pedeset književno-znanstvenih knjiga, udžbenika, zbirki pjesama, mnogih eseja, studija i rasprava. Predavao je na sveučilištima svijeta. “Uvijek sam se osjećao slugom, ne gospodarom”, rekao je Stamać, koji je napisao i prvu knjigu o Tinu Ujeviću; komparatističkom radnjom o njemu je magistrirao. Stamać Ujevića smatra hrvatskim Baudelaierom; svojih posljednjih 15 godina proveo je u NSK u Zagrebu, bio je frankofonska katolička linija u Hrvatskoj, ističe Stamać, nezadovoljan omalovažavanjima njegove osobe i prigovorima Ujevićevoj boemštini. “Ujević je bio veliki znanstvenik i učenjak. Tiskano je njegovih 18 svezaka, a još je toliko neobjavljenih rukopisa. Preveo je velika 42 svjetska djela. Sve europske struje 20. st., dokad je živio, plodno je prenio na hrvatsko tlo. On je učitelj hrvatskog naroda, stvorio je jezik ovom narodu. Vesna Parun je njegova učenica. Sve njene svježe riječi su od Tina Ujevića. On je sačuvao svježinu hrvatskog jezika, u leksičkom i sintaktičkom smislu”, rekao je Stamać. Smatra da su A. B. Šimić, Tadijanović i Mihalić u Hrvatskoj ustrojili pjesništvo kao slobodno govorenje. U hrvatskom pjesništvu nekoliko je tipova pisanja naslijeđenih iz usmenog govora kojim govori naš narod: to su osmerci, deseterci. “Pjesnici koji pišu ne broje slogove. Oni govore u dvanaestercima i tako pišu. Parun i Mihalić su govorili u lijepim paradoksalnim rečenicama. Oni koji broje slogove, to nisu pjesnici”, rekao je Stamać, istaknuvši da su istinska književna djela u Hrvatskoj oblikovala razvoj hrvatskog naroda, društva, jezika i kulture. Nažalost: “U Hrvatskoj se dogodilo to da kompetentni ljudi nemaju nikakva udjela. Matica hrvatska, institucija stara 173 godine i HAZU star 150 godina predmet su podcjenjivanja i ruganja. Koga? Dripaca po nekim novinama. To je strašno. Nema takvog naroda u Europi. Koji bi Francuzi mogli tako podnijeti da se francuske akademike kleveće? Berlinska, Ruska akademija, sve su velike, samo je hrvatska akademija predmet poruge. Pa gdje to ima”, upozorio je Stamać, istaknuvši da je HAZU svijetu dala tri nobelovca i da je u središtu svekolikog hrvatskog života. Upozorio je i da hrvatski narod nema osjećaj za svoj jezik. Jezik treba učiti, kao zakon, i njegovati. “Jeziku se ne posvećuje pozornost. A jezik je pohrana svekolike kulture jednog naroda. Standardni jezik imamo svi slušati, a standardnim jezikom govore samo profesori i svećenici”, rekao je Stamać.