Očenaš svetaca i poznatih suvremenika

EVANĐELJE U SAMO JEDNOJ RIJEČI

Teško je zamisliti neku molitvu koja uživa toliku raširenost i koja je toliko poznata kao što je to slučaj s molitvom Očenaša – zajednička četvrtini čovječanstva koju sačinjavaju Isusovi sljedbenici različitih kršćanskih vjeroispovijesti. Osim toga “Molitva Gospodnja” oduvijek je predstavljala nužnu odrednicu kršćanske inicijacije. Upravo ona je bila predavana kandidatima za krštenje nakon što su na prikladni način bili upoznati s njezinim sadržajem. Nema vjeroučitelja, od vremena drevnih Otaca do današnjih duhovnih učitelja, koji se nije osjetio potaknutim protumačiti osnovnu kršćansku molitvu. Premda su tumačenja molitve Očenaša bezbrojna, nije, međutim, posvećena pozornost utjecaju “Isusove molitve” na život mnogih svetaca. Sv. Augustin poistovjećivao je Očenaš sa sakramentima, promatrao ga je kao riječi-znakove koje čine ono što govore. U tekstu koji slijedi pokušat ćemo u najkraćim crtama oslikati, po mnogočemu nepoznatu no vrlo bogatu, povijest takve molitve. Kao glavno uporište tog istraživanja poslužili smo se kršćanskom hagiografijom na čijim se stranicama otkrivaju vidljivi i značajni tragovi koje je osnovna kršćanska molitva – koju je sv. Tertulijan definirao kao “sažetak cijelog Evanđelja” – ostavila u životu onih koji su, u tijeku stoljeća, uzeli Evanđelje za ozbiljno.
Franjo Asiški: Većina vjernika vjerojatno se gotovo instinktivno povezuje s mišlju asiškog siromaha (1182-1226). Isusova molitva, koje je postao živući uzor, poprimila je u sv. Franji novu i do tada nepoznatu dimenziju postavši trajno uporište njegova života i učenja. U njegovu životopisu nalazimo i zapanjujuću gestu kada se razgolitio pred ocem i asiškim biskupom i odlučivši ostaviti obiteljski dom te očeva dobra pred svima okupljenima svečano izjavio: “Od sada ću moći slobodno govoriti: Oče naš koji jesi na nebesima, a ne više, oče moj, Petre di Bernardone. Evo, ne vraćam ti samo novac, nego i svu odjeću, i idem gol Gospodinu”.
Sveti je Franjo također parafrazirao Molitvu Gospodnju, i kada je braću učio moliti posebno je preporučivao da ne prestanu moliti Očenaš, a one koji nisu bili osobito obrazovani da mole svojevrsni psalterij koji se sastojao od 24 Očenaša za jutarnju molitvu, 5 za Službu riječi, 7 za pojedini Čas, 12 za Večernju i 7 za Povečerje. U “Pismu vjernicima” potiče na stalno moljenje Očenaša: “Uzdižimo njemu danonoćno hvale i molitve, govoreći Oče naš koji jesi na nebesima, jer moramo neumorno moliti”.
Ignacije Lojolski: Veliki učitelj molitve i utemeljitelj Družbe Isusove (1491-1556) stvara vlastiti sustav prakse duhovnih vježbi. U dragocjenom istoimenome svom djelu posvećuje ne malu važnost molitvi Očenaša i predstavlja dva različita načina moljenja molitve Gospodnje: zaustavljanje na svakoj pojedinoj riječi i moljenje u ritmu disanja.”Osoba, sjedeći ili klečeći, kako joj više odgovara i u skladu s osobnom pobožnošću, sklopljenih očiju ili nepomično upravljenih u jednu točku izgovara Oče razmišljajući o toj riječi toliko dugo dok nalazi prikladna značenja i usporedbe koje može s njom povezati i dok u njoj nalazi slast i utjehu. Činit će potom tako sa svakom riječi Očenaša…” (Duhovne vježbe). Nakon te upute Ignacije sugerira tri pravila za moljenje Molitve Gospodnje. Prvo je pravilo cijeli jedan sat razmišljati o Očenašu. Drugo pravilo je da, ako osoba koja razmišlja o Očenašu pronađe u jednoj ili dvije riječi dovoljno sadržaja za razmišljanje, ne mora ići dalje čak i ako u razmišljanju o toj riječi provede cijeli sat, nakon čega će izmoliti ostatak Očenaša. Treće je pravilo da, ako se cijeli sat zadržala na jednoj ili dvije riječi Očenaša, drugi dan, kada se bude željela vratiti toj molitvi, izmolit će gore spomenute riječi kao i obično te započeti razmišljati, kako je objašnjeno u drugom pravilu, od riječi koja neposredno slijedi.
Drugi način razmatranja molitve Očenaša, opisan također u “Duhovnim vježbama”, sastoji se u tome da se sa svakim udisajem u sebi izgovori pojedina riječ Očenaša, tako da riječ bude izgovorena između pojedinog udisaja. Za vrijeme između dva udisaja razmišlja se prvotno o značenju te riječi, ili o osobi za koju se moli, ili o vlastitoj grešnosti, ili o razlici između Božje uzvišenosti i vlastite neznatnosti. Na isti način će se moliti ostale riječi Očenaša.
Terezija od Djeteta Isusa: Suvremenica sv. Ignacija (1515-1582) i naučiteljica Crkve prikupila je u “Putu savršenstva” “nekoliko misli o Očenašu, jer se često čini da se tolikim knjigama gubi pobožnost molitve s kojom se moramo sprijateljiti”. I nakon opširnog komentara zaključuje: “Nisam mogla ni zamisliti da ta molitva krije toliko tajni. Ona sadrži sav duhovni život, od njegova početka do trenutka u kojem duša uranja u Boga i Bog je obilno napaja onom živom vodom čiji ćemo izvor otkriti tek na kraju života”.
Moleći Očenaš svetica je nadasve upravljala pogled istodobno na Oca i Krista. “Kada kažem Oče naš, čini mi se da ljubav traži da mislim na to tko je taj Otac i tko je Učitelj koji nas je poučio toj molitvi”. Smatrala je osim toga da se sam Očenaš može moliti cijeli sat te da usmena molitva može dovesti do kontemplacije: “Ne mala dobit proizlazi iz usmene molitve. Čak štoviše, može se dogoditi da moleći Očenaš… budemo uzdignuti do savršene kontemplacije” te svjedoči kako je nekoliko puta znala moliti Očenaš nekoliko sati i pritom stizala do čiste kontemplacije. Isticala je također da “mnogo više vrijedi jedna jedina riječ Očenaša izgovorena s vremena na vrijeme nego više put na brzinu izmoljen cijeli Očenaš”. Ispravno moljenje Očenaša brani nas od zasjeda Zloga: “Među onima koji mole Očenaš kako treba malo ih je koji se daju prevariti od đavla.”
Adrienne von Speyr: Naša suvremenica (1902-1967) išla je tragom sv. Terezije Avilske. “Usmene molitve”, pisala je, “posjeduju svojevrsnu sintezu Očenaša kojem nas je Božji Sin poučio i koja je, dakle, izraz samog njegova molitvenog stava pred Ocem, njegove potpune raspoloživosti služiti Ocu. Nastojmo ponavljati te riječi kako ih je Sin razumio, kako ih on želi čuti od nas; znamo da je Bog Otac prvi put čuo tu molitvu iz usta svog Sina i sada je želi po milosti čuti od nas i primiti je sa istim njegovim osjećajima. Shvaćamo da te riječi sadrže sve ono što nam Sin predlaže da molimo Oca, da nam one ne bi nikada pale na pamet u svoj punini i jednostavnosti koje sadrže, već nose biljeg Sina i shvaćamo također da nam Sin daje na raspolaganje svog Svetog Duha da bismo ih uspjeli izgovoriti u njegovu sinovskom duhu”.
Simone Weil: Na istoj crti s von Speyr je i druga naša suvremenica, Simone Weil (1909-1943). Smisao svoga duhovnog života vidjela je u “iščekivanju Boga”. Bogatstvo Očenaša naslutila je gotovo sasvim slučajno g. 1941. Simone je u to vrijeme proučavala grčki te je za nekog svog prijatelja radila doslovni prijevod Očenaša. “Obećali smo jedno drugom da ćemo ga naučiti napamet. Vjerujem da ni on, kao ni ja, to nije tada učinio. No nekoliko tjedana poslije, listajući Evanđelje, rekla sam samoj sebi budući da sam to obećala, da je to dobro i da to moram i učiniti. Tako i učinih. Beskrajna slatkoća grčkog teksta obuzela me do te mjere da nekoliko dana nisam mogla drugo no ponavljati ga neprestano u sebi. Tjedan dana kasnije počela je berba i molila sam Očenaš na grčkom svaki dan prije posla i često sam ga ponavljala radeći u vinogradu. Otada molila sam ga u potpunoj sabranosti svako jutro kao jedinu vježbu. Ako bi se dogodilo da mi se pažnja odvrati ili uspava, čak i samo malo, počinjala bih iz početka sve dok ne bih postigla apsolutnu sabranost… Snaga te vježbe je postala izvanredna i svaki put me sve više iznenađivala jer, premda sam je ponavljala svaki dan, ona je svaki put nadmašivala moja očekivanja. Ponekad bi već prve riječi otele moje misli iz tijela i prenijele ih iz tijela u neko mjesto izvan prostora u kojem ne postoji nikakva perspektiva. Prostor se otvara. Beskonačnost uobičajenog prostora opažanja ustupa mjesto beskonačnosti. Istodobno ta beskrajnost beskonačnosti ispunja se u svim svojim dijelovima tišinom, ali tišinom koja nije odsutnost zvuka već plod pozitivnog osjećaja, pozitivnijeg od zvuka. Ako je bilo neke buke oko mene, počinjem je zamjećivati tek kada prođe ta tišina. Ponekad također, kada bih molila Očenaš ili u drugim trenucima, Krist biva osobno prisutan, no prisutnošću koja je beskrajno stvarnija, opipljivija, jasnija i ispunjenija ljubavlju nego prvi put kada me obuzela”.
(Prema napisu “Il Vangelo in una sola preghiera” objavljenom u talijanskoj katoličkoj reviji “Jesus” u broju od kolovoza 1999., str. 66-73) (sa)