Split, (IKA) – “Komunikacijska osposobljenost vjeroučitelja u školi” bila je tema stručnoga skupa za vjeroučitelje u školi na području Splitsko-makarske nadbiskupije koji je priređen 12. ožujka u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Molitveni početak pripremio je vjeroučitelj Miljenko Strujić iz srednje škole “Jure Kaštelan” u Omišu. Skup zajedno s Katehetskim uredom Splitsko-makarske nadbiskupije organizira Agencija za odgoj i obrazovanje, uime koje je skupu nazočila viša savjetnica za vjeronauk profesorica Sabina Marunčić. Okupljenim vjeroučiteljima, kojih je bilo oko dvjesto i trideset, predvođeni splitsko-makarskim nadbiskupom Marinom Barišićem te vjeroučiteljima iz Hvarsko-bračko-viške biskupije s njihovim predstojnikom don Milijem Plenkovićem, najprije se pozdravnim riječima obratio predstojnik KU mr. don Josip Periš. Vjeronauk je bitno komunikacijski čin. Vjeronaučna komunikacija, istaknuo je mr. Periš, “ne smije se reducirati samo na razinu prenošenja vjerskih činjenica, nego prvenstveno mora biti na razini dubinskog čitanja kršćanskih činjenica koje preobražavaju naše iskustvo i iskustvo učenika kojima komuniciramo vjerske sadržaje”.
Vjeroučitelje je potom pozdravio nadbiskup Barišić, koji rado dođe pozdraviti vjeroučitelje i ohrabriti ih u njihovu, kako reče, odgovornom poslanju koje nije samo crkveno nego i društveno. Poželio im je puno strpljivosti i snage da je crpe s izvora Božje riječi i osobe Isusa Krista – glavnog medijatora, komunikatora između Boga i ljudi te da im ovaj stručni skup bude koristan i plodonosan.
Predavanje na temu “Fenomen komunikacije u filozofskoj misli” održala je mr. Ana Jeličić. Tehnologija preuzima vodeću ulogu kakvu su kroz povijest imali mitovi, religije, filozofija i naposljetku znanosti te kao sve ove interpretacijske sile, pridonosi modifikaciji poznatog svijeta. Revidira prije svega humanističke kategorije kao što su: individua, identitet, društvo, sloboda, kultura, etika i komunikacije. U tom je vidu mr. Jeličić govorila o međuljudskoj komunikaciji. “Mobitel, kao i Internet, radio, televizija, tisak (…) pridonose društvenoj homogenizaciji te tako ne samo da modificiraju način na koji živimo odnosno potenciramo, simuliramo ili pohranjujemo naša iskustva nego mijenjaju i samu ljudsku bit, našu narav. Uzrok tog fenomena je u svakodnevnoj, intenzivnoj, uporabi komunikacijskih sredstava koji gube na svojoj posredničkoj ulozi, ulozi komunikacijskog kanala, i pretvaraju se u cilj komuniciranja. Tako je u današnje vrijeme i u današnjem svijetu, bar ovom zapadnom, dijalog sve više tema razgovora, rasprava, sadržaj je polemika, a sve manje je jedna svakodnevna aktivnost, nezaobilazna sastavnica naših života i konstitutivni dio međuljudskih odnosa. Drugim riječima o dijalogu se puno više priča nego što ga se sprovodi ili, mi sve više participiramo na tuđem dijalogu nego što vodimo vlastiti. Isto se događa i sa komunikacijom”, naglasila je predavačica. U izobilju zabavnih i zanimljivih sadržaja te atraktivnih tehničkih pomagala i sredstava čovjek si stvara iluziju ostvarivanja dijaloga i odnosa s drugima ili inzistira upravo na njima ne bi li zamaskirao istinski osjećaj osamljenosti i izoliranosti, naglasila je predavačica te zaključila da je fundamentalno za interpersonalne odnose sposobnost i spremnost da s nekim podijelimo trenutak, situaciju, bol, radost ili život.

Predavanje “Razumijemo li se, dok govorimo? Različiti putovi komunikacije” održao je mr. Boris Vidović. Poteškoće komunikacije promotrio je s psiho-pedagoškog vida. Komunikacija nije samo prenošenje informacija već prije svega stvaranje odnosa s drugim osobama, istaknuo je mr. Vidović te nastavio: “Kako bi se izbjegle nejasnoće prilikom prenošenja poruke i tako omogućila izgradnja odnosa, neophodno je upoznati sam proces komunikacije i vidjeti na koji način je moguće što jasnije prenijeti poruku, kako bismo bili sigurni da će ona biti shvaćena na način na koji je upućena. Zbog toga je prvo pitanje kojim se želimo baviti u komunikaciji pitanje identiteta onoga koji komunicira, odnosno njegovih emotivnih i kognitivnih stanja, kao i pitanje cilja komunikacije: koju poruku točno osoba koja komunicira želi prenijeti osobi kojoj se obraća?” S obzirom da se u komunikaciji radi o izgradnji odnosa onda je prijeko potrebno, smatra mr. Vidović, stvoriti uvjete (velikodušnost, empatija, bezuvjetno pozitivno prihvaćanje, prisutnost, duh uzajamnosti i ozračje psihološke potpore) u kojima će doći do ostvarivanja željenog cilja. “S druge strane, kako bi osoba koja šalje poruku bila sigurna da će njezina poruka biti primljena onako kako je poslana, neophodno je znati da se u govornoj komunikaciji 55% utiska stvara na osnovi govora tijela, što uključuje držanje, geste, mimiku i sl., 38% utiska ostvaruje intonacijom, a samo 7% sadržajem poruke. To znači da u činu komuniciranja postoje dva paralelna kanala, jedan verbalni, na kojeg otpada manji dio poruke, i drugi neverbalni, na koji otpada veći dio komunikacije.” U suvremenom društvu, nastavio je predavač, “sve je očitiji nedostatak istinskih modela komunikacije, kao i strah da se u otvorenoj i iskrenoj komunikaciji neće ostvariti interesi i prava osobe koja je u odnosu. Zbog toga se javlja osjećaj nezadovoljstva te obrambeni i direktivni stil komunikacije, gdje osobe svode komunikacijski proces na razmjenu onih informacija koje se neće doticati bitnih pitanja odnosa”. Govoreći o kanalima komunikacije (vizualni, auditivni, kinestetički ili okusni) zaključio je da je onima koji se bave odgojem korisno poznavati te različite kanale kako bi svoju poruku i zahtjeve uskladili s mogućnostima razumijevanja učenika. Nakon izlaganja uslijedile su pedagoške radionice na temu “Komunikacijske vještine na razrednoj i školskoj razini”.