Albanska katolička misija objavila je knjigu “Islamizacija Albanaca i fenomen ljaramanstva tijekom stoljeća (XV. – XX.)”, autora albanskog svećenika dr. Shana Zefija, koja je plod njegove doktorske disertacije obranjene u Rimu 11. prosinca 1992. godine.

Studija je podijeljena na četiri osnovna dijela. U prvom poglavlju autor obrađuje kršćanstvo i (ilirsku) albansku crkvenu organizaciju, korespondenciju između Svete Stolice i albanskih biskupa, monaški život u prvim stoljećima kršćanstva i prve svece-mučenike Crkve u Albanaca. U drugom dijelu govori o islamizaciji Albanaca, pri čemu se posebno osvrće na vremensko i prostorno širenje islama i razloge islamizacije. U trećem poglavlju autor pojašnjava kriptokatolištvo ili ljaramanstvo, odnosno fiktivno islamstvo u Albanaca tijekom stoljeća. U posljednjem dijelu autor razlaže stav Katoličke crkve prema ljaramanima.

U zaključku je dr. Zefi pojasnio da je nakon osmanlijskih osvajanja na tome području više od 30 biskupskih sjedišta ili značajnih crkvenih središta bilo zauvijek razoreno. Nestale su i redovničke zajednice čiji je doprinos u životu katoličke zajednice u Albanaca bio nemjerljiv. I ne samo da su bila napuštena crkvena središta, svetišta i samostani, nego su bili uništeni i čitavi gradovi, gradići i sela. Kršćansko pučanstvo bilo je neprestano progonjeno, a često, za nemilosrdnih turskih ratova, izmrcvareno i pobijeno. Tako je taj biblijski narod nemilosrdno bio bačen u jaram dugotrajna turskog ropstva od pet stoljeća. Osmanlijskom je carstvu pošlo za rukom nasilno islamizirati dvije trećine albanskog pučanstva, koje je protiv svoje volje otpalo od kršćanstva. Već od prvih početaka osmanlijskog osvajanja, pod turskom vlašću pojavljuju se u albanskoj katoličkoj misiji tuđi fenomeni vjerskoga sinkretizma, odnosno kriptokršćanstva ili ljaramanstva, tj. izvanjska islamizacija, i to zbog neprekidnih uhićivanja i progona albanskih kršćana te zbog velikoga nedostatka svećenstva koje je od Osmanlija samo pretrpjelo najveću nesreću.

Mnogi od tih Albanaca samo su naizgled prihvaćali i hinili islam, vjeru s posve tuđim turskim običajima i predajama, a da su istodobno u svojoj misaonoj, duševnoj i unutarnjoj skrovitosti ipak ostajali kršćani, pojasnio je autor. (ika-kj)