Zadar, (IKA) – Malo je župnika imalo tako časnog gosta za kapelana, svoga nadbiskupa, rekao je postulator za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja 28. ožujka u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru na predstavljanju knjige Josipa Vranekovića “Dnevnik – Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca” koju je Batelja priredio u izdanju Postulature. Zahvalio je na velikom odazivu, podsjetivši da je prije 20 godina prva tribina o Stepincu u slobodnoj Hrvatskoj bila u Zadru. “Pisma su najvjerodostojniji svjedok nečije nutrine i duhovnih putova usavršavanja. Dnevnik je radost i ponos Crkvi u Hrvata i narodu jer se iz pepela uzdizala jedna veličina i narod koji je sačuvao svoju svijest i ishodio samostalnost. Taj narod i njegova Crkva nisu se spominjali, ali je svijet znao da u Lepoglavi, Krašiću, u kutku zarobljene Hrvatske kuca srce koje ljubi svoj narod i čuva svjedočanstvo o dragom Bogu”, rekao je Batelja, istaknuvši Stepinčevu snagu suživljavanja sa sudbinom cijelog naroda. Tito mu je nudio da ode iz zemlje kako bi lakše pokorio Crkvu, no Stepinac je rekao “Dok sam tu, ne popuštam”. Istančanu osjetljivost Stepinčeve savjesti koja se uvijek propitkivala potvrđuje i sljedeće. Kad je Stepinac čuo da se svi redovnici i svećenici u Sloveniji upisuju u svećeničko staleško udruženje koje vodi i nadzire UDBA, rekao je Vranekoviću da cijelu noć nije spavao od pomisli je li njegov stav ispravan, je li na pravom putu kad toliki misle drugačije. A onda je za nekoliko dana, 1956. g., papa Pio XII. izdao okružno pismo četvorici kardinala, među njima i Stepincu, u kojem ih moli da ni po koju cijenu ne odustaju od svog stava, makar za to trebali proliti vlastitu krv. “Župnik je čuo tu vijest na Radio Madridu. Kardinal mu je rekao: ‘Nabavite mi što prije taj tekst, umnožit ćemo ga i poslati svima. Sjećate se da sam vam rekao da nisam spavao od pomisli je li moj stav ispravan. Ali kad papa traži mučeništvo, onda dileme nema”, podsjetio je Batelja.
Sveta Stolica proglasila je Stepinca blaženim temeljem 42 tisuća stranica dokumenata, među kojima je 220 sačuvanih pisama u znaku Stepinčevih uzdaha “Neka bude”. Pisan perom neposrednog očevica, iz memoarskog pristupa može se osjetiti sve što se događalo, rekao je Batelja. Dnevnik je svjedok na koji je sve suptilan način jedna ideologija gušila slobodu svojih građana. Čitatelj uočava poveznicu između života u zatvoru u Lepoglavi i sužanjstvu u Krašiću, rekao je Batelja, dodavši da je 6. prosinca 1951. g. po premještaju u Krašić, na pitanje novinara kako se osjeća, Stepinac rekao: “Meni je svejedno gdje sam, u Lepoglavi, Krašiću ili Zagrebu, jer gdje god bio, tu vršim svoju dužnost. Trpjeti i raditi za Katoličku Crkvu”. Batelja je upozorio da Stepinac nije prebačen u Krašić radi dolara koje su SAD tražile kao ustupak da ga se pusti iz zatvora, nego zato što je prijetila neposredna nadbiskupova smrt u zatvoru što bi dodatno kompliciralo položaj Jugoslavije. Stepinčeva hrabrost, odvažnost, postojanost i čvrstina sačuvali su kičmu hrvatskom narodu, istaknuo je Batelja, dodavši da je kardinal iz Krašića pisao biskupima o potrebi unutarnjeg jedinstva, spremnosti na žrtvu i progone, jer “ne možemo se prepustiti i interese Crkve i savjesti preuzeti za oglodane kosti koje nam dobacuje bezbožni progonitelj”.
Batelja je govorio i o župniku Vranekoviću: iznimna duša, uzoran svećenik, gorljivi pastir i značajan kroničar u 20. st. u hrvatskom narodu. Postao je suputnik i supatnik najsvjetlijeg lika Crkve u Hrvata. Odlazio bi u službu izvan kuće na biciklu, a kad su komunisti i to zarobili, išao bi pješice. Meci su mu fijukali iznad glave, policija ga je pratila u stopu, otuđivala mu nezakonito i nepovratno dokumente i novce, prijetila i ucjenjivala, ali on je ostajao uspravan i ispravan. Želio je svom narodu u sjećanje sačuvati tegobno razdoblje njegove povijesti. “Zanemarivao je liječiti sebe da bi zasužnjenog kardinala manje boljele njegove rane prouzročene bolešću i progonom. Bio je pravi Šimun Cirenac”, rekao je Batelja. Vraneković je prve promjene na svom tijelu primijetio 1958. g. Trebao je otići na pregled u Vinogradsku bolnicu u Zagreb, no tog je dana bila pljenidba u krašićkom župnom dvoru jer nije imao čime platiti porez. Da ne ostavi nadbiskupa samog, ostao je kod kuće. Umro je 1964. g. od raka, od iste bolesti od koje i kardinal, rekao je Batelja. Poslije njega još su dvojica krašićkih župnika umrla od raka. Nadbiskup je dijete sa sela, rekao je Batelja, istaknuvši da ga je veselio pas Campek kojeg je dobio za poklon. Bio je radostan kad je išao s njima u šetnju i vrzmao mu se oko nogu. “Da mu oduzmu i tu radost, župnik je morao platiti 300 dinara globe jer je pas skočio na policajca. Župnik je na saslušanju rekao: ‘U naše dvorište ulaze vatrogasac, poštar, svi su u uniformi i ni na jednoga pas ne skače. Ne znam zašto je baš navalio na njega’. No, novčana kazna i pas na lanac. Jednog dana Stepinac je pošao u šetnju, a pas je počeo trčati uz lanac kad je čuo da dolazi. Policajci su sa zida gledali što se dolje zbiva; znali su pljunuti i ponižavati. Stepinac pogleda čuvara, stane milovati psa pa kaže: ‘Campek, Campek, kaj se srdiš? Tek si tri dana na reštu i tolika galama? Ja sam sedam let pa čkomim”, pripovijedio je Batelja. Ispričao je i kako je Stepinčev brat iz Vrhovca došao pozdraviti nadbiskupa; nije smio doći u župnu kuću nego su se sreli prema Hrženiku. “Brat sretan, vidi ga, pruža ruku, a policajac skoči: ‘Ti njega ne smiješ pozdraviti, narodnog zločinca’. Nadbiskup je rekao: ‘Osjetio sam da mi je krv navrla u lice. I bio bih ga najradije udario’. Ali ne, Stepinac je govorio: ‘Mi njih ne smijemo mrziti, mi za njih moramo moliti”, zaključio je Batelja. O Dnevniku je govorio i povjesničar dr. Zlatko Begonja. Događaj je organizirala Družba Braće hrvatskog zmaja u Zadru s predsjednikom dr. Josipom Faričićem i Zadarska nadbiskupija.