U povodu 60. obljetnice početka II. svjetskog rata

JE LI SVIJET IZVUKAO POUKU IZ II. SVJETSKOG RATA?

1. rujna 1939. u 4.53 sati njemačka oklopna krstarica “Schleswig-Holstein” izvršila napad na poljsku vojnu utvrdu u Westerplatti kod Gdanjska čime je započeo II. svjetski rat.
Prisjećati se 1. rujna 1939, odnosno početka II. svjetskog rata, ne predstavlja tek puki spomen nekoga povijesnog događaja. Taj rat – posljednji koji je potresao cijelu Europu – ima svoje razloge i posljedice koji se nipošto ne smiju prepustiti povijesnim arhivima i površnim istraživanjima povjesničara. Tragedija koja je trajala šest godina odnijela je sa sobom 50 milijuna ljudskih života, izazvala sustavni genocid cijeloga jednog naroda – Židova, te na ratna poprišta izvela 110 milijuna vojnika iz 72 zemlje svijeta koji su se borili na bezbrojnome mnoštvu otvorenih fronti u Europi i Aziji. Neki povjesničari drže da svijet još uvijek plaća posljedice ali i uživa plodove najteže svjetske tragedije i misle da je suvremeni svijet, posebno europski kontinent, ipak izvukao pouku iz II. svjetskog rata, te da je u njemu porasla svijest o potrebi jedinstva i prosvjeda protiv razaranja.
Smješten u sredinu dvadesetog stoljeća II. svjetski rat zaključuje beskonačni niz ratova za kontinentalnom odnosnom planetarnom prevlasti i čovječanstvu je ostalo u baštinu da razmišlja o dubljim razlozima te tragedije. Europska tragedija pokazuje se kao apokalipsa svođenja računa između mlade nacional-socijalističke moći Njemačke i imperijalne demokracije Zapada, kao plod nezasitne volje ove prve za dominacijom ukorijenjene na osveti za poraz u I. svjetskom ratu 1918. Između akcije i reakcije, između agresija i odgovora, njihalo kontinenta 500 se godina njihalo između želje za nacionalnom i dinastičkom prevlasti te odbacivanje ostalih. Razdoblje između 1939. i 1945. označuje zaključenje te igre i istodobno pomračenje kontinenta u sklopu svjetskih ravnoteža: stanje stvari koje sve do danas projicira svoje učinke.
No, postoji druga novost koju je taj rat donio sa sobom. Rat, koji su nekada vodile vojske prema političkim i dinastičkim zapovijedima, otvorio je vrtlog neviđena divljaštva s rasnim progonima. Holokaust je jedinstven jer su njime Židovi bili progonjeni i istrijebljeni kao narod, bez obzira na njihovu ulogu i vladanje. Ta lekcija ne gubi svoju aktualnost, to sjećanje ne može ostati bez ploda kada se primitivne predrasude koje izaziva rasizam ponovno javljaju u “najciviliziranijoj” Europi ili u ostalim dijelovima planeta.
1939. otvara putove razmišljanju o ulozi ideologije u ratu. Bilo bi previše pojednostavljeno promatrati sliku tadašnjega svijeta podijeljenog na tri stožera: nacionalsocijalizma, kapitalizma i komunizma. Postoji, naime, četvrti protagonist posljednjeg rata vođenog na svjetskom Sjeveru predstavljen sviješću velikog broja ljudi dobre volje koja ni tada ni u idućim desetljećima nije mogla tolerirati toliko nasilje nad čovjekovim dostojanstvom.
S 1939. taj poziv rastućom snagom odjekuje gradovima i poljima, koncentracijskim logorima i Crkvama, koje su dale pečat samom europskom identitetu. Nije riječ o djelokrugu isključivo intelektualaca, već o moralnom revoltu protiv ugnjetavanja i prevlasti čovjeka nad čovjekom. Toga olovnog ljetnog dana prije šezdeset godina pokrenut je drhtaj čovječanstva za mirom. Žrtve i suze prolivene u tome ratu tajnovitim su putovima urodile plodom i slična prošlost se ne može ni zamisliti. I više od toga: sukob na bojištu rasprostranjenom od Atlantika do Urala ne može se više tolerirati, a kao pobjednička ukazuje se zajednička pripadnost. Nije slučajno da se tamo gdje su bile podnesene veće žrtve javio i spremniji i neodoljiviji osloboditeljski ustanak dajući tako značaj bolu koji postaje pravi naslov ovjerovljenja jedinstvene Europe. (sa)

Vatikanski povjesničari odbacili tvrdnje iznesene u knjizi “Hitlerov Papa: tajna povijest Pija XII.” britanskog pisca Johna Cornwella

KNJIGA PROTIV PIJA XII. JE “ZNANSTVENA FANTASTIKA”

“Cornwellova knjiga izaziva pomutnju. To nije stvarna i povijesna analiza. U njoj ne postoje dokumenti koji bi potkrijepili njegove teorije. Pio XII. je vrlo ozbiljno optužen bez ijednoga stvarnog dokaza”, izjavio je isusovac o. Pier Blet, znanstvenik svjetskog glasa, potpuno odbacujući novu knjigu “Hitlerov Papa: tajna povijest Pija XII.” britanskog pisca Johna Cornwella koja je privukla veliku pozornost svjetske i domaće javnosti i koja bi uskoro trebala biti objavljena. O. Blet je zajedno s Angelom Martinijem, Burkhartom Schnaiderom i Robertom A. Grahamom objavio povijesno djelo “Akti i dokumenti Svete Stolice u tijeku II. svjetskog rata” u dvanaest svezaka, koje sadrži potpunu zbirku svih spisa Svete Stolice iz tog razdoblja, spremljenih u vatikanskim tajnim arhivima. Te je spise četvorici povjesničara za njihov poduhvat na korištenje ustupio papa Pavao VI., kako bi se pobile neutemeljene glasine o “šutnji” Pija XII. u tijeku II. svjetskog rata.
U ožujku 1998, u tijeku svog putovanja u Nigeriju, papa Ivan Pavao II. na novinarski upit o navodnoj šutnji Pija II. odgovorio je: “Na to je pitanje već dan zadovoljavajući odgovor, pročitajte samo knjigu o. Bleta”. Međutim, najnovija knjiga britanskog pisac potvrđuje kako u svijetu još uvijek postoje određeni krugovi koji manje ili više vjeruju u neutemeljene tvrdnje o negativnoj ulozi Crkve u tome razdoblju. Kako bi razuvjerio javnost u istinitost tvrdnji iznesenih u Cornwellovu djelu, o. Blet se odazvao pozivu novinske agencije “Zenit” na razgovor.
Komentirajući Cornwellovu tvrdnju da je Pio XII. g. 1939. kao apostolski nuncij u Njemačkoj olakšao dolazak Hitlera na vlast, jer je prigodom potpisivanja ugovora Svete Stolice i Njemačke prihvatio povlačenje njemačkih katolika iz politike i tako oslabio oporbu Hitleru, o. Blat odgovara: “Zapravo je istina da je (kardinal) Pacelli (kako se zvao Pio XII.) bio oštro protiv odluke njemačkih katolika da raspuste Centralnu partiju. Optužbe da je Pacelli podupirao nacizam u toj ‘hipotezi’ čine mi se prilično naivnima i pretjeranima.” Na Cornwellove tvrdnje kako Pio XII. nije smio dopustiti potpisivanje konkordata s Trećim Reichom isusovac odgovara: “Što se drugo tada moglo učiniti kako bi se zaštitila Crkva u Njemačkoj? Odbiti potpisivanje konkordata s nacistima značilo bi prepustiti Crkvu novim (političkim) snagama te joj na taj način onemogućiti odstupnicu. Sveta Stolica nije bila naivna u odnosu prema Hitlerovu režimu. Govoreći jednom prilikom o konkordatu, Pacelli se povjerio: ‘Samo se nadam da neće istodobno prekršiti sve klauzule'”. Odgovarajući na Cornwelove objede da je Pio. XII. bio antisemit, o. Blet ističe kako glede odnosa između Pija XII. i Židova britanski pisac navodi samo dokumente u kojima se zauzimao negativni stav prema Piju XII, sustavno zanemarujući spomenuti brojne poruke zahvale mnogih Židova koje je Crkva spasila od nacističkih progona. “Što se tiče optužbi za šutnju”, navodi o. Blet, “vrlo dobro znamo da bi u to vrijeme svaki javni prosvjed protiv nacista izazvao katastrofu. Ne samo glede katolika već, osobito, i Židova. Cornwell tvrdi da je jedini službeni prosvjed Pio XII. uputio na Božić 1943, no, međutim, ne spominje poruku od 2. srpnja 1943. kada se Pio XII. snažno zauzeo za nevine koji su poslani u smrt. U tome govoru Pio XII. objasnio je da njegov prosvjed ne može biti snažniji ‘jer moramo paziti da ne nanesemo štetu onima koje želimo spasiti.'” Komentirajući Cornwellovo uvjerenje da je Pio XII. dijelio Hitlerovu ideologiju po kojoj su Židovi stajali iza komunizma, o. Blet ističe kako je riječ o staroj tezi prema kojoj je Pio XII. bio opsjednut komunizmom i stoga nije bio u stanju uvidjeti prijetnju koja je dolazila od nacizma. “Činjenica je, međutim, da je on bio vrlo svjestan opasnosti koje se kriju kako iza komunizma tako i iza nacizma. Što se tiče boljševizma, kada je Sovjetski Savez zamolio američke katolike za gospodarsku pomoć, Pio XII. je intervenirao izjavivši kako se zabrane koje spominje u svojoj enciklici protiv komunizma ne smiju primijeniti u tim okolnostima. Time je pokazao kako se ne povodi ni za kakvom političkom ideologijom”, dodao je o. Blet.
“Mislim da Cornwellova knjiga ne želi samo diskreditirati Pija XII. To je ustvari više napad na katolički nauk o papinu primatu. On u svojoj knjizi zapravo prosvjeduje protiv načina na koji biskupi biraju papu. Kritizira deklaraciju I. vatikanskog koncila o Papinoj nepogrešivosti kao i marijanske dogme. Prema Cornwellu svi su pape diktatori. U posljednjem poglavlju on kritizira Ivana Pavla II. zbog toga što, po njegovu mišljenju, vodi Crkvu na još autoritativniji način nego Pio XII.”, zaključio je vatikanski povjesničar. (sa)

Prije dvije godine u Kalkuti je umrla utemeljiteljica Misionarki ljubavi koja je darovala svoj život služenju najsiromašnijima

“SARI”, KRIŽ I KRUNICA – DRAGOCJENA BAŠTINA MAJKE TEREZIJE

Oko četiri tisuće “bogatih” nasljednica u baštinu su dobile neobično blago. Prije dvije godine Majka Terezija im je ostavila u nasljedstvo bijeli “sari” opšiven nebeski plavom vrpcom, križ i krunicu. To su sredstva rada, neophodno potrebna i vrlo djelotvorna, da bi nastavile vršiti poslanje služenja najsiromašnijima.
To jedinstveno nasljedstvo – u očima svijeta smiješno ali u Božjim očima dragocjeno – primiše misionarke i misionari ljubavi. Baština Majke Terezije ipak podrazumijeva zauzimanje oko svakodnevnog njezina prihvaćanja i stoga oni koji su je primili mole svakodnevno: “Gospodine, daj da budemo dostojni služenja siromašnima”. Biti baštinik Majke Terezije znači biti svjestan kako služenja siromašnima treba biti dostojan, jer u siromašnima obitava Bog.
Ni dvije godine nakon smrti Majke Terezije u Kalkuti 5. rujna 1997. svijet nije zaboravio njezino svjedočanstvo kršćanske ljubavi. Kongregacija koju je osnovala g. 1950. nije skrenula s puta njezina služenja. Osobito posljednjih dana njezina života ta krhka albanska kći i majka Indije ponavljala je kako ljudi našeg doba, da bi se obratili, moraju biti “izazvani” svjedočanstvom mučenika. Sve dok je Majka Terezija bila živa nijedna misionarka ljubavi nije bila ubijena. Nakon njezine smrti ubijeno je šest sestara: tri u Jemenu u srpnju 1998. i tri u Sierra Leoneu u siječnju ove godine. Redovnice su sigurne da je Majka Terezija prihvatila Gospodinovu “ponudu” da od tih malih ali hrabrih žena traži žrtvu života kako bi do kraja posvjedočile svoju ljubav.
U te dvije godine svakodnevnica u 600 kuća Kongregacije nije se promijenila. U središtu joj je euharistijsko klanjanje i služenje najsiromašnijima. Kontemplacija i rad dvije su upotpunjujuće stvarnosti: samim svojim životom redovnice tumače da je Krist, kojeg prepoznaju i kojem se klanjaju u Euharistiji, isti onaj kojeg prepoznaju i kojem služe u osobi koja trpi.
“Nije istina da nas je Majka Terezija napustila”, šapuću uz osmijeh koji nikoga ne ostavlja ravnodušnima i koji tjera zavrnuti rukave. U svojoj molitvi još uvijek osjećaju njezinu nazočnost.
Danas, dvije godine nakon njezine smrti, uza se je osjeća i s. Nirmala koju je upravo Majka Terezija izabrala za novu poglavaricu Kongregacije. “Ne bojim se poslanja koje mi je Gospodin povjerio”, povjerila se, “jer koračam držeći za ruku Mariju i Majku Tereziju”. Njezin pogled uvjerava da ne govori retorički. Nirmala živi u središnjoj kući sestara u Kalkuti u kojoj je Majka Terezija pokopana 13. rujna 1997., nakon izvanrednog svjedočanstva zahvalnosti i ljubavi koju joj je ukazala cijela Indija, ali i čitav svijet.
Osjećaju je blizu i siromasi cijelog svijeta. Oni siromasi kojima je Majka Terezija služila i kojima njezine sestre nastavljaju služiti. Oni siromasi kojima misionarke ljubavi ne daju samo jesti i spavati i koje odijevaju, već ih upravo oni čine sudionicima baštine Majke Terezije.
“Gospodine, daj da budemo dostojni služenja siromašnima”, jednostavna je molitva koju je Majka Terezija naučila misionarke i misionare ljubavi.
Molitva je to koja bi, kada bi je svi molili i živjeli, promijenila lice zemlje.
(Prema “L’osservatore Romano”, nedjelja, 5. rujna 1999.). (sa)

ARSEN DUPLANČIĆ – “CRKVE KRALJICE JELENE U SOLINU”

Predstavljanjem knjige Arsena Duplančića “Crkve kraljice Jelene u Solinu” u Domu “Zvonimir” u Solinu je 1. rujna započela proslava blagdana zaštitnice grada, Male Gospe. Ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu dr. Emilio Marin istaknuo je da je to 7. knjiga o Solinu, te da je posvećena don Tugomiru Jovanoviću, dugogodišnjem solinskom župniku i uskrsitelju Jelenina prasvetišta Gospe od Otoka. Prof. Milan Ivanišević, povjesničar i povjesnik umjetnosti, svoje je predstavljanje knjige započeo mišlju jednog svećenika gljagoljaša prije pola tisućljeća: “Tko knjige poštuje, biva od knjiga i poštovan!” Tako su i autoru Duplančiću knjige počele došaptavati svoje tajne, kao i tu zaboravljenu tajnu koju je pronašao na slici Petra Zečevića, umjetnika iz Splita, da je Jelenina crkva Gospe od Otoka bila sačuvana sve do požara početkom 19. st. Prof. dr. Igor Fisković istaknuo je da je izdanje svake knjige svojevrsna svečanost. Knjiga “Crkve kraljice Jelene” donosi zanimljive podatke o kojima je rasprava dugo trajala. Pisac razgrće koprene, istražujući spomenike naše prošlosti, te je zanimljivo kako i naše naivno slikarstvo može postati povijesni dokument. I ta je knjiga dokaz kako mnoga pitanja iz naše povijesti još uvijek nisu riješena i očekuju odgovor.
Autor knjige Arsen Duplančić, inače voditelj knjižnice i arhiva Arheološkoga muzeja u Splitu, zahvalio je svima koji su mu pomogli objaviti tu knjigu, istaknuvši kako zanimljivo gradivo još uvijek čeka na povjesničare i povjesnike umjetnosti.
Mr. Vesna Girardi-Jurkić, veleposlanica RH pri UNESCO-U, izrazila je radost što je ponovno u Solinu, za koji je vežu lijepa sjećanja sa Svjetskoga kongresa starokršćanske arheologije u tijeku domovinskog rata. I u toj se knjizi odražava stvaralački prkos da se Solin ovjekovječi i na papiru. Nakon promocije knjiga “Salona I i II” u palači UNESCO-a u Parizu, nada se da će na istom mjestu biti predstavljena i knjiga “Salona III”, te tako posvjedočiti životnost grada koji neprestano postoji više od dva tisućljeća. I ta knjiga svjedoči, istaknula je veleposlanica Girardi-Jurkić, da svaki novi objavljeni podatak govori o činjenicama koje su bitne za naš opstanak. Koliko su bitni dokumenti o kršćanstvu iz prvih stoljeća, jednako su važni i oni koji svjedoče o kultu kraljice Jelene i o tome da je njezina crkva ostala tisuću godina, te da Hrvati nikada u svojoj povijesti nisu bili bez crkve. Ta crkva svjedoči da smo svjesni sebe i da nećemo dopustiti da se uništi ono što su nam pokoljenja namrla, te da ćemo tu baštinu prenijeti novim naraštajima. Čestitavši autoru i izdavaču, zaželjela je da se blago Solina još bolje predstavi, kao što je to već učinjeno s rijekom Jadro, koja je naš pravi biser.
Program, koji je vodio Špiro Žižić, direktor Doma “Zvonimir” duhovnim pjesmama uveličali su “Vokalisti Salone”.
Knjiga Arsena Duplančića “Crkve kraljice Jelene u Solinu” objavljenja je kao 9. knjiga u nizu “Salona”, Arheološkog muzeja u Splitu. (mm)