Kardinal Vinzenzo Fagiolo predstavio je u poluslužbenom vatikanskom dnevniku “L’osservatore romano” Naputak o kontemplativnom životu i klauzuri monahinja “Verbi Sponsa”. Prenosimo najvažnije naglaske.

Norma 667 ( 3 Zakonika kanonskog prava uređuje klauzuru monahinja “u samostanima usmjerenim na kontemplativni život” utvrđujući papinsku klauzuru prema odredbama Svete Stolice. Najnoviji dokument Kongregacije za ustanove Bogu posvećenog života i društva apostolskog života Naputak o kontemplativnom životu i klauzuri monahinja “Verbi Sponsa” od 13. svibnja 1999., objavljen uz odobrenje i ovlaštenje Svetog Oca, ističe se svojom naukovnom jasnoćom i bogatstvom sigurnih asketskih smjernica kao i obiljem izvora koji potkrepljuju kanonsku normu. Naputak je plod biskupijske Sinode o posvećenom životu i slijedi smjernice posinodalne apostolske pobudnice o “Posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu” (25. ožujka 1996) te osobito Papin poziv da se donesu “posebne norme o konkretnoj stezi klauzure… tako da kontemplativne redovnice koje žive u klauzuri, preporođene Duhom Svetim i vjernici već prema svojoj naravi i zvanju, hode u budućnost izvornom novom snagom” (Naputak, br. 2). Riječ je, dakle, o dokumentu koji sasvim jasno pokazuje žurnost koju Svete Stolice pridaje skrbi za promicanje vrijednosti koje, za život same Crkve koja, prema volji samoga svog Gospodina, ima kontemplativnu protegu čija je klauzura najuzvišeniji i najkonkretniji povijesni izraz i sjajni znak nadnaravnih stvarnosti (usp. LG, br. 44; kan. 573(1).
Ako je Crkva II. vatikanskim koncilom ponovno potvrdila svoju karizmatsku i institucionalnu narav potkrepljujući je svojom utemeljenošću prema volji svoga Gospodina i Glave stupnjevi savršenstva ne mogu niti smiju biti zanemareni od hijerarhije (usp. kan. 575, 576). Iz toga proizlazi da vrijednosti kontemplativnog života i, još izravnije, klauzura koja ih suobličuje posebnim oblicima ne primaju od odredbi Apostolske Stolice zapreku ili zabrane već dolično raspoznavanje i sveti poticaj da ustraju u “mističnom tijelu Kristovu” u kojem zauzimaju “istaknut položaj” i predstavljaju “ures crkve i izvor nebeskih milosti” (PC, br. 7). Kanonska norma poduprta je sviješću i uvjerenjem same Crkve koja, ustanovljena od Krista Gospodina i potpomognuta Duhom Svetim, ima svetu obvezu vršiti svoju vlast širenja dobara, darova, karizmi i zvanja koje joj je Gospodin darovao na dobro cijele zajednice te ih urediti u cilju očuvanja i porasta njihove istinske teološke naravi te asketske i pastoralne djelotvornosti.
Nutarnji je zahtjev ustanova u potpunosti posvećenih kontemplativnom životu da njihovi članovi sav svoj rad usmjere intenzivnom i trajnom traženju jedinstva s Bogom. Odvajanje od svijeta, promatrano i življeno u zaručničkoj dimenziji intimnog jedinstva s Kristom, sačinjava “pustinju”, no pustinju koja nije prazna. Papa je u Lisieuxu naziva “biblijskom”: “Na pradoksalni način ta pustinja nije prazna. Upravo tu Gospodin govori vašem srcu i tijesno vas sjedinjuje sa svojim djelom spasenja”.
Dokument obiluje navodima Otaca (sv. Ciprijan, sv. Irenej, sv. Bazilije, sv. Grgur Nazijanski, sv. Ambrozije, sv. Augustin, sv. Grgur Veliki, sv. Maksim Ispovjednik) i ostalih pisaca prije i nakon prvog tisućljeća te svetica i svetaca. Vrijednost tekstova tih pisaca, drevnih ili bližih nama, sastoji se u njihovoj podudarnosti koja je posljedica biblijskog izvora iz kojeg izvire njihov nauk.
Razmišljanja koje nudi dokument omogućuje nam izaći izvan čisto sociološke i povijesne vizije. Kontemplativni život ima tolike nadnaravne odrednice da nije ovisan o suvremenim tijekovima povijesti. Utemeljen i ukorijenjen u potpunosti u Božjoj ljubavi kontemplativni život je jedno od najjasnijih očitovanja duhovnog života. Zahvaljujući kontemplaciji duh se može uzdignuti do Boga i zadržati se u tom jedinstvu. U toj perspektivi započinju se javljati prve monaške zajednice u potpunosti posvećene kontemplaciji, nakon što su se odvojile od svijeta. To nije bio bijeg od ljudske stvarnosti, učinjen iz očaja, već svijest određena samom kontemplacijom koja po svojoj naravi uzdiže dušu, uvodi je u prisno jedinstvo s Bogom i potiče je da se odvoji od svijeta. Ljubav koja iz toga proizlazi čini da duša izlazi iz same sebe kako bi prešla na stranu objekta ljubavi i bila njime opečaćena određenom sličnošću s onim što ljubi. Klauzura postaje zahtjev sjedinjujuće ljubavi kojoj vanjski svijet predstavlja smetnju poput uljeza koji pomućuje radost prisnosti čistije i uzvišenije ljubavi. (sa)