Godišnji simpozij u Efezu posvećen liku i učenju apostola Pavla

UČENJE SV. PAVLA – ŽIVA HRANA CRKVE

“Evanđelja su povijest onoga što je Isus propovijedao i činio: Djela, naprotiv, predstavljaju povijest onoga što je drugi Tješitelj rekao i činio”. Nadahnjujući se na tim smjelim definicijama sv. Ivana Krizostoma Franjevački institut za duhovnost i Eterijska kulturna udruga već deset godina za redom priređuju u Turskoj simpozije od iznimne važnosti za produbljivanje nekih vidika tog “Evanđelja Duha Svetog”, osobito onih vidika koji se odnose na učenje sv. Pavla, izabranog za izvanrednog navjestitelja Evanđelja (Dj 13,2), te ozračje u kojem je vršio svoju apostolsku službu (Dj 16,6-7), koje je zbog toga postalo povlašteno “mjesto utjelovljenja” Evanđelja. Gradovi poput Antiohije, Tarza, Efeza, Mileta, Kolosa i dr. za kršćana ne predstavljaju toliko zemljopisne točke koliko miljokaze puta koje je poslužilo Evanđelju za oživljenje svijeta.
Ovogodišnji simpozij započeo je zemljopisnom “rekonstrukcijom” grada iz kojeg je Pavao krenuo na svoje prvo misijsko putovanje, Seleucije (danas Samandag). Arheolozi Giovanni Uggeri i Stella Patitucci približili su sudionicima simpozija arheološke iskopine na području toga grada koje je bilo izloženo čestim potresima. Arheološka iskapanja su pokazala da je Seleucija u doba sv. Pavla predstavljala veličanstveni grad ograđen zidinama u dužini od 12 kilometara i širine tri metra koje su bile ojačane pravokutnim i polukružnim tornjevima.
Jednako zanimljiva bila su i pojašnjenja pronalazaka višebojnih mozaika koji se čuvaju u muzeju u Antakyai te onih u pristaništu koje je potpuno zatrpano zemljom, no koji su ostali dobro očuvani, o čemu svjedoči i želja nekog upravitelja Aleppa da ih ponovno iskoristi.
Ciliciju, u kojoj se nalazi Tarz, predstavio je Antonio Carile koji je govorio o bizantinskom dobu kada je taj grad predstavljao bazu vojnih pohoda Rima protiv Perzije, što se odrazilo na gospodarsko usmjerenje te pokrajine gdje je bila razvijena proizvodnja oružja i ostale vojne opreme, uključujući onu kojom se bavila Pavlova obitelj, naime proizvodnjom šatora od kozje kože, koji su bili vrlo traženi zbog svoje nepropusnosti i otpornosti na temperaturne promjene.
Ispražnjeno od cara Anastazija zbog pobuna i težnje za nezavisnošću njegovih stanovnika to je područje ponovno nastanjeno Armencima i postalo sjedište “Male Armenije”, koja je bila u savezu s križarima.
Od ozračja u kojem je Pavao naviještao prešlo se na lik najznačajnijeg čovjeka koji je ikada rođen na tome području. Analizirajući neke vidike njegova učenja o. Marco Adinolfi je istaknuo Pavlovu genijalnost u služenju jezikom tog doba za izražavanje kršćanskih pojmova poput “pomirenja”. Izraz, koji je danas postao uobičajen, prvi je put upotrijebio apostol Pavao, preuzevši ga iz političkog govora.
O Pavlovu odnosu prema povijesnim i vjerskim okolnostima židovstva prvog stoljeća, u kojem su bile žive mistične tendencije i iskustva, govorio je o. Marco Nobile. Navodeći neke ulomke iz Druge poslanice Korinćanima govorio je o nekim mističnim iskustvima apostola, ističući da su “jedan od najpoznatijih i najraširenijih predmeta tih mističnih spekulacija bila kola na kojima se Bog ukazao proroku proroku Ezekijelu, koja su postala božanska slika na koju treba usredotočiti vlastite duhovne sposobnosti za susret s Bogom u slavi u mističnom iskustvu”.
Sv. Pavao čini se da želi priopćiti dio toga osobitog iskustva kada razvija jasnu ideju o novome kršćanskom identitetu označenom Duhom Svetim. “Zakon Duha”, rekao je Romano Penna, “oslobodio je vjernika od svake podložnosti zakonu grijeha i smrti, oslobođenje koje nije bilo moguće Mojsijevim zakonom, ne zbog njegove vlastite slabosti već zbog slabosti tijela u kojem se čovjek nalazi. Bog je učinio mogućim i djelotvornim novi rezultat budući da je, poslavši Sina da s nama podijeli tjelesno stanje, preko Njega korjenito osudio grijeh tijela, odnosno ‘svrgnuo’ grijeh”.
Giuseppe Ghilberti govorio je o “odnosu između Židova i kršćana u Djelima apostolskim” rekavši da se “u Lukinu djelu u židovskoj stvarnosti prepoznaje određena ekonomija povlastice ali se također zamjećuje određeni raskid zbog čega im se bitno pridaje odgovornost za oštro opiranje širenju Evanđelja. Istodobno se ipak primjećuje da u njima postoji toliko dobra te da njihovo odbijanje apostolskog propovijedanja zaslužuje Božji prijekor ali ne i gubljenje povlaštene sudbine.
Ta je tvrdnja ispravna unatoč tome što Djela apostolska završavaju riječima koje nas ostavljaju zbunjenima: ‘Jer usalilo se srce naroda ovoga…’, Izaijine riječi koje Luka koristi za opomenu Izraelu, koji će morati biti ujedinjen pod Isusom Mesijom, novim Davidovim kraljem”.
Giancarlo Pani govorio je o Prvoj Klementovoj poslanici Korinćanima ističući “pavlinizam” koji je prožima. “Premda se u njoj zamjećuju neke razlike u odnosu na Pavlovu misao činjenica je da pismo, proširujući raspravu, nastoji oko pomirenja kršćanstva i poganstva s velikim poštivanjem i bez kontaminacija, odobravajući tvrdnju da je temeljni razlog toga pomirenja na liniji Pavlove teologije”.
Waldemar Turek i Dalmazio Mongillo ocjenjivali su prisutnost “Pavlovih tekstova i grijeh protiv Duha Svetoga kod sv. Ireneja” te “Pavlovu opomenu u svijetlu lectura ad Romanos sv. Tome”. Turek je istaknuo da u jednom ulomku svog djela “Protiv hereza” sv. Irenej pojašnjava da neoprostivi grijeh može u praksi značiti nedostatak suradnje kršćanina s darovima koje razdjeljuje Duh Sveti; Mongillo je rekao da “moralno djelovanje vjernika predstavlja plod novosti života koji Krist preko milosti daje vjernicima”.
Preskočivši nekoliko stoljeća Alvaro Cacciotti prepoznao je odjeke Pavlovih tekstova kod nekih mističnih autora poput Giuglielma di St.-Thierryja, Hadewyca d’Anversa, Jacoponea da Todija i ostalih mistika tog doba “koji su Pavlovu unitas spiritus koristili za opisivanje mogućeg susreta čovjeka i Boga ostvarena sjedinjenjem Duha Svetoga sa čovjekovim duhom”.
Simpozij je predložio i posebne teme o osobi i djelovanju apostola Petra, koji je neko vrijeme boravio u tome gradu. Mauro Pesce i Adriana Destro predstavili su apostola kao primjer Kristova učenika. Premda je promijenio ime iz Šimuna u Petar i premda se poistovjetio s Isusovim ciljem – provesti učenike iz smrti u život – on ne može ići gdje ide Učitelj, ako prvo ne iskusi nesposobnost da ga slijedi. Samo nakon što to ustanovi on će moći “slijediti” Isusa, naime ići kamo ne želi, kako je činio Učitelj.
“Evolucija njegova hoda”, rekao je Sergio Zincone govoreći o Petru kod sv. Ivana Krizostoma, “očituje neke stalne odrednice, poput vjere i žara koji su u temelju poslanja koje mu je Isus povjerio – vođenja Crkve. Pozvan pasti stado koje mu je Isus povjerio na čuvanje pokazuje ne samo ljubav između Petra i Isusa već i da onaj koji ljubi ovce ljubi i njihova vrhovnog pastira”.
Petrova ljubav, istaknuo je Alba Maria Orselli, poslužila je Teodoru Cirskom istaknuti uzor kršćanske svetosti koja se može očitovati u različitim oblicima, no koja je ipak u biti jedna; uzor izgrađen korištenjem profinjenog jezika i bogat kulturnim odjecima koji se, u odnosu na profil biskupske svetosti, u velikoj mjeri crpe iz novozavjetnih tekstova o Petru i Pavlu.
Fr(d(ric Manns je primijetio da, dok obiluju studiji o Petrovoj ekleziologiji koji govori o “izabranom narodu, duhovnom hramu i svetom narodu”, nitko ne govori o njegovoj definiciji Crkve kao bratstva. Petar o tome govori u dva svoja teksta (1 Pt 2,17 i 1 Pt 5,8), u kojima govornik primjećuje da bratstvo znači prepoznavanje očinstva istovjetnog onome o kojem se govori u paraboli o izgubljenom sinu: stariji brat mora prihvatiti da je mlađi, unatoč svome vladanju, član Božje obitelji.
Govoreći također o Prvoj Petrovoj poslanici Ivan Bodrozic pokazao je kako je ona poslužila Fulgenciju Rusijskom za pobijanje Arijeva krivovjerja u ozračju pneumatološko-trinitarnih pitanja, zatim pitanja vezanih uz kristološki nauk, liturgiju i ekleziologiju.
Posljednja razmišljanja na simpoziju prikazala su kult rezerviran Petru i Pavlu na Zapadu, Predicatio Pietri i Petrovim sjedištima prema Grguru Velikome. Gennaro Luongo primijetio je kako je Paolino da Nola smjestio ulogu evangelizatora Petra i Pavla u teološki opis koji svece predstavlja kao “djelatne nadglednike” pojedinih područja za upravljanje i zaštitu svijeta. “To poimanje”, rekao je, “prema Paolinu objašnjava tijesni odnos između Rima Caput mundi i principes apostolorum, kojih je ilustrirana uloga zaštitnika ne samo Urbe već i rimskog imperija čije je očuvanje posvećeno njihovu zagovoru i mučenika čašćenih u Romuleos fines”.
Maria Grazia Mara govorila je o Petrovoj kerigmi, drevnom tekstu, možda zbirci propovijedi održanih na različitim mjestima i različitom slušateljstvu, koji je kružio pod Petrovim imenom u razdoblju od njegove smrti do prve polovice II. stoljeća. U tekstu se prvi put izjednačuje Krist-Zakon, što su kasnije preuzeli neki crkveni Oci i razvili u smislu da Krist nije Zakon već zakonodavac koji je dao novi i konačni zakon namjesto starog.
Govoreći o “Petrovoj trijarhiji” kod Grgura Velikog, odnosno jedinstva Petrovih sjedišta u Rimu, Aleksandriji i Antiohiji, Francesca Cocchini ustvrdila je da postojano uvjerenje Pape o toj stvarnosti svodi se, među inim, na ikonu, koju je naručila Grgurova velika prijateljica Rusticiana prilikom svog putovanja iz Rima u Carigrad g. 569. i koja se čuva u samostanu sv. Katarine, na kojoj je sv. Petar prikazan s tri ključa u ruci.
Na završetku simpozija Mario Maritando posvetio je u Prvoj Petrovoj poslanici Timoteju kvalitete đakona koji mora predstavljati “uzor ljubavi”: velikodušan, nesebičan, čovjek jedinstva, postojan u nauku, na dobru glasu i koji živi prema Božjim zapovijedima.
Suvišno je reći da će i ovogodišnji simpozij dati znatne prinose poznavanju Pavlove osobe i djela koji, kako je istaknuo kardinal Ruini otvarajući simpozij, “bolje se razumije ako se poznaju njegovi tarški korijeni”. Moramo tome dodati da bi poznavanje sv. Pavla bilo potpunije kada bi se znalo nešto više o ostalim mjestima u Maloj Aziji u kojima je djelovao. Zahvaljujući arheologiji to postaje moguće: u Efezu je, primjerice, otkrivena jedna spilja 15 metara širine u kojima se vide tri sloja fresaka, slika sv. Pavla i 300 napisa koji ne samo da potvrđuju njegovu nazočnost u gradu već i čašćenje koje mu je iskazivala prva kršćanska zajednica. (Prema “L’Osservatore Romano”, 24. srpnja 1999., str. 6.) (sa)

U povodu 30. obljetnice dolaska prvog čovjeka na Mjesec

PAPA PAVAO VI.: “MAŠTA JE POSTALA STVARNOST”

Bilo je 15 sati i 18 minuta 20. srpnja 1969. u teksaškom gradu Houstonu, gdje se nalazi sjedište Centra za kontrolu misije Apola, odnosno 4 sata i 56 minuta po našem vremenu kada je Neil Armstrong prvi put u povijesti ljudskog roda zakoračio Mjesečevim tlom izgovorivši riječi po kojima će se uvijek pamtiti prvi čovjekov korak drugim nebeskim tijelom: “Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo”.

Iskrcavanje je predstavljalo krunu gorostasnih napora prožetih odvažnošću, stvaralaštvom, elektronikom, znanošću najrazličitijih područja i točnošću koja je dovela do nikada ranije postignutih granica, nevjerojatne brzine postignute najnovijim matematičkim proračunima od kojih se običnom čovjeku “zavrti u glavi”.
Na raspolaganju trojici astronauta, zapovjedniku broda Armstrongu i Edwinu Eugenu Aldrinu koji su se nalazili u Apollu te Michaelu Collinu, koji je imao nešto manje opasnu zadaću, no odlučujuću za sigurnost povratka na zemlju ostale dvojice astronauta briljantno izvodeći rendez-vous svemirskog broda i šalupe broda u kojem su se nalazili Armstrong i Aldrin, bila je divovska svemirska letjelica Saturn-5. Bio je to kompleks sastavljen od tri milijuna dijelova. Ništa manje izvanredne karakteristike imao je i svemirski brod Apolo 11, postavljen na vrhu letjelice. Gigantska letjelica bila je sastavljena od rakete s pogonskim motorom i dva spremnika za gorivo, te motora i pogona za iskrcavanje. Na vrhu letjelice bio je postavljen Apolo 11, sastavljen od modula za iskrcavanje Lem, modula za posluživanje i komandnoga i terminalnog modula sa sustavom za spašavanje.
Neki podaci pomoći će nam stvoriti sliku o letjelici i uloženoj energiji. Kompleks je bio 111 metara visok, potisni sustav razvijao je potisnu snagu od 4016 tona, dostatne da u orbitu lansira 137 tona svemirskog broda i te omogući njegovo kruženje oko Mjeseca.
Kada su se američki astronauti, zahvaljujući sofisticiranim postignućima NASA-e, spustili na Mjesec i nakon misije se vratili na Zemlju, Kristov namjesnik na zemlji bio je papa Pavao VI. a II. vatikanski koncil, koji je, osobito u konstituciji Gaudium et spes, istaknuo ljepote svemira i tehničkih postignuća bio je zaključen već četiri godine.
Otkad je bila upoznata s tom čovjekovom misijom, Crkva ju je smatrala pozitivnim događajem i dobrobiti za čitavo čovječanstvo. No, nisu nedostajali ni glasovi onih koji su željeli da se sredstva uložena u tu misiju iskoriste za neposrednije ciljeve u prilog pučanstvu izloženom bijedi i nerazvijenosti.
No, na te je objede bilo jednostavno odgovoriti da svako novo znanstveno-tehničko postignuće zahtijeva velika sredstva. Uz to, kada je pothvat ostvaren s pozitivnim rezultatima uložena su se sredstva višestruko isplatila. Neki su nedovoljno upućeni pojedinci čak u tom pogledu koristili Isusove riječi da ćemo siromašne imati uvijek sa sobom, kako bi istaknuli da se ne može zaustaviti znanstveno-tehnološki razvoj.
Pavao VI. u audijenciji 21. svibnja 1969. izrazio je divljenje pothvatu: “Oči ili bolje misli svijeta”, rekao je, “još jednom prate, ovaj put možda s još većim zanimanjem, zadivljujuće putovanje astronauta koji nezamislivom brzinom iz bliza istražuju satelit našeg planeta, Mjesec – mirnu prijateljicu naših noći, promjenjiva, hladna i srebrna lica”.
Pavao VI. ponovno se na misiju osvrnuo u tijeku Anđeoskog pozdravljenja u nedjelju 13. srpnja iste godine: “Misao svih nas ovoga tjedna upravljena je ekspediciji američkih astronauta na Mjesec”, te dodao: “Ono što najviše zadivljuje je vidjeti da nije riječ o snovima. Mašta je postala stvarnost”. Ističući organizaciju i napore uložene u pothvat, Pavao Vi. je izjavio: “Udivljenje prerasta u razmišljanje, a razmišljanje se priklanja do čovjeka, svijeta, civilizaciji, iz čega izvire novost te mudrosti i te moći”. Produbljujući antropološki vidik, Pavao VI. je ustvrdio: “Više no Mjesec u središtu toga pothvata objavljuje nam se čovjek, to stvorenje Božje. Objavljuje nam se kao gorostas. Objavljuje nam se božanski, ne u sebi, već u svome počelu i svojoj sudbini. Čast čovjeku, čast njegovu dostojanstvu, njegovu duhu, njegovu životu”.
Čovjek i svijet nužno upućuju na Boga, apsolutnog stvoritelja. Pavao VI. istaknuo je to na audijenciji 16. srpnja 1969: “Najodvažniji pothvat koji je danas svratio pozornost svih nas obvezuje nas podignuti svoj pogled u vis, izvan zemaljske kugle, podsjećajući se neizmjerne i tajanstvene stvarnosti u kojem se naš kratki život odvija”.
U tijeku Anđeoskog pozdravljenja povijesnog 20. srpnja 1969., Pavao VI. izrekao je neuobičajene riječi: “Danas je veliki dan, povijesni dan za čovječanstvo. Neka se doista sretno okonča iskorak dvojice ljudi Mjesečevim tlom što svi mi sa cijelim svijetom dršćući, likujući i s molitvom na usnama želimo”.
Dan poslije, 21. srpnja, Pavao VI. spjevao je pjesmu hvale i zahvaljivanja: “Slava Bogu na visini a na zemlji mir ljudima dobre volje… Čast vama tvorcima velikoga svemirskog pothvata! Čast odgovornima, znanstvenicima, organizatorima, djelatnicima. Čast svima onima koji su omogućili odvažni pothvat! Svima vama čast koji ste na bilo koji način bili u njemu zauzeti! Čast vama koji, sjedeći iza vaših čudesnih uređaja, upravljate, vama koji sa zemlje obznanjujete djelo i njegov čas koji proširuje nebeskim prostranstvima mudru i odvažnu vladavinu čovjeka. Čast, pozdrav i blagoslov”.
Iz Castel Gandolfa Pavao VI. uspostavio je radio-vezom kontakt s astronautima kako bi im poručio: “Astronauti, ovdje iz svoje zvjezdarnice u Castel Gandolfu, u blizini Rima, obraća vam se papa Pavao VI. Čast, pozdrav i blagoslov vama, osvajačima Mjeseca, blijedog svjetla naših noći i naših snova! Donesite mu, svojom živom nazočnošću, glas duha, himan Bogu, našem Stvoritelju i našem Ocu. Mi smo vam blizu u našim zavjetima i našim molitvama. Pozdravlja vas sa čitavom Katoličkom Crkvom papa Pavao VI.”
Nakon završene misije u poruci predsjedniku Nixonu Pavao VI. je istaknuo: “Molimo kako bi taj neizmjerni pothvat mogao zajamčiti mir i blagostanje u znanstvenom i moralnom napretku cijeloga ljudskog roda”.
Pavao VI. potvrdio je ta stajališta i u naknadnim govorima, osobito u govorima održanim 18. travnja 1970. i 17. studenoga 1971. (Prema “L’Osservatore Romano”, 25. srpnja 1999., posebni nedjeljni prilog) (sa)

6