Kršćanska sadašnjost iz Zagreba objavila je zbirku pjesama Drage Štambuka “Ruka radosnica”. Pišući u pogovoru o duhovnom u Štambukovu pjesništvu, Marko Kovačević istaknuo je kako je u kritičkim prikazima njegova pjesništva već na samom početku zamijećena njezina tankoćutna duhovnost, usmjerenost prema transcendenciji, u početku latentna, u kasnijim zbirkama sve izričitija, ali nikad bučna ni nametljiva, vazda “metafizički stidljiva”. Pročita li se pomno desetak autorovih zbirki pjesama, nastalih posljednja dva desetljeća XX. stoljeća na crti europskoga lirskog moderniteta, pjesama emocionalno suzdržanih, u izričaju zgusnutih, discipliniranih, hermetičnih i značenjski zatamnjenih, katkad inkrustriranih čakavizmima i arhaizmima, ali vazda “sa slutnjom izvjesnoga smisla”, lako ćemo razabrati četiri tematske cjeline (priroda, egzistencija, baština, vjerski simboli), kroz koje zrači “nostalgija za vječnošću”, piše Kovačević. On nije konfesionalni pjesnik, pa ni duhovni pjesnik u užem smislu te riječi, no kroz njegove četiri tematske cjeline prosijava “slutnja izvjesnog smisla” i zrači profinjeno religiozno i duhovno iskustvo, priopćeno discipliniranim stilom i jezikom, na crti dubokog poštovanja riječi koje se hrvatskom lirskom pjevu nametnulo od A.B. Šimića, preko Tadijanovića, J. Kaštelana, Maka Dizdara i Slavka Mihalića, zaključuje Kovačević. (ika-kj)