Đurđevac, (IKA) – Najstariji svećenik Varaždinske biskupije i počasni kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, preč. Stanislav Rajtar, koji je preminuo u petak 12. studenoga u Bolnici za plućne bolesti i TBC u Klenovniku u 99. godini života i 75. godini svećeništva, pokopan je u ponedjeljak 15. studenoga u Đurđevcu gdje je proveo punih 50 godina svog života.
Misu zadušnicu u župnoj crkvi Sv. Jurja mč. i sprovodne obrede na gradskom groblju predvodio je varaždinski biskup Josip Mrzljak. Koncelebriralo je 56 svećenika, a oproštaju je nazočilo mnoštvo vjernika Đurđevca i Varaždinske biskupije, rodbina pokojnika, brojne redovnice te djelatnici varaždinskoga Svećeničkog doma gdje je proveo posljednje godine života.
Biskup Mrzljak u propovijedi je kazao kako je život župe Đurđevac bio obilježen svećeničkim djelovanjem preč. Rajtara, koji je u toj župi proveo više od pola stoljeća. Pamtit će ga naraštaji jer je revno obnašao sve ono što su glavne svećeničke službe. Dijelio je sakramente župljanima, navješćivao evanđelje i svjedočio cijelim svojim životom ono što je vjerovao. Bio je u doslovnom smislu sluga Bogu i Crkvi. Do smrti je živio svoje svećeništvo, pa i u dubokoj starosti i bolesti, kazao je biskup, dodavši da je u svim teškoćama ostao vjeran i dao izvanredan primjer kršćanskog življenja do posljednjeg dana života.
Na kraju mise riječi oproštaja i zahvale uputili su preč. Izidor Ferek, Rajtarov nasljednik u službi đurđevačkog župnika, kojem je pastoralno pomagao po umirovljenju od 1989. do 2007. godine, dekan Đurđevačkoga dekanata preč. Mladen Gorupić uime svećenika dekanata, gradonačelnik Slavko Gračan uime Grada Đurđevca čiji je bio počasni građanin, Stjepan Škurdija uime vjernika župe Đurđevac te zavičajni pjesnik Slavko Čamba.
Stanislav Rajtar rođen je 9. listopada 1912. godine u mjestu Cerje Vrbovečko u župi Vrbovec od oca Josipa i majke Katarine rođ. Vranko. Bio je sedmo od devetero djece u obitelji. Osnovnu je školu započeo u Vrbovcu 1920. godine, a 1924. upisao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu na kojoj je maturirao 1932. godine. U gimnaziji mu je učitelj francuskog jezika u školskoj godini 1927./28. bio današnji blaženik Ivan Merz kojeg se uvijek rado sjećao. Prof. Merz dao je učenicima zadaću da napišu sastavak na francuskom jeziku o temi “kršćanska krepost”. Zadaće su ostale nepregledane jer je Merz umro u bolnici 10. svibnja 1928. godine. U Zagrebu je upisao i studij teologije, a za svećenika ga je zaredio zagrebački nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac 28. lipnja 1936. godine. Mladu misu proslavio je u rodnoj župi Vrbovec, da bi zatim dvije godine bio kapelanom u Mariji Bistrici, nakon čega je na istoj službi bio u zagrebačkoj župi sv. Marka kroz devet mjeseci. Potom je u Zagrebu radio kao vjeroučitelj u građanskoj školi do 1945., a zatim i na gimnaziji do 1948. godine kada je izbačen iz škole. Godinu dana bio je subsidijar u župi sv. Blaža u Zagrebu, a 1949. imenovan je upraviteljem župe Krapina gdje je službovao do 1956. godine. Kratko je upravljao i župom Petrovsko, a nekoliko mjeseci bio je i upravitelj župe Dugo Selo. Bio je imenovan i dekanom Krapinskog dekanata. Za Božić godine 1956. dolazi u Đurđevac gdje je bio župnikom pune 33 godine do umirovljenja 1989. godine. Zatim je još punih 18 godina pastoralno pomagao novom župniku, sve do 2007. godine. U više navrata za vrijeme aktivne službe bio je dekan Đurđevačkog dekanata. Zbog duboke starosti počeo je sve više osjećati teret godina, pa je s promjenom župnika i on odlučio preseliti u Svećenički dom u Varaždin. Kroz čitav svećenički život, a kao svećenik služio je pune 74 godine, nastojao je vjerno vršiti svećeničku službu na čast Bogu, za dobro Crkve i spasenje povjerenih duša. Svojim svećeničkim životom bio je primjer i uzor svim svećenicima koje je susretao. Uvijek je zračio dobrotom i pravednošću, te bio spreman dati topli prijateljski savjet, osobito kolegama župnicima. Posebno rado je ispovijedao i svima bio na usluzi kao duhovni liječnik. Njegovim odlaskom u Varaždin ostala je velika praznina u dekanatu, budući da je svim svećenicima bio dragi prijatelj, a vjernicima brižan pastir koji je dotaknuo živote brojnih generacija Đurđevčana. Pred njegovim očima kroz niz desetljeća razvijala se i rasla župa, širile su se obitelji, krstilo nove članove i pokapalo umrle. Bio je ne samo duhovni uzor, nego i moralni autoritet, osobito u vrijeme kada nije bilo lagano braniti kršćanska i crkvena načela. Čitavoga života do smrti krasile su ga vrline poniznosti, skromnosti i humanosti pa su ga mnogi nazivali “zemaljskim svecem”. Još u doba komunizma potrudio se obnoviti crkvu koja je smatrana najljepšim primjerkom starohrvatske bazilike, a prva u Hrvatskoj imala je elektrificirana zvona 1967. godine. Za dugogodišnji svećenički rad godine 2004. Grad Đurđevac nagradio ga je javnim priznanjem, i to za životno djelo, odnosno neizmjerno obogaćenje duhovnog i društvenog života đurđevačke župe. U starosti i svim bolestima koje su ga pratile bio je strpljiv, a bistar razum zadržao je do posljednjih dana, pa je bio dragi sugovornik. Ostavio je neizbrisiv trag u župi Đurđevac, a župljani ga nisu zaboravili što su mu svjedočili posjećujući ga u njegovu novom domu u Varaždinu.
Zbog vjernog i uzornog svećeništva godine 1982. imenovan je počasnim kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a osim što je župi osigurao zgradu za župni ured, u pastoral je doveo sestre milosrdnice. Po umirovljenju je vjerno pomagao u župnom pastoralu, pa je župnik rado i s ponosom isticao kako u njemu ima “najvjernijeg kapelana u biskupiji”.
Prigodom 70. obljetnice misništva 2006. godine papa Benedikt XVI. uputio mu je posebnu čestitku i zahvalnost “za velikodušno i dugo služenje Crkvi” te poseban apostolski blagoslov, a u toj je prigodi odlikovan i zlatnom medaljom Varaždinske biskupije. “Svećeništvo prečasnog Stanislava Rajtara obilježeno je tihim, predanim i vjernim služenjem Bogu i hrvatskom narodu”, rekao je na misi zahvalnici u Đurđevcu biskupov izaslanik mons. Antun Perčić. “Božja milost me poživjela da mogu 70 godina vršiti Njegovu službu. Od djetinjstva mi je dao tu milost da boravim u domu Gospodnjem sve dane svoga života”, zaključio je preč. Rajtar 2006. g. na misi zahvalnici.
Nakon mise zemni ostaci preč. Rajtara položeni su u grobnicu na gradskom groblju, upravo u tjednu kada crkvena godina ide svome kraju i vrhuncu proslavom Krista Kralja svega stvorenoga.