Biblioteka Symposion, objavila je knjižicu “Život sv. Sinkletike” koja predstavlja obogaćenje za hrvatsku kulturološku i teološku javnost. Naime, tek od prije par godina u teologiji i u crkvenoj javnosti počinje se govoriti ne samo o crkvenim Ocima, nego i o crkvenim Majkama, odnosno o velikim ženama iz prvih stoljeća Crkve koje su, kako svojim svetim životom, tako i svojim spisima, postale mjerodavne za buduća stoljeća i buduće naraštaje. Danas su veoma aktualne izreke i spisi sv. Makrine, Paule, Melanije, Marcele, Eufraksije, Febronije i dr. Među njima, sv. Sinkletika bez sumnje zauzima jedno od istaknutijih mjesta. Premda su neki znanstvenici u sv. Sinkletici prepoznali tek model, zajednički obrazac ženskog cenobitizma (zajedničkog života u pustinji), neosporno je utvrđeno da se radi o povijesnoj osobi. Knjižica je pripisana sv. Atanaziju kao autoru. Isti je, i sam s iskustvom pustinjačkog života, napisao čuveni Život sv. Antuna opata, pa mu se zbog uočljivih sličnosti redovito pripisuje i Život sv. Sinkletike. No, dobri poznavatelji otačkih i majčinskih crkvenih spisa u navedenom životopisu primjećuju utjecaj stila Evagrija Pontika (+ 399) ili čak Ivana Kasijana (+450), tako da je “Život sv. Sinkletike” nastao najvjerojatnije sredinom V. st. (Atanazije je umro 373).

Knjižica je neobični životopis jedne svetice. Čovjek bi očekivao brojne ili barem neke točne biografske, obiteljske, kronološke i slične podatke. No, i nakon čitanja te neobične hagiografije čitatelj gotovo ništa ne zna o glavnoj junakinji. Ne zna kada i gdje je rođena, tko su joj roditelji, gdje je točno živjela, gdje je umrla itd. Pisac životopisa lakonski navodi da je “Sinkletika potekla iz Makedonije”. Potom se navodi da je obitelj ugledna, plemenitaškog podrijetla, da se preselila u Aleksandriju, da je Sinkletika imala slijepu sestru te dva brata koji su rano umrli. Nakon smrti roditelja Sinkletika je sve rasprodala, novac darovala siromasima te se sa slijepom sestrom naselila u jednu grobnicu na rubu grada. Njezin asketski, svetački život ubrzo je privukao brojne monahinje koje su tražile od nje pouku. Umrla je od raka u otprilike 83. godini života. Naizgled, ničim se nije isticala niti odlikovala. Nedostatak bližih povijesnih podataka naveo je na zaključak da nije niti postojala. Sam autor navodi da je Svetica “pazila da se njena dobra djela ne bi razglašavala i tako postala poznata ostalima”.
Sinkletika je duboko proniknula dubine i tajne ljudske nutrine. I tu je daleko ispred svoga vremena. Sama je živjela kao anakoreta (pustinjaštvo u samoći), no ipak savjetuje da svatko treba ispitati vlastitu nutrinu i otkriti vlastiti životni poziv: bračni, cenobitski ili anakoretski. Po njoj svaki ima nešto osobito za pružiti, svaki ima svoj teret i svoje radosti. Brak i ljudsku spolnost promatra kao bitne dijelove ljudskog života, a sve je od Boga: “Od istoga Boga potječu i oni koji u svijetu žive valjano i čestito tako i oni koji se opredijeliše za provođenje samotničkog života”.
Životopis svetice je podijeljen na 15 poglavlja. Prva i posljednja dva su djelo autora, a u ostalima progovara Svetica. U knjižici je objavljen prevoditeljev predgovor, a prevoditelj je o. Damjan Damjanović. Pogovor je iz pera urednice biblioteke Symposion s. Marije od Presvetoga Srca. (ika-gh/kj)