Bošnjaci, (IKA/TU) – U Bošnjacima je 24. veljače posjetom grobu i misom zadušnicom obilježena 126. obljetnica rođenja uzornog sjemeništarca Matije Pavličića. Na isti način svake se godine 8. srpnja obilježava i obljetnica njegove upravo svetačke smrti. Naime, Matija umirući govori svom rasplakanom ocu Nikoli da ne jadikuje, nego da s pravednim Jobom kaže: Bog dao, Bog uzeo. Preminuo je u Bošnjacima, došavši na ljetne praznike po završenom sedmom razredu gimnazije, kao pitomac Biskupijskog dječačkog sjemeništa u Osijeku. Čuvši o njegovoj bolesti, Aleksander Anet, rektor Sjemeništa, piše župniku Pavi Đelatoviću: “Dragi Pavle, preporučam ti našeg pitomca, jer je zbilja svake preporuke vriedan. Siromak je, a čujem, da ga groznice još tresu. Kad je bolestan, pošalji mu malo čorbe i čašu vina – jer žalio bi izgubiti tog mladića.”
O 100. obljetnici njegove smrti, 2004. godina bila je posvećena Matijinu životu i djelu. Otvarajući Godinu Matije Pavličića, nadbiskup Marin Srakić, osvrćući se na Matijin lik, rekao je kako uzimamo za uzor svete mladiće drugih naroda, dok i u svom narodu imamo takvih s kojih treba ukloniti prah zaborava, a jedan od njih je i Matija. Tom je prigodom izdana FDC omotnica od Kluba kolekcionara Županja s Matijinim likom, a u pozadini su orisi Pastoralnog centra Matija Pavličić.
Prvo djelo o Matiji, pod naslovom “Alojzije iz Slavonije”, izašlo je na svjetlo dana iz pera njegova nedavno preminulog nećaka svećenika Željka Pavličića. Drugo djelo izdao je domaći mladi književnik i župni dopisnik, dipl. ing. Vinko Juzbašić pod naslovom “Matija Pavličić – hrvatski sv. Alojzije”. Da je Matija zaista bio uzoran dokazuje mnoštvo zapisa, a čak i jasnih uslišanja (ozdravljenja, obraćenja…), što se pomno čuva u župnom arhivu: Matija ima najbolje ocjene svojih poglavara iz Osječkoga biskupijskog sjemeništa; o njemu piše njegov duhovnik: “Neiskazano pobožan, pravi Alojzije i Stanko Kostka Osječkoga dječačkog sjemeništa. Uvijek odlikaš i uzorna ponašanja. Bio je u ranoj dobi i pjesnički pripovjedač i dramatičar i deklamator i predstavljač (prvi u zavodu), a isto tako i u ozbiljnoj raspravi – sve, gdje god je što trebalo. Zato su ga i izabrali… kao sedmoškolca iznimno za predsjednika sjem. literarnog društva ‘Zora’. Nada poglavara, ponos drugova, cvijet sjemeništa, ljubimac profesora. Kraj svega toga skroman, al ne upadno, već veseo, svima zabavan, najdruštvenija pojava od svih mladića, što sam ih ikada upoznao. On je zabavljao najmanje svoje drugove kao i poglavare, uvijek jednako i neprisiljeno duhovit i srdačan.”
Fran Binički, svećenik i mučenik, piše u Hrvatskoj straži, čuvši za Matijinu smrt: “Nema našeg zlatnog Matiše… koji je u mladenačkoj dobi nizao lijepim slogom staračke misli. Nema ga među nama, al ostade njegova uspomena, njegovi spisi, pothvati, velike misli. Te misli usišimo…” Dobro je zapamtiti Matijinu misao: “Nalaže nam Bog i vjera da budemo valjani rodoljubi, da ljubimo i branimo vjeru svog naroda, da ga odgajamo i podižemo, da branimo sve njegove pravice.”