Uz posjet pape Ivana Pavla II. Svetoj zemlji

VATIKAN I IZRAEL: KRONOLOGIJA PRIBLIŽAVANJA

Godine 1904. Theodor Herzl pokušao je pridobiti Vatikan za dobivanje postojbine u Palestini. Papa Pio X. odgovorio je: “Mi Židove ne možemo zadržati da se ne vrate u Jeruzalem, ali to ni u kojem slučaju ne možemo sankcionirati”.
Godine 1917. nakon okončanja osmanlijske vladavine ministar vanjskih poslova Velike Britanije Jammes Balfour obećao je Židovima potporu pri uređenju postojbine u Palestini. Papa Benedikt XV. izrazio je nekoliko godina kasnije bojazan da bi se nacionalni interesi cionista mogli ostvariti na račun Arapa. To bi bilo u suprotnosti s “temeljnim načelima naravne pravednosti”. Vatikan je osporio iz Biblije izvedeno pravo za državu Izrael.
29. studenoga 1947. godine: UN-ova Odluka o podjeli za Palestinu predvidjela je internacionalizaciju Jeruzalema. Vatikan je zahtijevao da se Jeruzalem podvrgne Ujedinjenim narodima te da se internacionalizira.
Godine 1948. Vatikan je osnovao jedinstvenu Apostolsku delegaturu za Jeruzalem i Palestinu kao znak za nepodijeljenu Palestinu. Papa Pio XII. je i nadalje u svojim govorima i enciklikama zahtijevao zaštitu i nepovredivost svih svetih mjesta u Palestini. Tako je u enciklici “In multiplicibus” (24. listopada) upućen zahtjev za “slobodnim pristupom svetim mjestima (…) slobodu kulta i uvažavanje različitih kršćanskih tradicija”. Zaštita svetih mjesta bila bi “u datim okolnostima” najbolje osigurana “internacionalnim statusom” Jeruzalema.
15. travnja 1949. u enciklici “Redemptoris nostri” Pio XII. ponavlja svoje zahtjeve. Predsjednik Izraela Chaim Weizmann na to garantira “punu sigurnost svih religioznih institucija” u Izraelu.
28. listopada 1958. godine: izbor pape Ivana XXIII. On Židovima pruža ruku pomirenja. Jednu židovsku delegaciju pozdravlja riječima: “Ja sam Josip, vaš brat”. Iz liturgije izbacuje riječ o “nevjernim Židovima” (perfidis Judaeis) i daje nalog njemačkome kardinalu Augustinu Bei da pripremi radni materijal o Židovima za koncil.
Godine 1962. do 1965: Drugi vatikanski koncil sankcionira promjenu u shvaćanju židovstva te naglašava “zajedničku baštinu” židova i kršćana. Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama “Nostra aetate” (28. listopada 1965.), između ostaloga, kaže: “Crkva, koja osuđuje sve progone protiv bilo kojih ljudi, sjećajući se zajedničke baštine sa Židovima, potaknuta religioznom evanđeoskom ljubavlju, a ne političkim motivima, žali mržnju, progone, očitovanje antisemitizma kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni.”
Od 4. do 6. siječnja 1964. godine kao prvi papa u povijesti, nakon apostolskih vremena, Pavao VI. posjećuje “Svetu zemlju”. U Jordanu i u Izraelu primljen je na najvišoj državnoj razini. Međutim, Vatikan ne govori o državi Izraelu. Za vrijeme tog hodočašća kurijalni kardinal Eugene Tisserant posjećuje memorijalni kamen nacističkih žrtava na Davidovu grobu na Sionu.
22. lipnja 1967. papa Pavao VI. zahtijeva međunarodno garantirani posebni status za Jeruzalem. U tijeku šestodnevnog rata (5. do 10. lipnja) istočni dio Jeruzalema, u kojem se nalaze sveta mjesta, osvojili su Izraelci.
16. siječnja 1973. godine Golda Meir u Vatikanu je primljena kao prvi izraelski državni poglavar.
Studeni 1977.: U službenoj razmjeni pisama Sveta Stolica moli Izrael za oslobođenje melkitsko-katoličkog nadbiskupa Hilariona Capuccia, koji je bio uhićen zbog prodaje oružja. U tome promatrači vide vatikansko de-facto priznanje države Izrael.
22. listopada 1978.: na ustoličenju Ivana Pavla II., koji je 16. listopada bio izabran za papu, nazočna je i službena izraelska delegacija.
10. prosinca 1978. godine Ivan Pavao II. prvi je put izrazio želju da putuje u Svetu zemlju.
28. prosinca 1978.: Predsjednik Izraela Izhak Navon službeno poziva Papu da posjeti “sveta mjesta u Svetoj zemlji Izraelu”.
7. lipnja 1979. godine Ivan Pavao II. za svojeg posjeta Auschwitzu označuje nekadašnji koncentracijski logor kao “Gologotu našega vremena”.
30. srpnja 1980.: Knesset je izdao zakon kojim je “cijeli Jeruzalem” proglašen glavnim gradom Izraela.
15. rujna 1982.: Vođa PLO-a Yasser Arafat primljen je u Vatikanu.
20. travnja 1984. u Apostolskom pismu “Redemptoris anno” papa Ivan Pavao II. prvi put u nekom dokumentu govori o “državi Izraelu”.
19. veljače 1985.: Papa Ivan Pavao II. primio je izraelskog premijera Shimona Peresa. Na dnevnom je redu bila “normalizacija odnosa”.
13. travnja 1986.: Papa Ivan Pavao II. kao prvi papa službeno posjećuje jednu sinagogu. Za posjeta te bogomolje u Rimu on Židove naziva “starijom braćom u vjeri.”
29. srpnja 1992.: Osniva se stalna radna grupa između Vatikana i Izraela s ciljem “normalizacije odnosa”.
21. rujna 1993.: Izraelski nadrabin Israel Lau posjećuje papu Ivana Pavla II. u Vatikanu. Bio je to prvi susret jednoga pape i visokoga vjerskog dužnosnika židovske države.
30. prosinca 1993.: Potpisivanje “temeljnog sporazuma” između Izraela i Vatikana kao prvi sporazumni odnos između obje strane.
15. lipnja 1994.: Uspostavljeni su diplomatski odnosi između Svete Stolice i Izraela. U listopadu su uslijedili službeni odnosi između Vatikana i PLO-a.
3. veljače 1997.: Izraelski premijer Benjamin Netanjahu poziva Papu u tijeku jedne audijencije na uzvratni posjet Jeruzalemu “što je brže moguće”.
10. studenoga 1998.: Izrael i Vatikan potpisuju sporazum o pravnom priznavanju crkvenih ustanova i institucija u Svetoj zemlji.
16. ožujka 1998.: Vatikan objavljuje dokument “Sjećamo se: Razmišljanje o Shoahu”. “Najdublje žalimo zablude i pogreške sinova i kćeri Crkve” stoji u tome dokumentu.
15. veljače 2000.: Vatikan i Palestinci potpisuju sporazum o priznavanju crkvenih ustanova u palestinskim područjima. U preambuli se još jednom navode zahtjevi Svete Stolice za “specijalnim, međunarodno garantiranim statutom za Jeruzalem.”
12. ožujka 2000.: Ivan Pavao II. izgovara povijesnu molitvu za oproštenje pogrešaka kršćana tijekom povijesti. Među njima se navode i “grijesi”, koje je počinio ne mali broj kršćana, “protiv naroda Saveza i Obećanja”.
Od 20. do 26. ožujka 2000. kao drugi papa u povijesti Ivan Pavao II. posjećuje Svetu zemlju. (tš)

JERUZALEM IZMEĐU MRŽNJE I SVETOSTI
Status Svetoga grada središnja je goruća tema i Svetoga Oca i vatikanske diplomacije
Jeruzalem je svet za sve: za židove kao grad hrama, za kršćane kao mjesto smrti i uskrsnuća Isusova, te za muslimane zbog Muhamedova mističnog puta. A budući da se u arapsko-izraelskom sukobu punom napetosti linija razdvajanja dotiče i vjera, Sveti je grad religiozno i političko goruće pitanje broj jedan, analizira dopisnik Kathpressa iz Jeruzalem Johannes Schidelko.
U 20. je stoljeću vođeno mnogo ratova za grad. Što sve može proizvesti mržnja svjedoči, prije nekoliko godina otvoreni tunel na hramskome brdu. Zbog toga nije slučajno da je pitanje Jeruzalema kao “vrućeg krumpira” ostavljeno za kraj mirovnog procesa.
Gospodari Jeruzalema tijekom povijesti bili su mnogi: Grci, Rimljani, latinski križari, Arapi i do 1917. godine Turci. Nakon nezavisnosti 1948. godine grad je 19 godina bio podijeljen demarkacionom crtom i ničijom zemljom. Nakon šestodnevnog rata 1967. osvajanjem arapskoga Istočnog dijela grada, u međunarodnim pravom osporavanoj aneksiji, za Izraelce ponovno ujedinjenje predstavlja rješenje vječnog i nedjeljivog glavnog grada židovske države. Za vrijeme proslave 3000. godišnjice grada 1996. godine Izrael je jasno dao do znanja da se cjelovitog Jeruzalema više nikad neće odreći.
Vatikan koji sebe drži čuvarom kršćanskih interesa u regiji, ali koji isto tako vidi ulogu religija u očuvanju mira na Bliskom istoku, već desetljećima pitanju Jeruzalema pridaje središnju ulogu. Za njega je Sveti grad baština čitavoga čovječanstva te ga želi isključiti iz svađa na Bliskome istoku. Zbog toga je Vatikan najprije pozdravio odluku UN iz 1947. da se za Jeruzalem zatraži internacionalizacija. Pa i kada od plana nije ostalo ništa, već je grad bio podijeljen između Jordana i Izraela, Sveta je Stolica ostala pri svojem stajalištu.
Od tog su maksimalističkog zahtjeva pape i vatikanska diplomacija u međuvremenu odstupili. Danas se radije zauzimaju za međunarodno garantirani statut, koji bi Sveti grad isključio iz političke borbe i koji bi građanima svih religija garantirao ista prava te da saču “povijesni i materijalni karakter grada kao i svoju religioznu i kulturalnu jedinstvenost”, kako je to nedavno izjavio vatikanski “ministar vanjskih poslova” nadbiskup Jean-Louis Tauran. Pritom se ne radi samo o slobodnom pristupu svetim mjestima. Ne radi se niti o tome da se Grobna crkva, Zid plača ili Zlatna džamija učine eksteritorijalnima. Vatikan nema točno određeni model administracije ili suvereniteta. Jeruzalem bi i nadalje mogao biti “simbol i nacionalno središte oba naroda kao i njihov glavni grad”, mišljenja je Tauran.
Vatikanska pozicija u Izraelu ima malo potpore. Tako političari i rabini ne kritiziraju toliko najnoviji sporazum između Svete Stolice i PLO-a iz veljače ove godine, već njegovu preambulu u kojoj je ponovljena formulacija za “specijalnim, međunarodno garantiranim statutom za Jeruzalem.”
Izrael ne smatra nužnim da u mirovni proces oko Jeuzalema pozove i Vatikan. Možda će do toga dovesti upravo razgovori za vrijeme Papina hodočašća u Svetu zemlju. (tš)

SVETA ZEMLJA: POLITIČKI ODJECI PAPINA HODOČAŠĆA
Od same najave Papina hodočašća u Svetu zemlju, to je putovanje dobilo vjersko i političko značenje, premda je Sv. Otac neprestano isticao kako želi posjetiti sveta mjesta isključivo kao vjernik. Prva dva dana hodočašća, Papini su govori bili u znaku poziva na molitvu za mir i nastavak mirovnog procesa. Sv. Otac također istaknuo kako taj proces treba nastaviti unatoč svim teškoćama i problemima, jer bez mira nema napretka niti budućnosti. Papino zalaganje za mir pozdravio je s poštovanjem i jordanski kralj Abdullah II, koji je na dočeku bio, kako je zapisao dopisnik “Kathpressa” Johannes Schidelko, vidljivo potresen. On je drugi jordanski kralj koji dočekuje poglavara Katoličke crkve, naime njegov je otac kralj Husein god. 1964. dočekao papu Pavla VI.
Papa Ivan Pavao II. donio je nadu u Svetu zemlju svim njezinim stanovnicima, ističu poznavatelji prilika: Palestincima – koji očekuju pravdu i jednakost; Izraelcima koji se nadaju sigurnosti; Libanoncima koji očekuju bolju budućnost, te Sirijcima koji smatraju da je već dosta rata. Upravo stoga svaka riječ poglavara Katoličke crkve u Svetoj će zemlji biti posebno mjerena. Svaka će strana na tom području iz Papinih riječi pokušati “pročitati” potporu vlastitim političkih stavovima, upozoravaju komentatori, dodajući kako su Papine riječi o miru i pomirenju zvučale neobično s obzirom da se svega nekoliko kilometara dalje od mjesta gdje su izgovorene nalazi jedna od najkritičnijih granica na svijetu. (sv)

PAPA DOLAZI U DRUKČIJI BETLEHEM
Betlehem, grad kralja Davida i Isusova rođenja, u središtu je pozornosti vjerske i političke javnosti. U sklopu svoga hodočašća u Svetu zemlju, Papa je posjetio i taj “Grad kruha”, koji se danas, 2000 godina nakon Kristova rođenja, bori s teškim socijalnim problemima i političkim nesigurnostima.
Betlehem, koji se nalazi točno 20 km južno od Jeruzalema od 1996. godine dio je palestinskoga područja. Grad ima oko 35.000 stanovnika. Danas kršćani u tome gradu čine oko 40 do 45 posto ukupnog stanovništva. Nešto je veći postotak kršćana u okolnim mjestima Beit Sahur i Beit Jala koji imaju po oko 15 000 stanovnika. Betlehem, koji je trideset godina bio pod izraelskom okupacijom, bori se stalno sa socijalnim problemima. I nakon pomoći od, preračunato, oko 700 milijuna kuna, koje je grad dobio za pripreme Jubilejske godine 2000. broj nezaposlenih, prema službenim statistikama, iznosi oko 20 posto. Od početka palestinske autonomije pokrenuta je živa građevinska djelatnost, koja je sliku prometnica – prije snažno pod utjecajem malih kršćanskih gradova u Osmanlijskom carstvu – posve izmijenila.
U središtu Betlehema nalazi se peterobrodna Bazilika Rođenja, koju je, prema tradiciji, nad špiljom rođenja Isusova dao sagraditi car Konstantin. Crkva građena poput tvrđave u svojem današnjem izgledu potječe iz 6. st. i Justinijanova stila gradnje. Predstavlja jednu od najstarijih crkava u zemlji. Današnja se Bazilika Rođenja nalazi u posjedu Grčko-pravoslavne i Armensko-apostolske crkve. Rimokatolička crkva Sv. Katarine neposredno graniči s tom bazilikom. (tš)
2