U domu Salve Regina u Mariji Bistrici, pod pokroviteljstvom Zagrebačke nadbiskupije, održan je 10. i 11. prosinca međunarodni simpozij o 150. obljetnici uspostave Zagrebačke nadbiskupije i metropolije. Priredili su ga Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”. Zagrebačka crkvena pokrajina, u čiji su sastav, osnovana je bulom pape Pija IX. “Ubi primum placuit” od 11. prosinca 1852. godine, i u nju su tada, osim Zagrebačke nadbiskupije, ušle još i Đakovačka ili bosanska i srijemska biskupija, zatim Senjska i Modruška ili Krbavska biskupija te Križevačka eparhija. Danas u sastavu Zagrebačke metropolije više nije Senjska i Modruška biskupija, a u nju spadaju nedavno osnovane Varaždinska i Požeška biskupija.

Pozdravljajući nazočne na svečanosti otvorenja simpozija zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić izrazio je zadovoljstvo što se u sklopu proslave 150. obljetnice uzdignuća Zagrebačke biskupije u nadbiskupiju i uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine priređuje takav simpozij, koji još više želi približiti i produbiti taj povijesni događaj. “Zagrebačka biskupija nije uzdignuta samo na rang nadbiskupije čime je postala središte crkvene pokrajine, nego je to naznačilo novo međunarodno uvrštenje grada Zagreba na crkvenom području, jer je nakon toga događaja i nadbiskup Haulik uvršten u zbor kardinala Rimske crkve. Današnji plod tog događaja jest i to što je Zagreb u naše vrijeme postao međunarodno priznati glavni grad Hrvatske. Kao Crkva ponosni smo da smo po crkvenoj liniji pridonijeli za hrvatski narod i hrvatsku državu”, poručio je kardinal Bozanić te zaželio simpoziju uspjeh u radu.

Svoje pozdrave uputio je i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Francisco Javier Lozano, rekavši kako je Hrvatska zemlja koja je kroz povijest puno propatila, a svjedok takvih i tih patnji jest kardinal Alojzije Stepinac koji je bio na čelu Zagrebačke nadbiskupije i metropolije.
U ime Požeške biskupije obratio se biskup Antun Škvorčević, rekavši kako je povijest učiteljica života te da su povijesne događaje pokretali ljudi, ali da ih je Bog vodio prema cilju koji je on dao. Biskup Škvorčević je istaknuo kako je Zagrebačka nadbiskupija 1997. obogaćena dvjema novim biskupijama: Požeškom i Varaždinskom. “Ovaj simpozij vidim kako završetak simpozija 1994. godine o 900. obljetnici utemeljenja Zagrebačke biskupije i prvome pisanom spomenu grada Zagreba. Tom prigodom na simpoziju su bile prisutne teme koje idu u okvir 150. obljetnice uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine. Danas vidim da imamo nastavak tih tema u kojima se govori o životu biskupija koje su postojale na tom teritoriju tada u 19. st.”, rekao je biskup Škvorčević, poželjevši da se i o dvjema biskupijama koje su osnovane nedavno, te su ušle u sastav Zagrebačke metropolije, ubuduće nađe više prostora u znanstvenome istraživanju.
Skup je pozdravio i đakovački i srijemski biskup Marin Srakić, a otvorenju simpozija nazočili su zagrebački pomoćni biskup i predsjednik organizacijskog odbora za proslavu 150. obljetnice uzdignuća Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju i uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine Josip Mrzljak, pomoćni biskup Vlado Košić, pomoćni biskup đakovački i srijemski Đuro Hranić, generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije prelat Vladimir Stanković te provincijali i provincijalke pojedinih redovničkih zajednica Metropolije.

Predsjednik organizacijskog odbora simpozija dr. Juraj Kolarić istaknuo je važnost takvog simpozija za cijelu Zagrebačku nadbiskupiju, ali i cijelu Crkvu u Hrvata. “Želja nam je bila da ovaj međunarodni simpozij proslavimo u svetištu Majke Božje Bistričke, jer je sama Zagrebačka nadbiskupija stavljena pod zaštitu Blažene Djevice Marije po naslovu njezine katedrale”, istaknuo je dr. Kolarić te zahvalio predavačima koji su se odazvali sudjelovati na simpoziju i svima koji su pomogli pri njegovoj organizaciji. Sve je pozdravio i predsjednik općine Marije Bistrice Josip Klapač, koji je izrazio zadovoljstvo i čast što Marija Bistrica može biti domaćin takvome visokom i uvaženom skupu.

Zagrebačka metropolija je utemeljitelj KBF-a, a time i Sveučilišta u Zagrebu, istaknuo je u svome pozdravu predstavnik organizatora dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Josip Baloban. Zagrebačka nadbiskupija je usprkos mijenjanju različitih političkih vlasti opstala u svom radu sa sviješću da njezino značenje i njezin rad ima utjecaja i izvan granica Hrvatske. “Na njezinom čelu posljednjih 150 godina bili su izvrsni i odvažni djelatni pastiri koji su je vodili u nepredvidivo sutra i uvijek željkovanu bolju budućnost koja se teškom mukom rađala. Oči tolikih bile su uprte u nadpastire Zagrebačke nadbiskupije. Prije 13 godina došli smo i do demokracije i svega lijepog i izazovnog što ona nosi. Nadam se da je ta mjesna Crkva svjesna da se iznova mora pozicionirati u tome novom demokratskom okruženju”, istaknuo je dr. Baloban, rekavši kako je Zagrebačka metropolija pozvana praviti određene teološke i pastoralne iskorake kako bi bila predvodnica u apostolskoj vjeri u novim društveno-povijesnim okolnostima u ostvarivanoj pastoralnoj praksi.

Radni dio simpozija započeo je predavanjem dr. Agneze Szabo o ulozi Hrvatskog sabora i bana Josipa Jelačića u uzdignuću Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije. Istaknula je kako se višestoljetna problematika konačnog uzdignuća Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije našla na dnevnom redu u doba intenziviranoga procesa hrvatskoga narodnog preporoda. Bitnost hrvatske preporodne politike bila je u nastojanjima modernizacije zemlje u skladu sa srednjoeuropskim tijekovima, prije svega ukidanjem feudalnog poretka i stvaranjem neovisne hrvatske države, koja će i nadalje priznavati hrvatsku krunu. Te je procese, osobito u pogledu Hrvatske, sprečavala ugarska hegemonistička politika, koja je išla za stvaranjem “Velike Mađarske od Karpata do Jadrana” i nametanju mađarskog jezika u javni život i u Hrvatskoj. Stoga se Hrvatski sabor u smislu legalnog otpora poslužio svojim državnim i povijesnim pravom te 1845., kada ugarska hegemonistička politika i prema Hrvatskoj ide prema svome vrhuncu te kulminira 1847., Hrvatski sabor donosi više važnih odluka sa zakonskom snagom, ali koje će prije njihove primjene morati sankcionirati i kralj. Hrvatski sabor je u ranu jesen 1845. urgirao najprije teritorijalnu cjelovitost zemlje, a potom je donio i zakonske odluke o uspostavi samostalne Hrvatske, uzdignuću Zagrebačke akademije na stupanj Sveučilišta s pravom podjeljivanja doktorata (da hrvatski kandidati ne moraju zbog toga ići u Peštu) i, napokon, da se Zagrebačka biskupija uzvisi na samostalnu, od Ugarske neovisnu nadbiskupiju i njoj podlože sufragani Senjske, Križevačke i Đakovačke biskupije. Pri tome je Sabor bio uvjeren da će kraljeva sankcija saborskih zaključaka ostvariti nade u procvatu narodnosti i osigurati municipalna prava. Burni politički događaji i revolucije do kraja rujna 1849. otklanjaju ostvarenje hrvatskih zahtjeva zajedno s pitanjima uspostave Zagrebačke nadbiskupije. Imenovanje baruna Josipa Jelačića banom Trojedne kraljevine hrvatsko-slavonsko-dalmatinske daje realne nade za ostvarenje hrvatskih zahtjeva koje su postavili i raniji Sabori, ali je njihovo ostvarenje uskoro otklonio nametnuti rat s Ugarskom kao i izbijanje mađarske revolucije u čijem je slamanju morao sudjelovati i ban Jelačić. Oktroirani ustav uveden je 4. ožujka 1849., a potom uskoro i novi apsolutizam, te je time otklonjena i svaka mogućnost nastavka rada Hrvatskog sabora iz 1848. Ban Jelačić, oslonivši se na suverenost banske vlasti, koja je još pojačana njegovim pobjedama, kojih je bit konačno “stečena potpuna neovisnost Hrvatske od Ugarske” 14. siječnja 1850. poslao je bečkoj Vladi službenu notu, kojom je zatražio da se provede uspostava Zagrebačke nadbiskupije, također i kao bitna posljedica općeg preuređenja zemlje. Kralj Franjo Josip I. pismeno je objavio u Schoenbrunnu 12. kolovoza 1850. svoju odluku o uspostavi Zagrebačke nadbiskupije. Papa Pio IX. objavio je 11. prosinca 1852. svečanu Bulu koja započinje riječima “Ubi primum placuit” (Svidjelo se Bogu) i koja je temeljna isprava kojom se Zagrebačka biskupija uzdiže u nadbiskupiju, a biskup Haulik imenuje prvim zagrebačkim nadbiskupom. Svečana provedba toga čina zakazana je za 8. svibnja 1853. i povjerena je nunciju Michelu Viale-Preli.

Drugo predavanje održao je Tomislav Mrkonjić na temu “Uloga Svete Stolice i mons. M. Viale-Prela, nuncija u Beču u procesu uzdignuća Zagrebačke biskupije u nadbiskupiju” po kojoj je proces uzdizanja Zagrebačke biskupije u nadbiskupiju trajao je od 1850. do 1855. i, prema poznatoj periodizaciji Ferde Šišića, obično se dijeli u tri etape: 1) od Mačićeva zahtjeva do odobrenje carske vlade (1850-1851); 2) proces odobrenja Sv. Stolice (1850-1853); 3) od ustoličenja Haulika u Zagrebu do konačnoga prekida s ugarskim biskupijama (1853-1855). Sv. Stolica i nuncij u Beču Viale-Prela prihvatili su prijedlog bana Jelačića, biskupa Haulika i Ministarskog savjeta u Beču i proveli ga do konačnog ostvarenja. Dužina procesa bila je uvjetovana otporom kaločkog biskupa i ostrogonskog nadbiskupa, ugarskog primasa, koji su odvajanje Zagreba smatrali pravno neutemeljenim. Za Hrvate je, naprotiv, bilo nužno da, nakon oktroiranoga ustava od 4. ožujka 1849., kojim su prekinute sve političko-administrativne veze između kraljevine Hrvatske i kraljevine Ugarske, bude ostvarena i crkvena autonomija. Pored niza crkveno-pravnih pitanja, bilo je i pitanje jezika u crkvenoj administraciji, te pitanje sufraganskih biskupija buduće Zagrebačke metropolije. Nuncij je s jedne strane uvažavao mađarske primjedbe, i s druge smatrao nužnim da se ostvare hrvatski zahtjevi, jer su to opravdavali i crkveni i politički interesi Monarhije, ali i velike usluge koje su Hrvati učinili dinastiji te silne nade koje je hrvatski narod polagao u Svetu Stolicu i stvar smatrao već riješenom. Nakon prevladanih poteškoća, nuncij je i osobno došao u Zagreb radi ustoličenja Haulika, što je bio još jedan snažan i znakovit čin potpore novoj metropoliji. Stav Svete Stolice i bečkoga nuncija prema Katoličkoj crkvi u hrvatskome narodu pokazao se tom prigodom bitnim za ostvarenje i hrvatskih nacionalnih interesa, što se može uzeti kao paradigma za gotovo sve sljedeće odnose između Hrvatske i Svete Stolice.
O ulozi i značenju nadbiskupa Jurja Haulika u uzdignuću Zagrebačke nadbiskupije predavanje je održao dr. Stjepan Razm. Istaknuo je kako u desetogodišnjem postupku uzdignuća Zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije i uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine, zagrebački (nad)biskup Juraj Haulik ima bitnu ulogu. Prije svega, on je u to vrijeme predstojnik Zagrebačke crkve, pa se u biskupiji ili oko biskupije nije ništa događalo, a da on to nije potaknuo, pokrenuo ili dopustio. Biskup Haulik je sudionik zasjedanja Sabora Trojednog kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu u jesen 1845. i predsjednik saborskog Odbora za sabiranje i sređivanje zahtjeva izaslanika hrvatskih oblasti, koji je odbor u 32. točki svoga izlaganja predložio da se kralju sa saborskog zasjedanja pošalje predstavka za promaknuće Zagrebačke biskupije u nadbiskupiju s podređenim biskupijama Senjskom, Križevačkom i Đakovačkom. Odborski prijedlog i saborska odluka predstavljaju početak desetogodišnjeg razdoblja osamostaljenja hrvatskoga crkvenog vodstva od mađarskog crkvenog vodstva. Ugarska dvorska uredovnica poslala je saborski zaključak ostrogonskom nadbiskupu Ivanu Scitovszkom da se o njemu očituje, što on nije godinama učinio. Prošla su burna ratna i politička događanja 1848., u kojima je hrvatski narod unutar Carevine izborio veći stupanj upravno-političke samostalnosti. Kada je ban Jelačić zatražio uspostavu Zagrebačke nadbiskupije kao jednu od mjera u okviru tadašnjega općenitog preustroja zemlje, postupak osamostaljenja je pokrenut i događao se u Beču, središtu Carevine, a biskup Haulik u tom stupnju postupka mogao je biti samo promatrač. Papa Pio IX. uzdiže Zagrebačku nadbiskupiju i uspostavlja Hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu svojom pečatnicom od 11. prosinca 1852., a proglašenje i provedba pečatnice događa se u Zagrebu 8. svibnja 1853. u sklopu do tada jedinstvene svečanosti u hrvatskoj povijesti i osobito povijesti Zagreba. Novo nadbiskupsko sjedište posjećuje apostolski poslanik Viale-Prela, koji dotadašnjeg biskupa Haulika proglašava nadbiskupom Haulikom. Pripremama i samom svečanošću rukovodio je sam nadbiskup Haulik. Primio je čestitke iz cijele Hrvatske i iz svih dijelova Carevine u kojima mnogi ističu njega kao najzaslužnijeg za taj veliki dar hrvatskoj Crkvi i narodu. Nakon slavljeničkih dana trebalo se suočiti s još uvijek nazočnim težnjama ugarskog prvostolnika Ivana Scitovszkog da izvršava svoje prvostolničko pravomoćje i nad hrvatskim biskupima. Nadbiskup Haulik zauzima čvrsti i jasni stav, te suprotstavljajući mu se ističe daje novouspostavljena crkvena pokrajina u crkvenim pitanjima podložna samo rimskome papi. Takav stav potvrdio je i kralj svojom odlukom od 25. listopada 1855. Time je zaključen desetogodišnji postupak osamostaljivanja hrvatskoga crkvenog vodstva od ugarskoga.

O značenju metropolije s povijesno-pravno-bogoslovnog motrišta govorio je dr. Matija Berljak, profesor crkvenog prava na KBF-u u Zagrebu. On je istaknuo važnost uspostave nove crkvene organizacije u Zagrebu, koji je kao kulturno, političko i gospodarsko središte Hrvata postao i metropolitansko središte. Dr. Lelja Dobronić održala je predavanje: “Značenje i obnova prvostolnice u vrijeme (nad)biskupa Haulika”, dr. Ivan Mirnik opisao je spomenmedalju koja je povodom uzdignuća Zagrebačke biskupije na metropoliju naručena u Beču godine 1853. kod velikog austrijskog medaljara Carla Radnitzkog, čiji se primjerci čuvaju u Numizmatičkoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu.
Prvi dan simpozija završen je kulturno-umjetničkim programom u kojem je Ansambl Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu održao koncert “Glazba na dvoru Haulika” te je prikazan i film Nine Lovčevića “Zagrebački nadbiskupi”.

Simpoziji je nastavljen predavanjima o prilikama sredinom 19. st. u sufraganskim biskupijama koje su ušle u sastav nove crkvene pokrajine. Dr. Andrija Šuljak opisao je Đakovačku ili bosansku i srijemsku biskupiju sa sjedištem u Đakovu, koja je u tome burnom povijesnom razdoblju imala biskupe Josipa Kukovića i Josipa Jurja Strossmayera. U biskupiji koja je potpuno bila uključena u hrvatsko nacionalno biće osnutak hrvatske metropolije doživljen je kao veliki povijesni događaj. Rektor Grkokatoličkoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu Nikola Nino Kekić približio je crkveno stanje u Križevačkoj eparhiji, koju je u to doba vodio biskup Gabrijel Smičiklas. On je podupirao sva nastojanja da se osnuje Zagrebačka metropolija i da Križevačka biskupija uđe u njezin sastav, jer je bio svjestan da je biskupija istočnog obreda veliko bogatstvo svake metropolije. O Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj biskupiji u to doba govorio je sadašnji gospićko-senjski biskup Mile Bogović, koji je posebnu pozornost usmjerio na Mirka Ožegovića, ondašnjeg biskupa u Senju i člana Hrvatskog sabora. O njegovoj zauzetosti za pravo hrvatskog naroda za samostalnost na svim područjima, pa i na crkvenom, govore i njegova brojna pismena reagiranja na teze velikomađarskih povjesničara. Predavanje o crkvenim prilikama u Zagrebačkoj biskupiji sredinom 19. st. održao je dr. Juraj Kolarić, profesor crkvene povijesti KBF-a u Zagrebu. “Uspostavom nadbiskupije i metropolitanskog središta u Zagrebu ostvaren je višestoljetni san da nacionalno središte svih Hrvata postane ishodištem svehrvatske crkvenosti”, sažetak je predavanja dr. Franje Šanjeka o Zagrebu kao crkvenom središtu. Suradnju biskupa zagrebačke metropolije i djelovanje metropolitanskih ustanova u tijeku 150 godina opisao je mr. Stjepan Večković.
Simpozij je završen misnim slavljem koje je u bazilici Majke Božje Bistričke, uz pomoćnog biskupa Vladu Košića i dvadestak svećenika, predvodio pomoćni biskup zagrebački Josip Mrzljak. (ika-ms/aš)