Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić šesti je zagrebački nadbiskup u povijesti Zagrebačke nadbiskupije koji je imenovan kardinalom. Uz šestoricu zagrebačkih nadbiskupa kardinala u tijeku povijesti još su petorica hrvatskih crkvenih velikodostojnika zaogrnuta kardinalskim grimizom među kojima je i vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. U prilogu donosimo biografske podatke svih kardinala iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti.

Juraj Haulik (1788-1869)

Rođen je, odnosno kršten 20. travnja 1788. u Trnavi, u Slovačkoj. Otac mu je bio gospodarski činovnik na posjedu Ostrogonske nadbiskupije. Osnovnu školu pohađa u Ostrogonu i Trnavi Premlad da bi stupio u sjemenište, radio je kao vježbenik u gospodarskom uredu Ostrogonske nadbiskupije (1804). Primljen je kao pitomac u Trnavsko sjemenište 1805. godine. Kao pitomac Pazmanskog zavoda u Beču (1809) bogoslovlje studira na Bečkom sveučilištu. Zbog austrijsko-francuskog rata vraća se u Trnavu i na Nadbiskupskom liceju završava studij još godinu dana. Za svećenika je zaređen 18. travnja 1811. Bio je najprije pet mjeseci duhovni pomoćnik u gradu Komarom. Djeluje i u glavnome namjesništvu Ostrogonske nadbiskupije u Budimu (1814-1820) kao arhivar, sjednički bilježnik te namjesnikov tajnik. Godine 1819. postiže naslov doktora bogoslovlja i odlazi u Ostrogon gdje preuzima službu bilježnika na Nadbiskupskome duhovnom stolu te ujedno tajnika nadbiskupa Aleksandra Rudnaya. U 37. godini života 1825. postaje kanonikom Ostrogonskog kaptola. Nadvojvoda palatin Josip imenuje ga 1828. članom poslanstva na Ugarskom saboru u Pešti. U narednom razdoblju obnaša niz visokih službi, a od 1832. do 1837. obnaša službu predstojnika Zagrebačkog kaptola s prebivalištem u Beču, gdje potiče zanimanje za hrvatska rodoljubna gibanja. Biskupom Zagrebačke biskupije imenovan je 1837. godine. Biskupski red primio je 10. prosinca 1837. u Beču. Ustoličen je 6. siječnja 1838. Ujedno je proglašen carsko-kraljevskim savjetnikom. Papa Pio IX. uzdigao je Zagrebačku biskupiju na stupanj nadbiskupije pečatnicom od 11. prosinca 1852. Tada je ujedno biskup Haulik proglašen prvim zagrebačkim nadbiskupom i prvostolnikom Zagrebačke crkvene pokrajine te je tako prvi nadbiskup Zagrebačke nadbiskupije (1852/1853-1869). Rimskim stožernikom (kardinalom) postavljen je 16. lipnja 1856. U tijeku njegove službe na stolici zagrebačkog nadbiskupa izgrađen je samostan milosrdnica u Zagrebu. Prijatelj je isusovaca te poziva redovnike sv. Ignacija Loyole iz Njemačke i Italije da održavaju pučke misije u Zagrebu, predaje im vodstvo Nadbiskupskog sirotišta u Požegi te osniva zakladu za osnivanje isusovačke kuće u Zagrebu. Nadbiskup Haulik potiče radom Gospojino društvo koje će se brinuti za “odhranilište” djece i Katoličko društvo djetićah. Potaknuo je osnivanje Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, čiji je bio i predsjednik. Prautemeljitelj je zagrebačkog Društva čovječnosti i pokrovitelj Glazbenog društva (danas Hrvatski glazbeni zavod). Godine 1856. utemeljuje zakladu za Obrtničko društvo, a 1868. osniva Književno društvo Sv. Jeronima, koje djeluje do danas. Bio je aktivan i u politici: u dva navrata obnaša službu banskog namjesnika, član je hrvatskog Sabora i Samostalne stranke. Haulik je dao urediti park Maksimir, koji se tada po njemu naziva Jurjaves. Nabavio je velike orgulje u Ludwigsburgu za prvostolnicu. Dodijeljen mu je niz počasnih naslova i odličja. Umro je 11. svibnja 1869., u 82. godini života, 58. godini svećeništva i 32. godini biskupstva. Pokopan je u sjevernoj lađi zagrebačke prvostolnice, uz oltar Sv. Ladislava. Poprsje mu je 1887. načinio Ivan Rendić.

Josip Mihalović (1814-1891)

Rođen je 16. siječnja 1814. u Tordi, Torontalska županija u Banatu, Čanadska biskupija. Osnovnu školu (gramatiku) polazi u Velikom Bečkereku, a srednju školu (humanistika) u Segedinu. Mudroslovlje uči na gimnaziji u Segedinu, a bogoslovlje u Temišvaru. Svećenički red za Čanadsku biskupiju primio je 12. kolovoza 1836. Doktorirao je bogoslovlje. Od 1837. do 1848. pastoralno djeluje u Čanadu, gdje obnaša razne službe. Nakon sloma mađarskog pokreta izveden pred temišvarski vojni sud, koji ga lišava naslova i imetka i osuđuje na četiri godine zatvora. Pomilovan je nakon dvije i pol godine zatočeništva u tvrđavi Leopoldov grad u Njitranskoj županiji te služi kao duhovni pomoćnik u rodnoj Tordi, što je zapravo bio kućni pritvor. Obnaša zatim niz crkvenih službi: namjesnik župnika u Njemačkoj Bešenovi, školski nadzornik, kanonik, župnik u temišvarskom predgrađu Fabrika, stvarni opat Sv. Martina od Vaške. Od 1868. do 1870. je kraljevski imenovani naslovni biskup duvanjski. Nadbiskupom Zagrebačke nadbiskupije imenovan je 4. svibnja 1870. Biskupski red podijeljen mu je 17. srpnja 1870. u Beču. Ustoličen je na nadbiskupsku stolicu 7. kolovoza 1870., a na kardinalsku čast uzdignut je 22. lipnja 1877.
Brine se o školovanju svećeničkog pomlatka. Potaknuo je 1878. osnivanje dječačkog sjemeništa i gimnazije. Protivio se da župnici budu pristaše političkih stranaka. U povodu izbora 1881. protivio se da svećenici budu birani u Sabor. Mihalovićevo veliko djelo je obnova zagrebačke prvostolnice koja je započela 1879., a prekinuo ju je potres 9. studenoga 1880., kada je katedrala jako stradala. Stoga je stvarna obnova započela nakon potresa. Pomagao je ili utemeljio različita društva za pomaganje siromašnih đaka. Bio je pokrovitelj Hrvatskoga književnog društva Sv. Jeronima, darovatelj zagrebačkog Društva čovječnosti, na čelu je osnovanog Društva Sv. Ćirila i Metoda sa svrhom podupiranja katolika na Istoku, a bio je i član Ugarskoga povjesničkog društva. Za života mu je dodijeljen niz počasnih naslova. Umro je 19. veljače 1891. u 87. godini života i pokopan u prvostolnici. “Obzor”, koji mu je nekoć bio protivan, u posmrtnom slovu piše kako “nije opravdao ni bojazan naroda, ni nade onih drugih da im služi. Za njega carstvo blagosti i pravice nisu bile prazne riječi”, te kako je trajno bio pod dojmom neprijateljskog dočeka u Hrvatskoj, što ga je sputavalo u njegovu djelovanju.

Blaženi Alojzije Stepinac (1898-1960)

Rođen je 8. svibnja 1898. u Brezariću, župa Krašić u obitelji Josipa i Barbare rođ. Penić, koja je imala osmero djece. Osnovnu školu polazi u Krašiću. Kao pitomac Nadbiskupskog sirotišta u Zagrebu polazi gimnaziju u Zagrebu. Unovačen je 1916. kod 96. karlovačke pukovnije. Već u srpnju 1916. poslan je na šestomjesečni časnički tečaj u Rijeku, koji je završio 20. veljače 1917. Kao poručnik 96. pješačkog puka odlazi 20. veljače 1917. na talijansko ratište. Sudjeluje u bitkama kod Gorice, na Soči, u Tagliamentu i na Piavi. Zarobljen je na Piavi u srpnju 1918. i zatočen u sabirnom polju Mestre, zatim u Ferrari, te u mjestu Nocera Umbra, gdje ostaje pet mjeseci. Posredovanjem Jugoslavenskog odbora sredinom prosinca 1918. oslobođen je iz zarobljeništva i poslan u Solun, gdje je bojišnica već bila provaljena. Alojzije služi u Vranju, Gnjilanima i Prištini kao potporučnik redovite vojske. U proljeće 1919. razvojačen je kao pričuvni poručnik. Napušta dotadašnju zamisao da postane svećenikom. Student je Agronomskog fakulteta u Zagrebu jedno proljeće. U to doba pristupa i Katoličkom akademskom društvu “Domagoj”. Ne polaže ni jedan ispit. Po završetku prvog proljeća vraća se u Krašić, gdje pomaže ocu na obiteljskom gospodarstvu. Učlanio se u Katoličko omladinsko društvo “Orao”. Kao član tog društva, sudjeluje 1922. na sveslavenskom orlovskom sletu u Brnu. Od 1924. do 1931. boravi i studira u Rimu. Kao pitomac Germansko-ugarskog zavoda pohađa mudroslovno-bogoslovni studij na Papinskome grgurovskom sveučilištu. Doktorat iz mudroslovlja postiže 1927. godine. Svećenički red podijelio mu je zamjenik rimskog namjesnika nadbiskup Josip Palica 26. listopada 1930. u crkvi Sv. Petra Kanizijskog. Posljednje ispite iz cijelog bogoslovlja polaže 1. srpnja 1931. i biva promaknut u doktora iz bogoslovlja. Početkom srpnja 1931. vraća se u domovinu i živi i djeluje na Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. Od 1934. do 1937. obnaša službu nadbiskupa supomoćnika nadbiskupa Antuna Bauera, s pravom nasljedstva u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Imenovao ga je papa Pio XI. Biskupski red podijelio mu je nadbiskup Bauer 24. lipnja 1934. Službu nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije obnaša od 1937. do smrti 1960. godine. Prije izbijanja rata pomaže prognanim Židovima koji su sklonište našli u Zagrebu. Surađuje sa zagrebačkim Društvom čovječnosti pa je u Brezovici pružio utočište skupini ostarjelih Židova. U doba II. svjetskog rata zauzima se za progonjene i ugrožene bez obzira na stalež, narodnost i rasu. Uočio je opasnost za vjeru i Crkvu od crnog i crvenog totalitarizma, pa se protiv njih odlučno borio. Zbog toga je bio došao pod udar državne vlasti. Stepinac je uhićen 17. svibnja 1945. U zatvoru ostaje do 3. lipnja 1945. Oslobođen je da bi se sutradan, 4. lipnja 1945. susreo s Josipom Brozom. Pod predsjedanjem Alojzija Stepinca biskupi su održali zasjedanje BKJ od 17. do 22. rujna 1945. S tog zasjedanja odaslali su 20. rujna 1945. poznato Pastirsko pismo u kojem ne prihvaćaju nametnuto protunarodno i protuvjersko stanje u državi. Nakon pisma započela je sustavna hajka na nadbiskupa Stepinca. Uhićen je drugi put 18. rujna 1946. Na namještenome sudskom postupku osuđen je 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora s prisilnim radom te na pet godina gubitka svih građanskih i političkih prava. Zatočen je u kaznionici u Lepoglavi (19. listopada 1946. do 5. prosinca 1951.). Zbog pritiska međunarodne javnosti preseljen je u kućni pritvor u Krašić, gdje je bio zatočen do svoje smrti. Radio Vatikan objavio je 29. studenoga 1952. popis osoba, među kojima je bilo i Stepinčevo ime, koje će papa Pio XII. pridružiti Zboru rimskih stožernika. To je bio povod da je tadašnja državna vlast 17. prosinca 1952. prekinula diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Na zajedničkoj skupštini svih rimskih stožernika 12. siječnja 1953. papa Pio XII. imenuje nadbiskupa Stepinca kardinalom. Zbog zatočeništva nije mogao osobno sudjelovati u tom činu. Ni kasnije do smrti nije mogao otputovati u Rim primiti znakove kardinalske službe i časti. Umro je 10. veljače 1960. u Krašiću. Pokopan je 13. veljače 1960. u zagrebačkoj prvostolnici. Branitelj njegova lika i djela u doba komunističke vlasti bio je njegov nasljednik Franjo Kuharić. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, u tijeku svoga drugog pohoda Hrvatskoj.

Franjo Šeper (1905-1981)

Rođen je 2. listopada 1905. u Osijeku. Osnovnu školu i gimnaziju polazi u Zagrebu gdje 1924. stupa u Bogoslovno sjemenište. Već u studenome iste godine odlazi na studij u Rim gdje ostaje do 1931. Tu susreće Alojzija Stepinca, koji je kratko prije njega također stigao u Rim. Na Papinskome grgurovskom sveučilištu postiže Doktorat iz mudroslovlja 1927. Za svećenika je zaređen 26. listopada 1930. u crkvi Sv. Petra Kanizijskog. U tijeku studija češće pobolijeva, pa se nakon svećeničkog ređenja, posljednju godinu studija preselio u Hrvatski zavod Sv. Jeronima (1930-1931). Doktorski ispit iz bogoslovlja polaže 30. lipnja 1931. Početkom srpnja 1931. vraća se u domovinu. Kada je u svibnju 1934. Stepinac imenovan zagrebačkim nadbiskupom supomoćnikom, nadbiskup Bauer imenovao je Šepera 19. lipnja svojim tajnikom. Nakon Bauerove smrti, Šeper postaje Stepinčev tajnik. Od 1941. do 1951. obnaša službu ravnatelja Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u teškim ratnim i poratnim godinama. Zbog pritiska protunarodne i protuvjerske vlasti, ne želeći biti smetnja sređivanju odnosa između Crkve i državne vlasti, Šeper daje ostavku na službu ravnatelja. U doba zatočeništva nadbiskupa Alojzija Stepinca biskup dr. Franjo Salis Seewis 31. kolovoza 1951. imenuje Šepera upraviteljem župe Krista Kralja u Trnju u Zagrebu. Tu službu obnaša od 1951. do 1954. Istodobno je imenovan i pravim prisjednikom Nadbiskupskoga duhovnog stola. Dok je Stepinac još uvijek u kućnom zatočeništvu, papa Pio XII. imenuje ga 22. srpnja 1954. naslovnim nadbiskupom filipopolskim u Traciji i supomoćnikom danim zagrebačkom nadbiskupu i zagrebačkoj nadbiskupskoj stolici, dok Sveta Stolica drukčije ne odredi ili dok prvostolni nadbiskup bude spriječen. Upravu Zagrebačke nadbiskupije preuzeo je od biskupa Salis-Seewisa 20. rujna 1954. Biskupski red podijelio mu je beogradski nadbiskup Josip Ujčić, sutradan, 21. rujna 1954. u zagrebačkoj prvostolnici. Kao nadbiskupu Zbor za redovnike povjerio mu je 30. studenoga 1955. službu apostolskog povjerenika Družbe sestara Milosrdnica. Papa Pio XII. imenovao ga je 1958. apostolskim upraviteljem Zagrebačke nadbiskupije “sada za tada”, tj. kada bude ispražnjena. Nakon smrti nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca 10. veljače 1960. Šeper postaje apostolski upravitelj Zagrebačke nadbiskupije na temelju papinske odluke iz 1958. Ubrzo nakon toga, 5. ožujka 1960., papa Ivan XXIII. imenuje Šepera zagrebačkim nadbiskupom. Godine 1961. od nadbiskupa Josipa Ujčića preuzima službu predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije. U pripravnom razdoblju (1961-1962), te u tijeku zasjedanja Drugoga vatikanskog sabora (1962-1965), Šeper će češće biti odsutan iz Zagreba i boraviti u Rimu. Nakon Sabora, sudjelovat će u Vatikanu na Biskupskoj sinodi.
Prije početka samog zasjedanja Drugoga vatikanskog sabora, Šeper je član Papinskog povjerenstva za sakramente za pripravu Sabora i Papinskoga središnjeg povjerenstva za pripravu Sabora. Šeper sudjeluje na sva četiri saborska zasjedanja. Na početku rada Sabora izabran je članom Povjerenstva za nauk vjere i ćudoređa. Također je savjetnik Povjerenstva za pregled Crkvenog zakonika. U tijeku zasjedanja na zajedničkoj skupštini svih rimskih kardinala 22. veljače 1965. papa Pavao VI. pridružuje Šepera Zboru rimskih kardinala. Kao kardinal Šeper živi i djeluje nekoliko godina u Zagrebu, a potom se preselio u Vatikan. Papa Pavao VI. imenuje ga predstojnikom Zbora za nauk vjere 8. siječnja 1968. U godini izmjene triju papa, 1978., Šeperu je služba predstojnika potvrđena tri puta; potvrđuje ju papa Pavao VI. 15. veljače 1978., zatim Ivan Pavao I. 28. kolovoza 1978., te Ivan Pavao II. 3. studenoga 1978. Navršivši 75 godina života, Šeper podnosi ostavku na predstojničku službu 2. listopada 1980. Papa je prihvaća, ali ga ostavlja na službi do 8. prosinca 1981. Umro je već 30. prosinca 1981. u Rimu. Pokopan je u zagrebačkoj prvostolnici.
Unutar Zbora za nauk vjere Šeper je bio predsjednik Papinskoga međunarodnoga bogoslovnog povjerenstva, kao i predsjednik Papinskoga biblijskoga povjerenstva. Imenovan je u članstva u razne stožerničke zborove i druga vatikanska tijela: Zbor za sakramente, Papinsko povjerenstvo za provjeru Crkvenoga zakonika, Papinsko povjerenstvo za tumačenje odluka Drugoga vatikanskog sabora, Tajništvo za jedinstvo kršćana, Vijeće za crkvene javne poslove, Zbor za svećenstvo, Uprava dobara Apostolske stolice, Zbor za katolički odgoj, Zbor za navještaj vjere, Vijeće Glavnoga tajništva biskupske sinode, Zbor za sakramente i bogoštovlje i Zbor za biskupe. Kao papin izaslanik Šeper je 1971. u zagrebačkoj prvostolnici otvorio VI. Marijanski i XIII. mariološki međunarodni zbor, a u Mariji Bistrici ga je zaključio. Godine 1976. predvodi kao papin izaslanik velebno slavlje kod Gospe od Otoka u Solinu. U istom svojstvu predvodi velebno slavlje Branimirove godine u Ninu 2. rujna 1979. Osim toga, kao rimski stožernik predvodi druga velika domovinska slavlja: Križevci (1969), Dubrovnik (1972), Herceg Novi (1977), Požega (1977), Zadar (1977) i Zagreb (1981). Za života mu je dodijeljeno niz međunarodnih počasti i odlikovanja. Na 20. obljetnicu njegove smrti, o najviše pozicioniranom Hrvatu pri Svetoj Stolici održan je u studenome 2001. u Zagrebu i Rimu znanstveni skup, s kojega je 2003. objavljen zbornik radova.

Franjo Kuharić (1919-2002)

Rođen je 15. travnja 1919. u Gornjem Pribiću, župa Pribić. Pučku školu pohađa pet godina u Pribiću i dijelom u Kostelu. Kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa u Zagrebu na Šalati polazi tamošnju Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Kao pitomac Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa polazi Katolički bogoslovni fakultet. Svećenički red podijelio mu je nadbiskup Alojzije Stepinac 15. srpnja 1945. Na početku svećeničke službe pastoralno djeluje kao duhovni pomoćnik u Radoboju te gotovo u svim župama Okićkog dekanata. Imenovan je i upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak. Preuzima također upravu župe Sv. Martin pod Okićem. U početku je boravio u Rakovu Potoku, a u Sv. Martin je dolazio samo slaviti mise i predavati vjeronauk. To je trajalo nešto više od pet mjeseci, tj. do 22. veljače 1947., kada su ga u Rakovu Potoku pokušali ubiti. Tada se povukao na par dana u Zagreb pa je preko Sv. Nedelje, koja mu je također na nekoliko tjedana povjerena radi pastirske skrbi, povremeno dolazio u Sv. Martin i Rakov Potok. Privremeno upravlja i župom sv. Marije Okićke, u dva navrata. Iz Sv. Martina seli u Samobor, gdje najprije obavlja službu starijeg duhovna pomoćnika. Ujedno mu je povjerena uprava župa Rude i Kotari. U proljeće 1958. postaje upravitelj župe Samobor. Nakon teške sedamnaest i pol-godišnje službe u gotovo svim župama Okićkog dekanata, papa Pavao VI. imenuje ga 15. veljače 1964. biskupom. Biskupski red podijelio mu je nadbiskup Franjo Šeper 3. svibnja 1964. Djelatni je sudionik trećega i četvrtog zasjedanja Drugoga vatikanskog sabora. Kada je kardinal Šeper preselio u Rim, Kuharić je 20. kolovoza 1969. preuzeo Zagrebačku nadbiskupiju kao apostolski upravitelj. Papa Pavao VI. imenuje ga zagrebačkim nadbiskupom 16. lipnja 1970. Svečano je u službu uveden u zagrebačkoj prvostolnici 19. srpnja 1970.
U tijeku Kuharićeva predsjedanja Biskupskom konferencijom Jugoslavije u inozemstvu je osnovano 110 hrvatskih katoličkih misija. Više od 150 svećenika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine otišlo je u inozemnu pastvu s Kuharićevom odlukom. Papa Ivan Pavao II. pridružio je nadbiskupa Kuharića Zboru rimskih kardinala na kardinalskoj skupštini 2. veljače 1983. Kao papin izaslanik predvodio je u svibnju 1995. u Ukrajini proslavu 400. obljetnice Brest-litovskog sjedinjenja. Kuharić je posljednji zagrebački nadbiskup koji je njome upravljao u njezinom širokom opsegu. Na završetku njegove službe Sv. Stolica ustanovila je 1997. dvije nove biskupije, Varaždinsku i Požešku, a Zagrebačka je nadbiskupija ostala u smanjenom opsegu. Kuharić je ostvario sveukupno dvanaest pohoda Hrvatima u prekomorskim zemljama. Osam puta pohađa Hrvate u SAD-u i Kanadi, tri puta u Australiji, dva puta u Južnoj Africi i jednom u Južnoj Americi. Po zapadnoj Europi bio je mnogo više. Prvi pastirski pohod poduzeo je Kuharić od 14. listopada do 22. studenoga 1970. Hrvatima u SAD-u i Kanadi. U 39 dana posjetio je 25 župa u SAD-u i 10 župa u Kanadi. Za života mu je dodijeljeno više počasti i odlikovanja. Kardinal Kuharić umirovljen je 5. srpnja 1997. Upravu Zagrebačke nadbiskupije predao je 4. listopada 1997. Josipu Bozaniću. Umirovljen živi u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu i koliko mu zdravlje dopušta, predvodi i dalje misna slavlja diljem nadbiskupije. Umro je 11. ožujka 2002. i pokopan u zagrebačkoj prvostolnici 14. ožujka 2002.

Josip Bozanić (1949)

Rođen je 20. ožujka 1949. u Rijeci. Roditelji su mu Ivan i Dinka rođ. Valković. Osnovnu školu pohađa u Vrbniku na otoku Krku, klasičnu gimnaziju u Pazinu, a mudroslovno-bogoslovni studij u Rijeci te je diplomirao na KBF-u u Zagrebu. Svećenički red za Krčku biskupiju podijelio mu je krčki biskup Karmelo Zazinović 29. lipnja 1975. u Krku. Bio je tajnik biskupa Zazinovića i to u dva navrata, duhovni pomoćnik u Malom Lošinju te upravitelj župe Veli Lošinj. Ujedno nastavlja poslijediplomski studij na KBF-u u Zagrebu. Naslov magistra bogoslovlja u dogmatskoj specijalizaciji postigao je 1979. Studij nastavlja u Rimu. Kao pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda Sv. Jeronima nastavlja studij bogoslovlja na Papinskome grgurovskom sveučilištu te započinje studij crkvenoga prava na Lateranskom sveučilištu. Tu postiže naslov magistra crkvenog prava. Vraća se u Krk, gdje obnaša službu kancelara Biskupskoga duhovnog stola, glavnog namjesnika Krčke biskupije. Uz predsjednika, biskupa Srećka Badurinu, Bozanić je potpredsjednik povjerenstva Iustitia et pax. Predavač je dogmatskog bogoslovlja i crkvenog prava na Teologiji u Rijeci. Biskupom ga je imenovao papa Ivan Pavao II. 10. svibnja 1989. Biskupski red podijelio mu je kardinal Franjo Kuharić 25. lipnja 1989. u krčkoj prvostolnici. Stolni biskup Krčke biskupije postaje 14. studenoga 1989. U biskupskoj konferenciji obnaša razne dužnosti. Predsjednik je Vijeća za laike. Sudjeluje u Rimu na Posebnoj biskupskoj sinodi za Europu 1991. godine. Član je Biskupskog povjerenstva za Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima u Rimu. Više je puta predstavljao BK na zasjedanjima biskupskih konferencija po raznim zemljama Europe, kao i u međukonfesionalnim tijelima. Osnutkom Hrvatske biskupske konferencije 1993. godine, Bozanić je član Stalnog vijeća HBK u svim sastavima. Do 1996. je član, a od te godine i predsjednik Povjerenstva HBK za odnose s državom. U to vrijeme sklopljeni su međunarodni ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Ujedno je apostolski upravitelj Riječko-senjske nadbiskupije za vrijeme bolesti nadbiskupa dr. Antona Tamaruta. Za zagrebačkog nadbiskupa imenovan je 5. srpnja 1997., a službu je preuzeo 4. listopada 1997. Predsjednik je HBK od 1997. Godine 1998. dočekao je i pozdravio papu Ivana Pavla II. koji je drugi put posjetio Hrvatsku. U Mariji Bistrici zamolio je Papu da proglasi blaženim Alojzija Stepinca. Sudjeluje u Rimu na Posebnoj biskupskoj sinodi za Europu 1999. Na toj sinodi izabran je i od Pape potvrđen za člana Posebnog vijeća za Europu pri Tajništvu biskupske sinode u Rimu. Prvi je potpredsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija (imenovan 2001.) 10. veljače 2002. najavio je održavanje Druge nadbiskupijske sinode. Član je Zbora za bogoštovlje i stegu sakramenata. Član je Papinskog vijeća za laike. Papa Ivan Pavao II. najavio je Bozanićevo imenovanje kardinalom u nedjelju 28. rujna 2003., te je uvršten u Kardinalski zbor 21. listopada 2003.

Uz navedenih šest zagrebačkih nadbiskupa koji su imenovani kardinalima iz hrvatskog naroda u tijeku povijesti još je pet kardinala.

Demetrije (+1387)

Prvi u povijesti bio bi Demetrije (umro 20. veljače 1387.). Rođen je u Taškulu u Bačkoj. Bio je predstojnik Jegarskog kaptola, od 1360. do 1366. bio je biskup Srijemske biskupije, a papa Urban V. potvrdio ga je 10. srpnja 1364. Od 1366. do 1376. obnaša službu biskupa Erdeljske biskupije, Papa ga je potvrdio 28. lipnja 1368. Za biskupa Zagrebačke biskupije imenovan je 1376. godine. Nakon imenovanja zamolio je papu Grgura XI. da ne mora doći odmah u Zagreb. Papa mu je to dopustio do Duhova 1377. Biskupijska sinoda 8. studenoga 1377. u Zagrebu održana je u njegovoj odsutnosti. Međutim, skupštini biskupovih plemića-podanika, održanoj krajem studenoga 1377. u Hazmi, osobno je predsjedao. Kancelar je kralja Ludovika I., zatim je nadbiskup Ostrogonske nadbiskupije (1378-1387). Za nadbiskupa je promaknut u kolovozu 1378. Papa Urban VI. imenovao ga je stožernikom već 18. rujna 1378. Nikada nije došao u Rim. Godine 1382. održao je sinodu u Ostrogonu. Umro je 20. veljače 1387.

Tomo Bakač Erdedski (+1521)

Klerik Jegarske biskupije. Biskup Đerske biskupije od 1487. do 1497. Za biskupa Jegarske biskupije imenovan je u lipnju 1497., a već šest mjeseci kasnije, u prosincu imenovan je nadbiskupom Ostrogonske nadbiskupije. U Kardinalski zbor uvrstio ga je papa Aleksandar VI. 28. rujna 1500. Ujedno je upravitelj Zagrebačkom biskupijom (1517). U njegovo doba izgrađena je utvrda oko zagrebačke stolne crkve. Umro je 11. lipnja 1521.

Juraj Utišinović Martinušević (1482-1551)

Rođen je 1482. u utvrdi Kamičak na Krki, na području Miljevačke župe. Roditelji su mu Grgur Utišinović i Ana rođ. Martinušević. Nije imao ni deset godina kada odlazi iz roditeljske kuće. Vrlo rano došao je na dvor Ivana Korvina, hrvatskog bana. Tu je ostao 13 godina (do 1502.). Prelazi na dvor Korvinove majke Hedvige (1502). U 22. godini života stupa u službu erdeljskog vojvode i kneza Ivana Zapolje. Napušta vojništvo i stupa u Red Sv. Pavla prvog pustinjaka, u samostanu Sv. Lovre u Budimu. Novaštvo provodi godinu dana u pavlinskom samostanu Blažene Djevice Marije u Ladi na rijeci Šaju. Redovničke zavjete polaže u 24. godini života. Dio svojih nauka svršio je u Budimu. Postavljen je za predstojnika samostana u Čenstohovi. Zatim je predstojnik samostana u Ladi na Šaju. Tu su se ponovno susreli Juraj i Ivan Zapolja, pošto je ovaj u borbi s Ferdinandom Habsburškim izgubio prve bitke i zatražio utočište u samostanu. Uz pomoć Jurja Zapolji je krenulo nabolje. Imenovao ga rizničarom Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Četrnaest godina Juraj je vodio poslove Zapoljina dijela hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Zapolja ga je ubrojio među velikaše. Godine 1534. imenovan je biskupom Velikovaradinske biskupije. Nakon ubojstva velikovaradinskog biskupa Mirka Čibaka, Zapolja je za njegova nasljednika imenovao Utišinovića. Biskup je zatim Čanadske, te ponovno Velikovaradinske biskupije. Papa je potvrdio biskupsko imenovanje za Velikovaradinsku biskupiju 30. svibnja 1539. Jurjevom zaslugom sklopljena je nagodba i mir između Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog 24. veljače 1538. Zapolja umire 21. srpnja 1540. Oporučno je odredio Utišinovića svojim građanskim nasljednikom i skrbnikom svoga maloljetnog sina Ivana Sigismunda. Tako se sva građanska, vojna i crkvena vlast u Erdelju našla u rukama Jurja Utišinovića. Njegovom zaslugom došlo je od pomirbe Zapoljine udovice, Izabele Poljske, i sina Ivana Sigismunda, s jedne strane, te Ferdinanda Habsburškog s druge strane. Po toj pomirbi, jugoistočna Ugarska i Sedmogradska (Erdelj) došli su u ruke Habsburgovaca. Utišinović vojuje protiv Turaka. Trsi se oko boljeg položaja kmetova. Papa Julije III. imenuje ga rimskim kardinalom 12. listopada 1551. Vijest o tome primio je na putu dok je s vojskom prolazio dolinom rijeke Moriša. Nažalost, stožerničkim grimizom nije se nikada ogrnuo, jer je ubijen 17. prosinca 1551. u svom gradu Alvincu.

Juraj Drašković (+1587)

Bio je biskup Pečujske biskupije, a zatim biskup Zagrebačke biskupije od 1563. do 1578. Papa ga je potvrdio 22. ožujka 1564. Održao je tri Biskupijske sinode – 1566., 1570. i 1574. Oko 1570. osniva Zagrebačko sjemenište. Biskup Đerske biskupije (1578.-). Papa ga je potvrdio 27. listopada 1578. Nadbiskup Kaločke nadbiskupije (1582-1587). Papa ga je potvrdio 30. travnja 1582. Promaknut je u rimskog stožernika 18. prosinca 1585. Umro je 21. siječnja 1587.

Vinko Puljić (1945)

Šesti vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić rođen je 8. rujna 1945. u mjestu Priječani, u nekadašnjoj župi Petrićevac u Banjolučkoj biskupiji. Osnovnu školu je završio u Trapistima, da bi 1961. stupio u dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu. Nakon dvije godine prelazi u Đakovo, gdje je položio ispit zrelosti. U Đakovu nastavlja studij teologije, a po rukama đakovačkog biskupa Stjepana Bäuerleina zaređen je za svećenika na Petrovo 1970. Mladu misu slavio je u Petrićevcu-Trapistima. Nakon trogodišnjeg djelovanja kao kapelan u Banjoj Luci kratko je vrijeme radio u Biskupskom ordinarijatu i služio u župi Sasina, g. 1973. imenovan je župnikom u župi Ravska iznad rudnika Ljubija. U ljeto 1978. odlazi u zadarsko sjemenište za duhovnika, a 1988. imenovan je župnikom u Novoj Gradiški. U kolovozu 1990. preuzeo je službu vicerektora u Vrhbosanskoj visokoj školi u Sarajevu. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 7. prosinca 1990. vrhbosanskim nadbiskupom, a 6. siječnja 1991. u bazilici Sv. Petra zaredio ga je za biskupa. Za Vrhbosanskog nadbiskupa svečano je ustoličen 19. siječnja 1991. u sarajevskoj katedrali. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 27. listopada 1994. kardinalom Svete Rimske Crkve, a 26. studenoga iste godine primljen je u Kardinalski zbor.

Josip Uhač (1924-1998)

Nizu hrvatskih kardinala valja pribrojiti i nadbiskupa Josipa Uhača, koji je preminuo dan prije najave imenovanja za kardinala. Dugi niz godina djelovao je u diplomatskoj službi Svete stolice, bio je tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda, zamjenik predsjednika vrhovnoga Vijeća Papinskih misijskih djela, savjetnik Papinskog vijeća za laike, član Papinskog vijeća za dušobrižništvo selilaca i putnika te Papinskog vijeća za pastoral zdravstvenih djelatnika.
Rođen je 1924. godine u Brseču u Riječko-senjskoj nadbiskupiji. Za svećenika je zaređen 1949., a 1970., nakon što je izabran je za apostolskog pronuncija u Pakistanu, prima biskupsko posvećenje te biva imenovan naslovnim nadbiskupom Tharrosa. Na dan njegove smrti u nedjelju 18. siječnja 1998. papa Ivan Pavao II. potvrdio je, obraćajući se vjernicima okupljenim na Trgu Sv. Petra u prigodi tradicionalnoga Angelusa, da je nadbiskup Uhač 21. veljače trebao biti imenovan članom Kardinalskoga zbora. (ika-sr/sa)