Zadar, (IKA) – Dan posvećenog života u Zadarskoj nadbiskupiji proslavljen je u utorak 1. veljače svečanom Večernjom koju je u crkvi Sv. Šime u Zadru predvodio predstojnik Vijeća za posvećeni život Zadarske nadbiskupije fra Diego Deklič. U Zadarskoj nadbiskupiji djeluje osam ženskih i sedam muških redovničkih zajednica koje su i obnovile zavjete u tijeku Večernje. Dan posvećenog života, koji se na poticaj pape Ivana Pavla II. u Crkvi slavi 15 godina, prilika je da se Bogu posvećene osobe osvrnu na svoj život i poslanje i na osobit način zahvale Gospodinu za tako veliki dar. Bogu posvećene osobe na poseban su način pozvane utjeloviti Gospodinov život sada, u ovom svijetu, rekao je fra Diego u homiliji. “One prikazuju Krista i oživljuju Kristov način života u ovom vremenu, Crkvi, u ovom svijetu. U tome je naš identitet. Naš identitet ne stoji u onome što radimo, jer mnoge poslove kojima se bavimo mogu vršiti i ostali koji nisu Bogu posvećene osobe; nisu se morali zavjetovati da bi vršili neke djelatnosti i službe u Crkvi i svijetu. Specifičnost, posebnost nije nešto što radimo nego ono što jesmo”, istaknuo je fra Diego, dodavši da se Bogu posvećeni mogu prepoznati u Gospodnjim slugama koje psalmist poziva hvaliti ime Gospodnje. “To je naš prvi poziv, da budemo u hvali slave njegove; da naš život, prije nego se nečim drugim bavimo, bude proslava Boga. Nije se uzalud u staro doba Bogu posvećeni život, osobito monaški, gledao kao anđeoska služba. To znači, ono što anđeli u nebu vrše, to Bogu posvećene osobe čine na zemlji. Slave Boga. Zato je jedan od bitnih dijelova redovničkog života bogoštovlje časova, raspoređeno u različita doba dana i noći, da posvećuje čitav dan i da bude slika bogoštovlja i hvale koja se vrši u nebeskom Jeruzalemu. Tu treba prepoznati naš identitet – da slavimo i hvalimo Gospodina. Na to smo pozvani”, poručio je fra Diego, dodavši da su i prema Zakoniku kanonskog prava redovnici aktivnih i kontemplativnih ustanova pozvani na prvom mjestu na neprekidnu sjedinjenost s Gospodinom u molitvi.
Istaknuo je i važnost nasljedovanja Isusa u njegovoj oplijeni, njegovu poniženju. “Gledano iznutra, naši zavjeti, zajednički život i rad, sve je to poziv na življenje vazmenog otajstva u nama. Što je vazmeno otajstvo koje se ponavlja u Bogu posvećenoj osobi? Jedan dokument kaže – to je smrt radi uskrsnuća. Pozvani smo, ako na intenzivniji način trebamo slijediti Isusa, da ga slijedimo i u tome: u njegovom poniženju, u njegovoj oplijeni. U izvlaštenju od sebe samih. Drugim riječima, pozvani smo umirati sebi, svom egoizmu, svojoj egocentričnosti. A to je najteže u redovničkom životu. Nije teško ni ono što radimo ni gdje jesmo. Najteže je umrijeti sebi”, poručio je fra Diego. Zaključno je istaknuo dio antifone koja se molila prije i poslije evanđeoskog hvalospjeva, a odnosi se na jeruzalemskog proroka sv. Šimuna: “Starac je uzeo na ruke dječaka, a dječak je podržavao starca”. Ponekad nam se čini da smo mi oni koji držimo Boga, da smo mi oni koji Bogu pomažu. Da smo mi oni bez kojih bi Bog bio slabiji ili nemoćniji u svijetu. Ali je suprotno. Starac je držao dječaka, a dječak je podržavao starca. Premda se možda nekad Bog čini nemoćniji, malen i skriven, on je onaj koji nas nosi. On je onaj koji nas podržava. Ne pomažemo mi njemu, nego on nama. Ne držimo mi njega, nego on drži nas, zaključio je fra Diego Deklič.