Korupcija je pojava koja ne pozna političke i zemljopisne granice, ističe se to u najnovijem dokumentu Papinskog vijeća za pravdu i mir objavljenog u povodu međunarodne konferencije održane 2. i 3. lipnja ove godine u Vatikanu na temu “Borba protiv korupcije”, koju je priredilo to Papinsko vijeće.
Korupcija je, kaže se u dokumentu objavljenom pod istim naslovom, prisutna u bogatim i siromašnim zemljama. Teško je precizno utvrditi razmjere korupcije i o tome postoje različiti podaci. Riječ je, međutim, o veoma velikim sredstvima koja se zahvaljujući toj zlokobnoj pojavi uskraćuju ekonomiji, proizvodnji i društvenim politikama. Cijenu toga plaćaju sami građani, jer se izdašna sredstva namjesto legitimnom trošenju troše za korupciju.
Korupcijom su zahvaćeni svi sektori društva i ne može se pripisivati samo poduzetnicima niti samo javnim službenicima. Ni samo građansko društvo toga nije lišeno. To je pojava koja zahvaća kako pojedine države tako i međunarodna tijela.
Širenju korupcije pogoduje slaba transparentnost međunarodnih financija, postojanje “poreznih rajeva” (zemalja s niskim poreznim stopama) kao i razlike između područja na kojima se vodi borba protiv korupcije, često skučena unutar granica pojedine države, te područja djelovanja aktera korupcije, koji obično djeluju na nadnacionalnoj i međunarodnoj razini. Pogoduju joj i drugi faktori poput manjkave suradnje država na polju borbe protiv korupcije, prevelika neujednačenosti zakonskih normi u različitim pravnim sustavima, nedostatna osjetljivost medija prema toj pojavi u određenim dijelovima svijeta kao i nerazvijena demokracija u različitim zemljama. Korupciji pogoduje jednako tako odsutnost slobodnog tiska te demokratskih sustava kontrole i transparentnosti.
Korupcija danas pobuđuje veliku zabrinutost, jer je povezana također s trgovinom opojnih droga, pranjem prljavog novca, nezakonitom trgovinom oružja te drugim oblicima kriminaliteta.

Ako korupcija nanosi veliku štetu u materijalnom pogledu i usporava gospodarski rast, još su teže njezine posljedice po nematerijalna dobra, koja su vezana uz kvalitetnu i ljudsku dimenziju društvenog života. Korupcija u politici, kao što uči Kompendij Katekizma Katoličke crkve, kompromitira ispravno funkcioniranje države negativno utječući na odnos između vladajućih i podanika; uvodi sve veće nepovjerenje prema javnim ustanovama, uzrokujući postupno pomanjkanje povjerenja građana prema politici i njezinim predstavnicima, zbog čega dolazi do slabljenja ustanova.
Dokazano je kako postoji jasna povezanost između korupcije i krnje kulture, između korupcije i nefunkcioniranja institucionalnog sistema, između korupcije i ljudskog razvoja, između korupcije i društvenih nepravdi. Nije samo riječ o nečemu što slabi ekonomski sistem, već korupcija onemogućava promicanje osobe, a društva čini manje pravednima i manje otvorenima.
Crkva korupciju smatra nečim što veoma ozbiljno narušava politički sustav. Isti Kompendij ističe: Korupcija iskrivljuje ulogu zastupničkih ustanova u korijenu, jer se njima koristi kao terenom političke razmjene između klijentelističkih zahtjeva i usluga vladajućih. Na taj način, politički odabiri pospješuju uske ciljeve onih koji imaju sredstva da na njih utječu te sprječavaju ostvarenje općeg dobra svih građana. Korupcija se ubraja među uzroke koji najviše utječu na nerazvijenost i siromaštvo.

Korupcija lišava narode temeljnog općeg dobra – zakonitosti koja obuhvaća poštivanje pravila, ispravno funkcioniranje ekonomskih i političkih institucija, te transparentnost. A zakonitost je doista istinsko opće dobro namijenjeno svima. Ona, naime, predstavlja jedan od ključeva razvoja, jer omogućuje uspostavu ispravnih odnosa između društva, ekonomije i politike i rađa povjerenjem da će se ekonomske aktivnosti ispravno odvijati. Čovjek ima pravo na zakonitost svih poslova.

Da bi se pobijedilo korupciju nužno je prijeći s autoritativnog društva na demokratsko društvo, sa zatvorenih društava na otvorena, s vertikalnih društava na horizontalna društva, s centralističkih društava na društvo u kojem vlada sudioništvo. No, to ne znači da su ti prijelazi automatski pozitivni. Tako primjerice valja pozorno paziti da otvaranje ne naškodi čvrstoći moralnih uvjerenja i da pluralnost ne priječi čvrste društvene veze. U pomanjkanju točno određenih normi na određenim područjima u naprednim društvima krije se velika opasnost korupcije, i to ništa manje no u rigidnosti mnogih arhaičnih društava. Korupcija, jednom riječi, može biti svagdje prisutna.

Da bi se izbjeglo te opasnosti društveni nauk Crkve predlaže pojam “ljudske ekologije” (usp. Centesimus annus, 38) koji se itekako može primijeniti i na polju borbe protiv korupcije. Korupciju kao vladanje moguće je shvatiti samo ako se ta vladanja promatra kao plod razdora u ljudskoj ekologiji. Ako obitelj ne može ostvarivati svoju odgojnu zadaću, ako zakoni koji se protive istinskom čovjekovom dobru, poput onih koji su upereni protiv života, uče čovjeka zlu, ako se pravda pretjerano sporo provodi, ako se temeljnu moralnost slabi toleriranjem prijestupa, ako su životne prilike pogoršane, ako škola nije mjesto prihvaćanja i stjecanja istinske slobode, tada “ljudska ekologija” jednostavno nije moguća, a u njezinoj odsutnosti stvara se prostor u kojem svoje zle izdanke pušta također pojava korupcije. Ne treba isto tako zaboraviti da korupcija za sobom povlači odnose, ortaštva, pomračenje savjesti, ucjene i prijetnje, nepisana pravila koja, prije nego strukture, pogađaju osobe i njihovu moralnu svijest. Stoga je od neizmjerne važnosti opći i moralni odgoj građana, a i sama Crkva može odigrati važnu ulogu u sprječavanju korupcije. Crkva može njegovati i promicati moralne resurse koje pomažu izgradnji “ljudske ekologije” u kojoj korupcije neće naći plodno tlo.
Socijalni nauk Crkve u borbi protiv korupcije uključuje sva svoja temeljna načela, koja ona predlaže kao smjernice za osobno i kolektivno vladanje. To su dostojanstvo osobe, opće dobro, solidarnost, supsidijarnost, povlašteno opredjeljenje za siromašne, sveopća namjena dobara. Korupcija se duboko suprotstavlja svim tim načelima. Ona instrumentalizira osobu koristeći je s prijezirom za sebične interese, sprječava postizanje općeg dobra jer tomu suprotstavlja individualistička mjerila, egoistični cinizam i nedopuštene pristrane interese. Proturječi solidarnosti, jer rađa nepravdu i siromaštvo, te supsidijarnosti, jer ne samo da ne poštuje različite društvene i institucionalne uloge, već ih upravo rastače. Protivi se i povlaštenom opredjeljenju za siromašne, jer sprječava da dobra koja su im namijenjena dospiju u prave ruke. Ona se, na kraju, protivi sveopćoj namjeni dobara, jer je i zakonitost, kao što se vidjelo, jedno čovjekovo dobro i dobro za čovjeka, namijenjeno svima.
Borba protiv korupcije zahtijeva da poraste kako uvjerenje tako i svijest da se tom borbom postižu važne društvene blagodati. Crkva uči da će društveni poredak biti to čvršći ako se ne bude osobne interese suprotstavljalo društvenim već se radije tražilo načine njihove plodonosne suradnje. Veoma je važno da se iznesu na vidjelo odgovornosti za nezakonite radnje, da se krivce izvede pred lice pravde te da ih se pravično kazni za društveno neodgovorno vladanje.

Na međunarodnom planu borba protiv korupcije nužno je raditi na povećanju transparentnosti ekonomskih i financijskih transakcija te da se zakoni koji uređuju to područje u različitim zemljama usklade odnosno izjednače. Danas se može bez ikakvih problema zatrti trag sredstvima koja su stečena korupcijom odnosno koja potječu iz korumpiranih vlada, koji uz pomoć svojih ortaka lako mogu svoj nezakoniti stečeni izdašni kapital prebaciti u inozemstvo.
Kako organizirani kriminal ne zna za granice, potrebno je također povećati međunarodnu suradnju među vladama, bar na pravnoj razini te po pitanju izručenja. Ratificiranje konvencija protiv korupcije veoma je važno i poželjno je da se poveća broj potpisnika UN-ove Konvencije protiv korupcije. Treba poraditi i na tome da se te konvencije uistinu i primjenjuje, jer se to u mnogim zemljama, pa i potpisnicama, ne čini dosljedno i u dovoljnoj mjeri. Mnogi su uz to izrazili želju i za osnivanjem jednog stalnog međunarodnog tijela za borbu protiv korupcije.
Potrebno je također pomoći siromašne zemlje koje nemaju dovoljno uređene zakone na tome području odnosno nemaju još uvijek pravne ustanove za borbu protiv korupcije.
Korupciju u zemljama u razvoju ponekad uzrokuju zapadne kompanije ili čak državna ili međunarodnim tijela, a svakako i korumpirane mjesne oligarhije. Samo dosljednim i discipliniranim stavom bogatih zemalja bit će moguće pomoći vlade siromašnih zemalja da dobiju na vjerodostojnosti. Poželjno je stoga da se u tim zemljama na putu demokratskih promjena promiče sloboda tiska i da u njima zaživi građansko društvo.
Mjesne Crkve snažno se zalažu u odgajanju građanske savjesti i građana za pravu demokraciju. Biskupske konferencije mnogih zemalja više su put istupile protiv korupcije te za poštivanje zakona. Mjesne Crkve trebaju također valjano surađivati s međunarodnim tijelima u borbi protiv korupcije, kaže se na kraju dokumenta Papinskog vijeća za pravdu i mir “Borba protiv korupcije” s nadnevkom od 21. rujna ove godine, koji potpisuju predsjednik i tajnik toga Papinskog vijeća kardinal Raffaele Martino i Giampaolo Crepaldi. (ika-sa)