U kolumni u kršćanskoj obiteljsko reviji Kana (rujan, 2003.) teolog o. Bono Zvonimir Šagi osvrnuo se na ovoljetnu javnu raspravu o jogi, kazavši da svi koji se pitaju zašto bi država promovirala i financijski pomagala vježbu joge za nastavno osoblje koje to želi, a ne npr. kršćanske duhovne vježbe onih koji jednako tako to žele ili odaberu, proglašavaju se ili neznalicama ili netolerantnima, a ako se biskupe optužuje za netoleranciju i nepoznavanje joge, zar ne bi, smatra on, s druge strane, isti taj prigovor vrijedio i za njihove kritičare. Poznaju li oni vrijednosti osobne i zajedničke – usmene i mislene – molitve iskrenih, Duhom Božjim prožetih vjernika, zapitao se kolumnist.
Zapitavši se što bi bilo da, primjerice neka kršćanska udruga za molitvu u svakdanjem životu dođe u Indiju i zatraži od tamošnjeg ministarstva da joj omogući i financijski podupre vježbu molitve za njihovo nastavno osoblje i zar bi hinduski duhovni učitelji bili netolerantni ako bi se tome usprotivili, kolumnist je postavio i pitanje zašto bi jedan hinduski duhovni učitelj u kršćanskome kulturnom ambijentu zavrijedio veće poštovanje i brigu sekularne države, civilnog društva i medija, nego neki kršćanski učitelji duhovnosti, koje, recimo, novinar javno proziva neznalicama i netolerantnima, jer tobože, ne vode računa koliko katolika već vježba jogu i neke druge vježbe iz istočnoga religijskog područja. “A upravo zbog toga mi koji se susrećemo s tim katoličkim “praktikantima“ joge i drugih istočnjačkih metoda, često jednostavnim ljudima, osobito mladima, zavedenim od nekih samozvanih gurua, znamo kakvi su rezultati“, pojasnio je. Ocijenio je pri tome da bi umjesto prepirke o jogi, iskreni kršćani, ne samo biskupi i svećenici, nego i laici, pogotovo teolozi, morali početi govoriti o osobnoj molitvi. U suvremenim okolnostima, piše dalje o. Bono, kad mnogo osoba traži nutarnji mir, izlaz iz stresnih situacija, čini se neophodnim ponovno jače naglasiti osobnu molitvu, a time bi se samo pojačala i ona zajednička na svim mogućim crkvenim razinama. Nema meditacije, nema pravog puta pročišćenja, ni prosvjetljenja, ni mističnog sjedinjenja bez duboko ukorijenjene osobne molitve, zaključio je. Pri tome je istaknuo još jednu važnu činjenicu kad je riječ o osobnoj molitvi, a to je dimenzija crkvenosti te je pojasnio da molitva, ako je u kršćanskom smislu prava, otvara čovjeka zajedništvu s Bogom i s drugim ljudima. (ika-kj)