Braćo i sestre po uskrslome Kristu Gospodu! Voćke, svakojako drugo drveće i travke bude se iz zimskoga sna i najavljuju proljeće. Opet će oko nas u Božjoj prirodi sve oživjeti da nama ljudima, radi kojih je Bog i sve to stvorio i svojim promislom uredio, život na ovoj zemlji učini što ljepšim i ugodnijim. I svakoga čovjeka koji imalo razmišlja priroda upućuje na Boga Stvoritelja. A taj Bog, kako čitamo u Knjizi postanka, prvom čovjeku i ženi reče: “Rađajte se i množite! Napučite zemlju i sebi je podvrgnite!” (Post 1, 28). Dakle, Bog želi da čovjek bude odgovoran za sve što će se događati na zemlji. Bog je time iskazao potpuno povjerenje u svoga stvora, kojega je stvorio “na sliku i priliku svoju” (Post 1, 26).
Čitajući dalje Sveto pismo, nailazimo na poražavajuću činjenicu – čovjek, on i ona, iznevjeriše se Bogu, sve su “uprskali”, i već tada na početcima ljudskoga roda u sebe i u prirodu unijeli nemir i nered. Daljnja povijest čovječanstva to će najbolje pokazati: nemilosrdno istrjebljivanje jednih od drugih, otimačine, prijevare, zlo svake vrsti. Suze i krv. Jauk i zapomaganje. Tragično i žalosno. Upade čovjek u labirint gdje je potpuna tama i ne vidi izlaza. Smrt vreba na svakom koraku. Život u beznađu. Život koji nije život. Dno samoga dna. I tko je od ljudskih sinova – onih koji su ipak ostali na površini, u kojima nije zamrlo svijetlo, bio u stanju sav taj jad i svu tu bijedu na ovome svijetu iskorijeniti? Ama baš nitko! Jer čovječanstvo je u svojoj zloći tako duboko palo, da ga jednostavno nitko nije mogao izvući iz toga gliba.
I onda opet u toj istoj Božjoj knjizi, Božjem pismu čovjeku, čitamo da je onaj isti Bog koji je na početku vijekova sve stvorio i uredio, odlučio svemu tome jadu stati na kraj. Ljudski gledano nismo zaslužili ništa drugo nego da budemo zauvijek odbačeni, da ostanemo u vječnoj tami. Ali Bog, pun milosti i milosrđa, kakav on u sebi jest, on koji je sama Ljubav, nije htio svoju ljubljenu djecu, nas svoja stvorenja, ostaviti zauvijek u tom jadnom stanju. Odlučio je ispraviti sva lutanja koja su ljudi, svjesno ili nesvjesno, tijekom vjekova činili i ponovo im vratiti ljudsko dostojanstvo, da opet budu bogoliki. To Bog Otac čini preko svoga ljubljenoga Sina, po kome je sve stvorio, u Duhu Svetome. Očito da je jedini način spasenja čovjeka bio da taj vječni Sin, jedan od Svete Trojice, preuzme našu ljudsku narav, da postane jedan od nas – čovjek. Ali čovjek Božji. Čovjek kakvoga je Bog zamislio i stvorio na početku. Čovjek prijatelj Božji. Čovjek ispunjen ljubavlju Božjom. I dogodilo se to u vremenu i prostoru. Prije nešto više od dvije tisuće godina, u Nazaretu. Dogodila se Blagovijest, najprije Mariji, a preko nje blaga vijest svima nama. Zato i slavimo taj sudbonosni događaj u vrijeme vezano uz muku Isusa Krista ili češće uz uskrsnuće Gospodnje. Teološki ta dva sudbonosna događaja mogu se itekako međusobno povezati. Naime, jest da se Isus utjelovio pod srcem majke Marije, ali ako se taj isti Isus na otajstveni način ne utjelovi i u nama, tako da on bude prisutan u našem biću, onda opet u nama nema istinskog života, nego živimo poput životinja i biljaka. To je život bez duha. Život bez dostojanstva. Isus se, dakle, mora najprije u svakome od nas utjeloviti da bismo i mi s njime mogli uskrsnuti. Nema Uskrsa bez Utjelovljenja!
Ali što je prethodilo Uskrsnuću? Znamo. Isus je u životu, onom javnom kad se ljudima očitovao kao Mesija, bio ne jedanput iskušavan od đavla, neprijatelja čovjeka, neshvaćen od svojih najbližih – od vlastite majke i rodbine, od svojih apostola i učenika, a da ne govorimo što su mu sve podmetali farizeji, pismoznanci i hramski svećenici. Nije mu bilo lako sve to podnositi, pa je jednom rekao: “O rode nevjerni i opaki!” (Mt 17, 17). I kad se približavao kraj, a on je u više navrata upozoravao one svoje najvjernije – apostole: “Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati” (Mk 10, 33 – 34). Zar je to moguće? Tebi, Učitelju, koji si prošao ovom zemljom čineći samo dobro i ozdravljajući sve koje su mučili nečisti dusi ili bilo koja druga bolest i nemoć (usp. Dj 10, 38), zar se to tebi može dogoditi? A ipak se sve to, kao što znamo, dogodilo. I u tim najtežim trenutcima života kako se Isus ponio, kako se s time nosio? Krvavi ga znoj u Getsemanskom vrtu oblio znajući što ga čeka. Pao je ničice na zemlju i ovako se molio svom nebeskom Ocu: “Oče! Tebi je sve moguće! Ako hoćeš, ukloni od mene ovaj kalež!” (Lk 22, 42). Otkloni od mene muku koju mi spremaju mrzitelji moji. Đavao ga po posljednji put pokušao odvratiti od nakane da svoj život dade za sve nas. No, on nije podlegao iskušenju, nego je nastavio moliti: Ali, Oče moj, “ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš” (Mt 26, 39). I nas je naučio da se prepustimo volji nebeskoga Oca: “Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!” (Mt 6, 10). A volja Očeva bila je da njegov Sin nakon 33 godine boravka na zemlji izvrši poslanje – prinese sebe za žrtvu okajnicu, pomirnicu i pričesnicu. Vrhunac te njegove žrtve bio je na onom križu na Golgoti. Jaganjac Božji oslobađa ljude od grijeha njihovih. I kad je žrtva prinijeta, Spasitelj je mogao reći svom nebeskom Ocu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Lk 23, 46).
Slijedi ono što čeka svakoga čovjeka: smrt i pokop. Jedni se raduju što su se riješili kako oni rekoše lažnoga Mesije, drugi žaluju što istinski Mesija odlazi s ovoga svijeta. I nitko se od ono malo preostalih prijatelja što stajahu pod križem i oko njega nije tada sjetio onih Isusovih riječi: Ja ću trećega dana nakon što me pokopaju ustati, ja ću uskrsnuti, opet ću biti s vama (usp. Mt 17, 23). I bi tako. Žalost se pretvorila u radost. On je doista opet s nama! I to sa svima nama koji mu vjerujemo. “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta! (Mt 28, 20). Ali svakoga od nas uskrsli Isus pita: Vjeruješ li da “sam ja uskrsnuće i život”? (Iv 11, 25). Što ćeš na to odgovoriti? Jer o tome, čovječe, ovisi tvoja konačna sudbina. O tome ovisi hoće li ti na koncu svijeta i vijeka, kad i ti ustaneš iz groba, i s tobom svi ljudi od prvog do zadnjeg Adama, Isus, koji će se se opet pojaviti u slavi, reći: Dođi, blagoslovljen Oca mojega! Primi u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za te od postanka svijeta, ili će ti reći: Odlazi od mene u oganj vječni (usp. Mt 25, 34, 41). Odluka je na svakome od nas.
I zato slaviti Uskrs za svakoga istinskog vjernika znači s uskrslim Kristom slaviti novi život, proljeće života. Otvorimo, stoga, širom vrata svoga srca da se u njega useli uskrsli Gospod koji će nas ispuniti svojom milošću i učiniti sretnim ljudima. A onda ćemo, ispunjeni radošću, Kristu zapjevati pjesmu pobjede: Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh život darovav.
Svećenicima, svemu kleru, bogoslovima i redovnicama i svim vjernicima naše Križevačke eparhije neka uskrsli Gospod naš Isus Krist udijeli obilje milosti, mira i radosti.
Hristos voskrese! Voistinu voskrese!

Uskrs, 2016.

Nikola Kekić, vladika križevački