Split, (IKA) – Franjevci trećoreci iz Samostana sv. Josipa i župljani župe Svete obitelji u Splitu (Sukojišan) slavili su 11. studenoga euharistiju na kojoj su obnovili sjećanje na prvog župnika o. Stjepana Sorića (1901.-1968.) prigodom 42. obljetnice njegova preminuća. Bio je župnik u teškom poslijeratnom razdoblju od 1947. do 1966. te svojim uzornim životom i djelovanjem obilježio prvo razdoblje života župne zajednice.
Euharistijskom slavlju presjedao je fra Josip Marcelić, dugogodišnji profesor na Teologiji u Splitu, koji je živio s o. Stjepanom te izbližega poznaje njegov uzorni lik redovnika i svećenika-dušobrižnika (usp. J. Marcelić, Zaljubljen(ik) u Krista. Otac Stjepan Sorić, Zagreb 2008, Provincijalat franjevaca trećoredaca glagoljaša). Govoreći o njemu skrenuo je pozornost na vitraj Ive Dulčića “Sveta obitelj” iza oltara, na kojem je prikazan i lik o. Stjepana u susretu s jednom obitelji i u susretu s djecom. Ta dva prizora, rekao je, vrlo su znakovita za njegovo svećeničko služenje. On se zauzeto i trajno brinuo za obitelji i za djecu u župi, otvoren i zauzet za njihova pitanja i potrebe. Nova župa Svete obitelji obuhvaćala je u njegovo vrijeme veliko područje od današnje gradske četvrti Sukojišan do Solina, cijelo tadašnje Splitsko polje. Često je obilazio župljane, posebno obitelji, a s osobitom pažnjom bolesnike i siromašne, po uzoru na sv. Martina na čiji je spomendan i preminuo. Bio je revan i predan pastir u vrijeme kad je sve društveno okružje bilo protiv vjere i protiv Crkve i njezina rasta, naglasio je fra Josip. Dobro je znao i osjećao, s Isusom, što za ljude znači biti “izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”. U današnjim bi vjerskim prilikama s još većim žarom zagovarao hitnost svećeničkog služenja i neodgodivost konkretnog pastirskog zalaganja. U teškim poratnim godinama znao je, u samostanu i u župi, oskudijevati, ali i dijeliti i ono malo što se imalo ili dobilo. No, naglasio je fra Josip, on je uz vidljivu prisutnost u župi, među župljanima i među ljudima u tadašnjem Splitu, bio i vjeran i ustrajan molitelj. Čuvao je kontinuitet istinske povezanosti s Bogom, iskrene blizine Učitelju i Spasitelju i trajne otvorenosti nadahnućima Duha Svetoga, dok su se oko njega zbivale epohalne ideološke, društvene i kulturne mijene. To čuvanje duhovnih izvora je i jedna od njegovih poruka za ovo naše vrijeme obilježeno čestim promjenama i nedostatkom vjernosti temeljnim vrednotama. Ostao je zapamćen njegov spontani usklik u zanosnoj nastupnoj propovijedi jer se u njemu ogledala vizija njegova života i rada: “Stat Crux, dum volvitur orbis!” (Stoji Križ, dok se svijet okreće!).

.