Zagreb, (IKA) – Teološki četvrtak Kršćanske sadašnjosti održan 25. studenoga bio je posvećen temi “Darovano vrijeme – O umijeću starenja”. Na temelju istoimene knjige umirovljenoga pomoćnog bečkog biskupa Helmuta Krätzla promišljalo se o navedenoj temi u najprikladnijem ambijentu – Domu za starije i nemoćne Centar u Zagrebu.
Pozdravljajući okupljene, ravnatelj Doma Ivan Šimunović istaknuo je kako je taj Dom po mnogo čemu jedinstven. Naime, prvi je to Dom sagrađen u Hrvatskoj prije 115 godina, prema odluci Kaptola. K tomu, danas je Dom jedinstven po tome što kao stanara ima svećenika koji svakodnevno služi misu za stanare. Zahvaljujući Kršćanskoj sadašnjosti, koja je prvi puta iskoraknula u takav prostor, ravnatelj je istaknuo kako je Dom otvoren za slične sadržaje, te je izrazio nadu da to nije i posljednje gostovanje.

Prof. dr. Vladimir Gruden je, govoreći o knjizi, istaknuo kako je ona napisana bez nekih posebnih mudrovanja. Riječ je o mnoštvu priča u kojima autor opisuje svećenike i redovnice, ali i svjetovne ljude. U knjizi autor piše na koji je način prepoznao kod ljudi nadu, zadovoljstvo, rješenje problema, izlaz iz krize; svaka priča nosi svoju poruku, istaknuo je dr. Gruden. Govoreći o svom doživljaju knjige i susretu sa starošću, upozorio je kako se starost ne smije podrazumijevati kao stigmu. Ne da se izvlačimo “treća životna dob” ili “poodmakla dob”. Stari smo, ne sramimo se toga, nego smo ponosni na to, rekao je, te podsjetio kako to ne znači da je divno biti star. Nažalost, ima puno muka, mi ih moramo posvijestiti i prihvatiti i ne sramiti se, kako bi poslije mogli prihvatiti ono što je vrlo važno. Ali, mnoge stvari koje smatramo lošima mogu biti dobre, no loše su jer smo mi međusobno i od drugih čuli kako je grozno biti star. Mi moramo od najlošijeg upotrijebiti ono što je dobro, upozorio je dr. Gruden.
Podsjetio je na karakteristike starosti, te je upozorio kako u razočarenju stare osobe vide da su mnoge vrijednosti propale. No, upravo u tom stanju potrebno je okrenuti se sebi. Gdje ću naći Boga? Pa upravo u sebi, jer Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Imati samopoštovanje, samopovjerenje, vjerovati ne samo znanome, nego i nepoznatome sebi, ja sam posvećen sebi, ja osluškujem glas Boga, to je ono što je ljepota starenja. Samo treba ju uzeti, upozorio je dr. Gruden.

Autor knjige je biskup koji govori o starenju i starim ljudima kao svećenik, kršćanin, ali ako imalo kritički, mirno čitamo, vidimo da on ne pokušava nikoga obratiti. On ne naviješta vjeru, on ne kaže “ako se ne obratiš bit će ti teže”, nego prikazuje iz života kako ljudi to doživljavaju i pokazuje se da se javlja život kao vrijednost. On nas ne uči ima li ili nema Boga, to je naš problem. On nam ne dokazuje ništa, ali nam pokazuje da starost ima smisla, ako život ima smisla. Treba povjerovati u život, čim povjeruješ u vrijednost života ti si našao samoga sebe, rekao je don Živko Kustić, grkokatolički svećenik i dugogodišnji katolički urednik i publicist. Podsjetio je kako mnoge stare osobe nisu oduševljene svojim životom i kad su sami vide svoju prazninu. Čovjek gleda u sebe i ne vidi uvijek Boga, ne vidi uvijek svoju dušu, nego vidi svoju prazninu i to je ono što nas ubija, mi hodamo kao prazne duše i ne znamo što sebi reći, upozorio je, te upitao postajem li sretniji kad se sjetim svoga Boga ili priznajem da mi je s Bogom i sa svojom vjerom jako teško.
Ova knjiga zapravo nas želi jednostavnim prikazom uvjeriti da život nikad nije suvišan, da uvijek vrijedi živjeti, da je svaki trenutak dobitak i da se moram radovati svakom trenutku u kojem živim. Ne smijem živjeti u prošlosti. To je najgori način života: sanjati kako mi je negda bilo. Ne smijem se ni zanositi sutrašnjicom, koje možda neće biti, ali sada sam ovdje i to što jesam to je dobro. Dobro je živjeti, čak i onima za koje se ne može reći da su vjernici. Istina je da ima mnogo ljudi, pa i starijih koji nisu raščistili u sebi s pitanjima vjere, i zapravo sami sebi ne znaju odgovoriti ima li Boga, ima li duše. I starac može biti u dvojbi, nesiguran, ali i tako nesiguran vrijedi živjeti, život je najveće dobro koje imam, i onaj zadnji trenutak i on je beskrajno vrijedan, rekao je Kustić, te podsjetio kako je druga stvar da ja kao vjernik priznajem da vjerovati u život, znači vjerovati u Boga.
U još jednom osvrtu na knjigu Kustić je istaknuo, kako autor biskup Krätzl ima izvanredno iskrenih trenutaka. Pokazuje razumijevanje za neke koji nisu vjernici, koje ni zrelost starost ne dovodi do vjere, a on cijeni njihovu iskrenost. Tom knjigom autor upozorava da nikad ne smijemo biti očajni i da nikad ne smijemo sami sebi suditi.
Umijeće starosti je da znaš početi živjeti, jer radost življenja je kada sve govori protiv radosti. Naučiti se radovati životu to je i glavna poruka vjere, iz vjere u život rađa se i dostojanstvo čovjeka. Ova knjiga nije utjeha, “droga” da prestaneš misliti, nego poticaj da iskreno gledaš život kakav jest i da budeš radostan da si živ, makar to trajalo još nekoliko sati ili dana, zaključio je don Živko Kustić.
Tom prigodom prof. Anton Šuljić, voditelj Teološkog četvrtka i zamjenik ravnatelja Kršćanske sadašnjosti, otpjevao je dvije svoje pjesme.