U prigodi proglašenja zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića kardinalom, naša Agencija je objavila kraće biografije hrvatskih kardinala iz novije i daleke prošlosti. Predstavljeni su podaci o šest zagrebačkih nadbiskupa: Juraju Hauliku, Josipu Mihaloviću, bl. Alojziju Stepincu, Franji Šeperu, Franji Kuhariću i sadašnjem Josipu Bozaniću te četvorici kardinala hrvatskog podrijetla iz prošlosti: Demetriju, Tomu Bakaču Erdedskom, Juraju Utišinoviću Martinuševiću i Juraju Draškoviću te aktualnom vrhbosanskom nadbiskupu Vinku Puljiću i predviđenom, a neimenovanom (jer je u međuvremenu umro) Josipu Uhaču. No, prema podacima dobivenim od vlč. dr. Ante Orlovca iz Banjolučke biskupije, taj se popis ne zaustavlja na “apostolskom” broju – dvanaest. Hrvatski je narod, naime, iznjedrio još dva kardinala iz znamenitoga hrvatskog plemena Kolunića (Kolonića): Leopolda i Sigismunda, te još jednoga kojega svakako smijemo pribrojiti Crkvi u Hrvata, jer je, premda Talijan po narodnosti, rođen i odrastao u Banjoj Luci, te pošao učiti za svećenika kao kandidat Banjolučke biskupije i s njom ostao povezan do kraja svoga života. To je papinski diplomat, nezaboravni Guido Del Mestri. Donosimo glavne podatke o još trojici kardinala. Time se broj “naših” kardinala penje na 15.

Dva kardinala Kolonića
U petrovačkom polju, između Bosanskog Petrovca i planinskog prijevoja Oštrelj u BiH, na putu prema Drvaru nalazi se danas selo Kolunić s ostatkom srednjovjekovne crkve. Sačuvano ime svjedoči da je tu nekoć bio posjed hrvatske plemićke obitelji Kolonić (Kolunić), koje se nakon pada Bosne pod Turke 1463. i Krbavske bitke 1493. moralo povući prema zapadu. Jedna grana stigla je na obale Jadrana – u Šibenik. Iz nje potječe glasoviti slikar i bakrorezac Martin Kolunić Rota. Kulturnoj javnosti poznat je također đakon Broz (Ambrozije) iz plemena Kolunića i njegov glagoljski zbornik iz 1486. godine. Jedna je, pak, loza Kolunića i to – prema Klaiću – najznamenitija, stigla do Štajerske i Ugarske. Ona je dala, koliko je poznato, dva kardinala: Leopolda i Sigismunda, te još biskupa Ladislava i svećenika Ivana. Evo osnovnih podataka o dvojici kardinala Kolonića.
Početkom 17. stoljeća, točnije 1618., spominje se Ernest Kolonić, za kojega se izričito veli da je iz stare hrvatske loze. Njegov sin Leopold Karlo rodio se 1631. Školovao se u Beču, te je stupio u viteški red ivanovaca. Izabrao je duhovno zvanje i vinuo se do najviših crkvenih časti. Kako su se u to doba biskupi na pojedinim biskupskim stolicama vrlo često mijenjali, tako je bilo i s njime. Nalazimo ga na više (nad)biskupskih stolica: u Njitri u Slovačkoj (od 1669.), Bečkome Novom Mjestu (Wiener Neustadt od 1672.) u Austriji, te Györu (od 1685.), zatim je nadbiskup u Kaloczi (od 1691.) i konačno Ostrogonu (od 1695.) u Ugarskoj. Osim u crkvenim službama, istaknuo se u obrani Beča od Turaka 1683., a kasnije kao ugarski državnik, osobito u svezi s Karlovačkim mirom. Godine 1685. imenovan je kardinalom-prezbiterom Svete Rimske crkve. Za nas je značajno da je bio naslovnik hrvatske crkve uz zavod Sv. Jeronima u Rimu. Čini se da je on sam molio papu da mu dodijeli naslov upravo te, hrvatske, crkve. Umro je 1707. godine.
Dvadeset godina nakon Leopoldove smrti kardinalom je imenovan još jedan Kolonić, njegov sinovac (nećak) grof Sigismund. O njemu nedostaju podrobniji podaci. Sigismund je rođen 1676. a umro 1751. Bio je biskup u Vacu u Ugarskoj, a zatim je postao prvi nadbiskup u Beču. Kardinalom je imenovan 1727. godine. Za njega hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić kaže da je “posljednji muški potomak te znamenite porodice” (Kolonića odnosno Kolunića).

Kardinal Guido Del Mestri rođen je na Petrićevcu kod Banje Luke 13. siječnja 1911. Potječe iz grofovske obitelji Del Mestri. Bio je diplomat za vrijeme petorice posljednjih papa (od Pija XII. do Ivana Pavla II.) s trostrukim doktoratom: iz filozofije, teologije i crkvenog prava, te veliki dobročinitelj. Roditelji su mu grof Gian Vito Del Mestri i Marianne von Degrazia. Pučku školu polazio je u Banjoj Luci, gimnaziju u Kalksburgu kod Beča, a bogoslovlje studirao u sjemeništu Capranica u Rimu. Za svećenika je zaređen 11. travnja 1936. u Rimu. Godine 1937. kratko je djelovao u sjemeništu i katedrali u Gorici, a onda upisao papinsku diplomatsku akademiju. U papinskoj diplomatskoj službi djelovao je pune 44 godine, od 1940. do 1984., tj. do svoga umirovljenja, najprije kao savjetnik, a onda kao (pro)nuncij i to u Beogradu, Bukureštu, Vatikanu, Damasku, Jakarti, Bad Godesbergu, Nairobiju, Meksiku te Kanadi. Svoju je bogatu diplomatsku karijeru završio kao nuncij jedne od najuglednijih nuncijatura – u Njemačkoj. Umirovljen je 1984. Za biskupa je posvećen 31. prosinca 1961. u Nairobiju u Keniji, a uzdignut na kardinalsku čast 28. lipnja 1991. Preminuo je 2. kolovoza 1993. u Nuernbergu u Njemačkoj, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Medei u Italiji. Unatoč visokoj izobrazbi, ugledu i titulama, uvijek je ostao izuzetno skroman i ljubazan te veliki dobročinitelj svoje rodne Banjolučke biskupije. (ika-ao/sa)