München, (IKA) – Regionalne sjednice hrvatskih pastoralnih i socijalnih djelatnika iz Njemačke na čelu s novim delegatom za hrvatsku pastvu u Njemačkoj Ivicom Komadinom održane su 7. veljače za Bavarsku regiju u hotelu “Poinger Hof” u Poingu kod Münchena, vlasnika Hrvata Ive Sadrića, 8. veljače u Karlsruheu u Hrvatskoj katoličkoj misiji Srednji Baden za regije Baden-Württemberg I, Baden-Württemberg II, 9. veljače u Wiesbadenu za Rajnsko-majnsku regiju, 14. veljače u Mülheim a.d. Ruhr za regiju Sjeverna Rajna i Vestfalija te 15. veljače u Hildesheimu za Sjevernu regiju.
Na sjednicama se okupilo više od sto četrdeset sudionika. Prigodnu riječ uputio je delegat Komadina kojemu je mandat delegata započeo 1. siječnja ove godine, a traje do 31. prosinca 2015. Sve je potaknuo na suradnju te je zahvalio svima za sve što čine za dobro Hrvata katolika u Njemačkoj. Na sjednicama je sudjelovao i ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu fra Josip Bebić, koji se osvrnuo na stanje hrvatskog dušobrižništva u svijetu. Zahvalio je pastoralnim djelatnicima na radu te im je prenio pozdrave hrvatskog episkopata. Pozdravnu riječ uputili su i predstavnici regija i voditelji misija i zajednica na čijim su se područjima održavale sjednice. Na sjednici u Wiesbadenu sudjelovali su i generalni konzul Generalnog konzulata Republike Bosne i Hercegovine u Frankfurtu Nikica Džambo i konzul gerant Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Frankfurtu Damir Sabljak, koji su istaknuli važnost hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj i u svijetu te su zahvalili dušobrižnicima na njihovoj zahtjevnoj službi. Na toj je sjednici prikupljeno 1230 eura za gradnju crkve Sv. Franje u Žeravcu u Bosni i Hercegovini, a sjednici je bio nazočan i župnik te župe fra Ivan Ćurić. Na sjednici u Hildesheimu bio je i vlč. Alfons Berger koji je zadužen za dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika u biskupiji Hildesheim. U Hildesheimu je voditelj Hrvatske katoličke misije Göttingen-Braunschweig Ante Ivančić izabran za novog predstavnika Sjeverne regije.
Predavanje o temi “Integracija kroz izobrazbu” održao je dominikanac Frano Prcela. Pokušao je odgovoriti na pitanja što je to obrazovanje, za koga se može reći da je obrazovan. Imati znanje, biti informiran, to još ne znači biti obrazovan. Ako nam nije poznata neka vijest, nemamo neke podatke, kažemo kad to čujemo da nam je “potpuno novo” – ali ta nas informacija ne tjera na djelovanje. Informiranost danas igra značajniju ulogu nego li u prijašnjim vremenima. Danas smo izloženi informacijama. Nakon što ih “konzumiramo” manje znamo, a još manje smo obrazovani. Od industrijskog stigli smo u informacijsko društvo. Prava je zadaća ne kako saznati što više informacija – doći s njima u “dodir”, nego kako se “imunizirati od previše informacija”. Ako nam informacije smetaju, važno je znati kako ih ignorirati, a ne kako ih što više saznati, rekao je Prcela, pojasnivši da informacija postaje znanje kad se ona odvagne, prosudi i stavi u neki širi kontekst.
Govoreći o integraciji, Prcela je istaknuo da je integracija u trajnoj napetosti između integracije i asimilacije. Odgovarajući na pitanje što Crkva kaže o integraciji, istaknuo je kako je migracijskim pristupom Crkva tamo gdje je čovjek. Crkva “ide za migrantima”, omugućava im vjerski život na materinjem jeziku. Brine se za očuvanje ne samo vjernika, nego i njihove kulture. Crkva se brine za dostojanstvo čovjeka. Ona je sup(a/u)tnica, solidarnost u nevolji. Crkva je mjesto integracije i zagovornica integracije. Ona je “Crkva mnogih jezika i naroda”, pojasnio je Prcela.
Govoreći u tom kontekstu o Crkvi u Hrvata, Prcela je kazao kako domovinska Crkva ide za svojim narodom, a povod je kako bi mu omogućila elementarni vjerski život. U počecima je svom narodu bila “sve”, drugi dom. Od nje su bila mnogostruka očekivanja (jezik ne razumiju, YU ih ne prihvaća, jer ih želi primarno politički oblikovati). Kao što su se naši ljudi smatrali radnicima na privremenom radu, tako se i domovinska Crkva smatrala da je s njima na privremenom radu. Kasnije je i sama postala Crkva sa stalnim boravkom u inozemstvu (drukčije je s hrvatskim manjinama, odnosno “starosjedilačkim” migracijama – USA, Južna Amerika…). Svećenici su iz domovine dolazili nepripremljeni. Tako je do danas. Kako u počecima, tako i danas središnji tenor govora Crkve je “očuvanje” identiteta, a i borba protiv asimilacije. Kad je u pitanju domaća njemačka Crkva, može se reći da je još do početka 20. stoljeća Crkva angažirala vlastite svećenike, koji znaju dotične jezike “stranaca”. Od sredine 50-ih godina 20. stoljeća dolaze dušobrižnici iz zemalja migranata. Financijska situacija omogućava ispuniti gotovo sve personalne potrebe namještenja pastoralnih djelatnika. Od početka 70-ih godina “privremeni gosti” postali su useljenici. Pritom se traži novi pastoralni/teološki koncept. Crkva od misionara očekuje “da njeguju vlastitu kulturu kao bitnog nositelja vjerskog života i da podupiru odgovarajuće institucije i događanja (jezik, vjersku tradiciju, osjećaj domovine…)”. Misionari pak trebaju preuzeti ulogu “posrednika između kultura” posebice za one koji trajnije ili trajno ostaju u Njemačkoj. Mjesna Crkva sve više strane svećenike i zajednice potiče na kooperativni pastoral s njemačkim svećenicima i zajednicama. Za to je povod druga, treća generacija, a stvarni razlog je nedostatak svećenika i financijskih sredstava da se takoreći sve više inzistira na integraciji, a zapravo se prakticira pastoralna asimilacija. U početku je za dolazak hrvatskih svećenika u Njemačku bio preduvjet hrvatski jezik, a sada je preduvjet njemački jezik, kazao je fra Frano Prcela, koji je na kraju zaključio kako je integracija u njemačko društvo bolje išla nego li integracija u ovdašnji crkveni život.