Đakovo, (IKA/TU) – Problematika ostvarenja kvalitete življenja te problematika emocija, odnosno slike o sebi kod osoba koje kroz život prati neko oštećenje ili nedostatak, okupila je u subotu 12. ožujka na formativnom seminaru brojne animatore i suradnike u radu s osobama s invaliditetom, vjeroučitelje i studente Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu te predstavnike udruga koje se skrbe za osobe s invaliditetom. Seminar je u prostorima KBF-a organiziralo Povjerenstvo za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Na početku nazočne je pozdravio nadbiskupijski povjerenik Alojz Kovaček, a tijekom programa pozdravnu riječ uputio je i đakovačko-osječki pomoćni biskup Đuro Hranić, koji je zahvalio nazočnima što svoj život nesebično dijele s osobama s invaliditetom. “Sretan sam što ovdje vidim ljude različitih profila, što se stvara mreža uzajamne podrške, što se međusobno povezujemo kako bi pridonosili senzibiliziranju društva, ali i Crkve, kako bismo stvorili ozračje u kojemu ćemo moći ostvarivati Isusove riječi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga’ te se truditi drugima ne činiti ono što ne želimo da nama netko čini”, rekao je, između ostaloga, biskup Hranić.
Prvo predavanje na temu “Podrška odrastanju i ostvarivanju kvalitete življenja osoba s invaliditetom” održala je dr. Danijela Bratković s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istaknula je kako smo, nažalost, svjedoci da su osobe s invaliditetom tijekom stoljeća diskriminirane, segregirane i izdvojene iz zajednice, ali da se u posljednje vrijeme događa zaokret te da svi moraju postati svjesni kako je jedini pravi smjer onaj koji će osobe s invaliditetom prihvatiti kao ravnopravne članove društva. Predavanje je započela činjenicom da je ishodište razvoja i promjene koncepta kvalitete življenja u razvoju kvalitete podrške u zajednici, gdje je, među ostalim, naglasila važnost šireg pristupa, gdje se osobe s invaliditetom ne trpa ni u kakve kategorije, već im se pristupa isključivo individualno, jer je to jedini način da se učini nešto konstruktivno. “Okrećemo se normalizaciji osoba s invaliditetom, da se ostvare u različitim slojevima zajednice, jer joj mogu dati svoj doprinos, ali za to moraju imati iste uvjete kao i svi ostali članovi zajednice”, rekla je dr. Bratković te naglasila kako preobrazba procesa rehabilitacije uključuje normalizaciju, socijalnu inkluziju, individualizaciju, najmanje restriktivnu alternativu, deinstitucionalizaciju i kvalitetu podrške u zajednici.
“Emocije i pozitivna slika o sebi kod osoba s invaliditetom i djece s teškoćama” tema je o kojoj je razlagala dr. Rea Fulgosi Masnjak, također s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu. Između ostalog, naglasila je kako osobama s invaliditetom jedan od izazova može biti gledanje na sebe prvenstveno kao na osobu, a na svoju invalidnost samo kao na jedan aspekt osobnosti. Kao iskušenje za osobe s invaliditetom istaknula je izlaženje na kraj s diskriminacijom i stereotipima od društva, koje veliku pozornost pridaje izgledu, brzini i postizanju sličnosti sa stereotipom, što osobama s invaliditetom stvara dodatni pritisak kako zadovoljiti nedostižne standarde. Pojašnjavajući kako povećati samoprocjenu osoba s invaliditetom, naglasila je kako je, među ostalim, potrebno maksimizirati pozitivno, a minimalizirati negativno, fokusirati se na sposobnosti, a ne na ograničenja, izbjegavati nerealne usporedbe, a postaviti realne ciljeve, te ne pretjerano generalizirati. “Ako se nešto ne može učiniti zbog vlastite invalidnosti, nije u redu da se zaključi kako iste poteškoće postoje na svim područjima, jer mnogo je toga što se može učiniti. Ne treba negirati postojanje teškoće, nego se treba usmjeravati na razvoj dodatnih sposobnosti i osjećati se dobro zbog svega što možemo činiti”, rekla dr. Masnjak.
Seminar je nastavljen radom u četiri radionice, gdje se pokušalo konkretizirati i praktično dopuniti ono što je rečeno na predavanjima.