Kršćani su kao građani i kao radnici svih vrsta djelatnosti, a isto tako i kao poduzetnici dužni danas u konkretne situacije unositi shvaćanje rada kako ga je kršćanstvo razvijalo u svojoj socijalnoj usmjerenosti na temelju Evanđelja i socijalnog nauka Crkve, ističe o. Bono Zvonimir Šagi u svibanjskom broju mjesečnika Kana.
U tekstu naslovljenom “Duhovnost rada i poduzetništva” o. Bono upozorava kako u našim okolnostima proces tranzicije još nije završio, dapače, čini se da se još uvijek nalazimo u zapletaju kobnih političkih i socijalno-etičkih pogrešaka učinjenih u nepromišljenome naletu brze privatizacije, odnosno tzv. pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo. Stvorili su se bogati vlasnici koji nisu uopće shvatili i socijalno-komunitarnu ulogu što je u socijalno pravednom društvu mora imati poduzeće, pa makar ono bilo u privatnom vlasništvu, smatra o. Bono.

U tom razdoblju tzv. tajkunizacije, napominje on, jednostavno se je prezirala svaka pomisao na participaciju radnika u upravljanju rezultatima njihova rada. Radnici koji su gubili posao i građani lišeni socijalne sigurnosti tonuli su u osjećaj nepravde. Sada još uvijek taj, deset godina razvijani, osjećaj nepravde remeti samoinicijativno i kreativno razmišljanje naših ljudi o nutarnjoj pokretačkoj snazi svoga vlastitog rada, vlastitoga poduzetničkog angažmana, poručuje o. Bono.
Osvrnuvši se na aktualnu situaciju, upozorava kako ljudi i dalje gube posao, smanjuju se perspektive. Obećanja i projekcije reformi za običnog građanina sve su manje vjerodostojne, a posebno zabrinjava to što političari, ni vladajući ni oporbeni, ne znaju ni govoriti optimistički, s realnom nadom.

Govoreći o kršćanima koji se svojim sposobnostima i darovima Duha uključuju u raznovrsni rad, o. Bono ističe kako rad za njih uvijek ima i socijalnu komponentu, tj. činiti dobro i drugima oko sebe. To uključuje i poduzetništvo. Umjesto samog očekivanja da nešto učini država, treba misliti što sam možeš učiniti, bilo pojedinačno bilo udruženo. Država je pak dužna stvarati pogodne uvjete, smatra o. Bono.
Prema njegovu mišljenju, trebaju nam poduzetni ljudi koji će znati udruživanjem svoga rada stvoriti poduzeća u kojima će se radnici osjećati i ljudski prihvaćeni i biti stvarni participanti, ne samo po plaći, nego i u upravljanju i u vlasništvu. Čudno je, drži on, kako se sada kod nas uopće ne govori o radničkoj participaciji, što je, inače, bar za kršćane, jedno od bitnih socijalnih načela. (ika-kj)