Zagreb, (IKA) – U izdanju Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji izašao je drugi ovogodišnji broj liturgijsko-pastoralnog lista “Živo vrelo”. Tema broja koji obuhvaća vrijeme od 13. veljače do 12. ožujka je “Tamjan i kad u liturgiji”.
U uvodniku naslovljenom “Mirisati Otajstvo” urednik Ante Crnčević ističe kako su tamjan, kad i miris neodvojivi elementi simboličke geste koju nazivamo kađenje. U kađenju se naziru simbolizmi žrtvovanja i prinosa, molitve, poniranja u transcendentno, iskazivanja časti i poklonstva, darivanja mirisa u svrhu prožimajućega zajedništva. Unatoč tim snažnim značenjima tamjana i mirisnoga kada, koji danas kroz “kulturu mirisa” i razne oblike aromaterapije nalaze sve više mjesta u ljudskome životu, kađenje u kršćanskoj liturgiji postaje se slabijim i manje razumljivim znakom obrednoga govora. Možda temeljna poteškoća ipak nije u nesposobnosti “obrednoga čitanja” miomirisnoga kada, nego u nedovoljnoj iskustvenosti otajstva koje slavimo u obrednim činima vjere. Iskustvo predmnijeva uključenost čitavoga čovjeka u zbilju pred kojom se stoji. Zato se u liturgiji ne sudjeluje samo po sabranosti misli, nego i po tijelu – raznolikošću i izmjenom gesta, pokreta, stavova tijela, obrednim hodom. Urednik nadalje podsjeća kako obredne geste kađenja unose u slavlje Crkve sliku kada kojeg se Bogu prinosi u daruje, iskazujući mu poklonstvo i hvalu, ali jednako unose i iskustvo mirisa, po kojemu se od Boga prima prožimajuća i preobražajna snaga otajstva.
Ivica Žižić u tekstu “Tamjan – ugodni miomiris blagdanskoga svetkovanja” piše o podrijetlu, a potom se osvrće na simbolizam tamjana. U završnom dijelu piše o tamjanu: mirisu blagdanskoga i slike svetoga.
“Tamjan i kad u liturgiji – od molitava do pastoralnih mogućnosti” tekst je Ivana Šaška. Autor pojašnjava korištenje tamjana u liturgiji, kao i izvanliturgijsku uporabu. Posebno ističe polazišta za pastoral ognja, dima i mirisa, kao i pastoralne posljedice i mogućnosti.
Ante Crnčević potpisuje tekst “Mirisni govor tamjana i kada u liturgiji. Naznake za liturgijsku estetiku” i to u vidu tamjana i kada kao čina ispovijedanje vjere, potom vezu navještaja i mirisa Riječi, a na kraju pojašnjava ulogu kađenja kod podizanja hostije i kaleža.
U drugom dijelu u rubrici “Otajstvo i zbilja” uz VI. nedjelju tekstom “Ako hoćeš, možeš!” promišlja Željko Tanjić. Ivica Raguž tekstom “Neotpor dobrote kao najveći otpor zlu” promišlja uz VII. nedjelju, a uz VIII. nedjelju tekstom “Služenje i sloboda” Ante Vučković. Slavko Slišković promišlja uz IX. nedjelju tekstom “Život i djela spašenika”, dok uz Pepelnicu tekstom “Pepeo kao kršćansko kozmetičko sredstvo” promišlja Ivan Šaško.
Kratke osvrte uz Druga čitanja potpisuju Mario Cifrak i Darko Tepert.
Kao glazbeni prilog u ovom broju nalaze se dva otpjevna psalma, za VI. nedjelju “Blaženi koji hode” (S. Grgat) i za VIII. nedjelju “Samo je u Bogu mir” (M. Bartolić).
Na kraju “Živog vrela” u rubrici “pisma čitatelja” može se pročitati o pričesti i kašnjenju na misu.