Zagreb, (IKA) – Peticija Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije Vladi i Saboru Republike Hrvatske u vezi s popisom žrtava II. svjetskog rata i poraća predstavljena je 9. prosinca na konferenciji za novinare organizirane u Tajništvu HBK u povodu Svjetskog dana ljudskih prava i uoči popisa pučanstva 2011. godine.

Peticiju su predstavili predsjednik Komisije sisački biskup Vlado Košić i član Komisije Neven Šimac, a predstavljanju su nazočili i drugi članovi Komisije.
U uvodnom dijelu, biskup Košić istaknuo je kako je peticija na tragu izjava i rezolucije Vijeća Europe iz 2006. i 2009. godine, kao i nastavak izjave Komisije Iustitia et pax iz 2007. gdje se tražilo pravo na grob i pijetet za one čiji su grobovi još uvijek nepoznati. Stoga se ovom peticijom Komisija zalaže za izradu popisa žrtava II. svjetskog rata. Biskup Košić istaknuo je, kako je popis pučanstva sljedeće godine posljednja prilika da se popišu u žrtve II. svjetskog rata i nakon njega. To je najveća pogibija hrvatskog naroda u povijesti, a što se sustavno prešućuje.

O samom sadržaju peticije govorio je dr. Šimac. Istaknuo je kako je ta peticija upućena Vladi RH i Hrvatskom saboru “kako bismo kao društvo i kao narod pokušali izbjeći još jednoj crnoj rupi povijesnog zaborava”. U povodu popisa pučanstva sljedeće godine upozorio je da su svi popisi pučanstva do sada registrirali samo žrtve onih prvih totalitarizma fašizma i nacizma i njihovih suradnika koji su u II. svjetskom ratu gazili dostojanstvo ljudske osobe i uništavali čitave zajednice. Dosad se sustavno ignoriralo ogroman broj ratnih žrtava, a posebno poratnih žrtava komunističkog totalitarizma. U tom kontekstu dr. Šimac podsjetio je kako su godine 1946. popisani ljudi, stoka, štete na kućama i proizvodnim pogonima koje su nanijeli nacistički i fašistički osvajači i suradnici, ali je izričito bilo rečeno da se neće popisati žrtve koje se tretiralo kao neprijatelje. Tih žrtava nema ni u kasnijim popisima, a to nije učinjeno ni 1991., kao ni 2001. godine. Da bi se barem dijelom pridonijelo da se smanje ili uklone predrasudni stereotipi i mržnja prema drugima, pa i prema pristalicama totalitarnih ideologija, da se ti stereotipi ne bi prenosili na naraštaje, da se naše društvo i domovina usmjeravaju prema toleranciji i održivom miru, potrebno je poznavanje činjenica, priznanje ljudskog identiteta i osobnosti svih žrtava i potrebno je poimenično popisivanje svih žrtava, što nije nikad učinjeno. Potrebno je, naravno, priznati i patnje drugih, bez obzira na etničko porijeklo, svjetonazor svih žrtava komunizma. Potrebno je poštovanje posebno patnji obitelji tih žrtava i njihova neproživljenog žalovanja.
Mislimo da je jedino na činjeničnoj osnovi moguće graditi svjesnu odgovornost i međugeneracijsku povezanost i solidarnost i tražiti put pomirenja i oprosta. Svjesni smo da je ovo teško izvršiti sada, 65 godina nakon tih događanja, da postoji pogreška zaborava, da su nestali mnogi svjedoci. No, držimo da je barem dio istine ipak istina i da se na istini može izgrađivati pravedan mir, istaknuo je dr. Šimac.