Vatikan, (IKA) – Prikladan odgovor znakovima vremena, promicanje kulture utemeljene na evanđelju, tako bi se mogla sažeti tema nove evangelizacije opisana u Smjernicama (Lineamenta) za trinaestu opću skupštinu Biskupske sinode, predstavljenima 4. ožujka u Tiskovnom uredu Svete Stolice.
“Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere” tema je redovne opće skupštine Biskupske sinode koja će se u Vatikanu održavati od 7. do 28. listopada 2012. godine. Dokument je tiskan na latinskom, talijanskom, engleskom, francuskom, njemačkom, španjolskom, portugalskom i poljskom jeziku, a predstavili su ga glavni tajnik Biskupske sinode nadbiskup Nikola Eterović i dotajnik mons. Fortunato Frezza. Osim uvoda i zaključka, dokument je podijeljen u tri poglavlja, a pripremilo ga je glavno tajništvo na čelu s nadbiskupom Eterovićem i redovno vijeće Sinode.
Dokument je odaslan biskupima Istočnih katoličkih Crkvi posebnoga prava (sui juris), biskupskim konferencijama, dikasterijima Rimske kurije i Uniji redovničkih vrhovnih poglavara. U dokumentu su priloženi podrobni upiti na koje do 1. studenoga imaju odgovoriti sudionici na sljedećoj Biskupskoj sinodi. Nakon pomnog proučavanja ti će odgovori postati sastavni dio Radnog dokumenta (Instrumentum laboris) o kojem će sudionici raspravljati na XIII. redovnoj skupštini Biskupske sinode. Smjernice naročito ističu važnost “predvorja naroda” (cortile dei gentili) te potrebu hitnog odgoja kao i obvezu svakog kršćanina da naviješta Božju riječ.
Papa Ivan Pavao II. počeo je rabiti pojam “nova evangelizacija” u tijeku apostolskog putovanja u Poljsku godine 1979. Nova evangelizacija odgovor je Crkve na potrebe današnjih ljudi i naroda, na novu kulturu u kojoj se izražava naš identitet, traženje je novih putova, načina i očitovanja za prenošenje evanđeoske radosti, ona je dakle sredstvo kojim Crkva odgovara na izazove ubrzanog svijeta, istaknuto je u smjernicama.
Nova evangelizacija odnosi se na sve koji su se udaljili od Crkve u zemljama s kršćanskim korijenima kao i na zemlje gdje kršćani, premda su kršteni, nisu sasvim prionuli uz evanđelje da može preobraziti život i društvo. Moderno doba, bogato promjenama, pogoduje gubljenju vjerskih uporišta, a čovjeka usmjerava na sadašnjost i privremenost, otežava slušanje i prijenos vrednota. Na kršćane se u tom kontekstu gleda s nepovjerenjem i množe se kritički pogledi na Crkvu, a i kršćani su pozvani na samokritiku da otkriju i oslobode se od tragova straha, umora i zbunjenosti.
No, Crkva se ne predaje, ne zatvara se u sebe: postoji zato da evangelizira a svjesna svoga misionarskog identiteta iznalazi nove putove razbora, prihvaća nove odgovornosti i nove snage za radosno naviještanje evanđelja. A onima koji u novoj evangelizaciji vide prozelitizam, odgovara “predvorjem naroda”, odnosno molitvenim prostorom za sve narode, u kojem svi ljudi mogu sresti Boga, čak i ako ga ne poznaju. Ne trebaju se, dakle, bojati ateisti ni agnostici, jer ih nova evangelizacija ne želi pretvoriti u predmet poslanja, nego želi budnim čuvati njihovo traženje Boga. Temeljan je, dakle, dijalog s nevjernicima kao i s drugim religijama, navodi se u Smjernicama.
Taj se dijalog u prvom redu odnosi na kulturu koja sekularizaciju prikazuje kao oslobađanje od odnosa s transcendencijom. Ishod takvog shvaćanja jest upitnost odnosa između muškarca i žene, te smisla života i smrti, nadmoć kulture slike, površnosti i egocentrizma kao i množenje sekta i pojava fundamentalizma koji nasilje pa čak i terorizam opravdavaju religijom, čineći “tešku zloporabu”.
Druga, pak, pozornica toga dijaloga ima društveno obilježje, a glavni su protagonisti selioci i globalizacija. Sadašnje je pak ozračje “nestalno”, kaže se u Smjernicama, prevladavaju miješanja i trganje veza, vrednota i zemljopisnih granica, što utječe i na društvenu komunikaciju, treće je pak polje dijaloga. S jedne strane medijska i digitalna kultura omogućuju informiranost svih, a s druge povećava egocentrizam, umanjuje sabranost, udaljuje od etičke i političke dimenzije života, čineći da prevlada ono što je kratkotrajno i neposredno.
U dokumentu je riječ o još tri dijaloška područja: ekonomiji, znanosti i politici. Osnovno je iznalaženje pravila za globalno tržište koja će štititi pravedan suživot, a upozoreno je da se znanstveno i tehnološko istraživanje ne može smatrati novom religijom blagostanja i dara. Što se, pak, politike tiče, kriza komunističke ideologije i stupanje na svjetsku pozornicu islamskog i azijskog svijeta stvaraju nove mogućnosti, ali i nove opasnosti. Mir, razvoj, dijalog, zaštita ljudskih prava, očuvanje stvorenoga, sve to dakle valja prosvijetliti evanđeoskim svjetlom, istaknuto je u dokumentu.
Što kršćani dakle imaju činiti? Biti misionari, nositelji nade i biti samokritični; životom svjedočiti evanđelje, biti ujedinjeni u naviještanju Božje riječi, prihvaćajući izazov sučeljavanja s borbenim ateizmom ili krajnjom sekularizacijom, ističe dokument navodeći “sredstva” za taj zahtjevan pothvat; a to su u prvome redu mladi, te crkveni pokreti, redovnici, međureligijski dijalog i dijalog s Istočnim Crkvama koje hrabro i s nadom odgovaraju na progone i nesnošljivost, bivajući tako uporišna točka, navodi se u dokumentu.
Dokument tvrdi da naviještanje evanđelja nije širenje nekog političkog programa ili nabrajanje moralnih propisa, nego je naviještanje Osobe, odnosno utjelovljenoga Krista. Stoga, prije svega treba živjeti evanđelje da ga se može naviještati, jer se ne može naviještati nešto ako se to ne živi i u što se ne vjeruje. Crkva i kršćani postoje zato da naviještaju evanđelje, navodi se u dokumentu koji navodi kritične točke suvremenoga kršćanstva, a to su pomanjkanje svećenika, ne suosjećanje, samoća kateheta, ali i nevjernost, skandali i krivnje crkvenih zajednica koje valja odstranjivati pokorom i čišćenjem kako bi se rodili plodovi prikladni našem vremenu, odnosno obitelji otvorene prema životu, zajednice sposobne za ekumenski i međuvjerski dijalog, pothvati za novu socijalnu pravednost i solidarnost te nova duhovna zvanja.
U sklopu kršćanske inicijacije dokument potvrđuje vezu između sakramenata krštenja, potvrde i euharistije, te važnost da se vjeronauk ne predaje samo u školama; poučavanje u vjeri glavna je zadaća Crkve, naročito danas kada se osjeća “hitnost odgoja”. Relativizam, koji se nameće kao novo “vjerovanje”, oduzima snagu istini prikazujući je “autoritarnom”, a svodi odgoj na prenošenje praktičnih vještina. Kršćani ne smiju zaboraviti da odgoj znači oblikovati cjelovitu osobu, prenijeti joj temeljne vrednote života i ispravno ponašanje. Crkva dakle može ponuditi odgoju svoj vrijedan prinos, zahvaljujući i svojoj tradiciji, istaknuto je u smjernicama, napominjući da nova evangelizacija nije dodatni teret, nego je “lijek da se vrati radost stvarnostima koje su naši strahovi zatočili”.

.