ga “obiteljskog blagdana” – Božića.
Tu je knjižicu, koja ne donosi “toliko razmišljanje o onome što se opravdano naziva ‘molitvom Gospodnjom’, koliko jednostavne slike, poglede na svakodnevni život”, obiteljima svoje nadbiskupije uputio kardinal Martini za ovaj Božić 1998., uz želju da svatko u svojemu životu “može živjeti i ponavljati riječi koje nas je naučio Isus.”
Kardinal Martini, poznat kao izvrstan tumač Svetog pisma i nadahnuti “komunikator” s javnošću i izvan svoje nadbiskupije, u 10 kratkih poglavlja dočarava lik oca koji može dati radost, tate i mame kako “pomažu nacrtati Boga” svojoj djeci, Oca koji je na nebesima i zna što nam treba, kao i sliku kuće u kojoj “kao da postoji nebo”, te progovara o Božjem savršenstvu i roditeljima koji otvaraju slobodi vrata budućnosti, koji se pitaju “jesu li promašeni” ili koji uče kako reći “ne”. Posljednja su dva poglavlja posvećena djeci drugih i mogućnosti da se kaže: “Oče…!”, a knjižica završava nizom “molitava u obitelji” – za obroke svaki dan i nedjeljom, u osobitim prigodama poput rođendana, imendana, ili nekoga radosnog obiteljskog događaja, ali i bolesti i žalosti u obitelji.
Je li važniji otac koji je vrlo snažan, onaj koji je vrlo važan ili onaj koji ima puno novca, pita kardinal Martini. Nije li ipak najvažniji onaj otac koji je “sposoban usrećiti mamu. I kad je ljutita, pa i kad je bolesna”? Takvi će roditelji svojoj djeci pomoći “nacrtati Boga” koji neće imati namrgođeno, strogo, zastrašujuće lice, već “pravo lice Boga, milosrdnog Oca kojega nam je objavio Isus u Evanđelju”. Tajna sretne obitelji, nastavlja na drugom mjestu kardinal Martini, “nije nemoguć san savršenstva, niti zanos strastvenih trenutaka. To je prije svega zreo duhovni život koji omogućuje da želiš dobro osobi koju ljubiš, i onda kada je uzrokom tvojih patnji. I sposobnost praštanja”, ističe milanski nadbiskup, jer “kad svatko postane svjestan da je grešnik kojemu je oprošteno, tad ne očekuje savršenstvo ni od sebe ni od drugih. Zadovoljan je milosrđem.” U svojemu roditeljskom poslanju, svaki je otac i svaka majka pozvana da budu slični Bogu, da daju život i da ga ne čuvaju za sebe, da imaju djecu, ali da ih puste da odu, da ih hrabre da budu muškarci i žene koji idu svojim putem, bez pokazivanja nostalgije za zaštićenim i služenim životom. “Ljubav oca i majke gura djecu u život, u odgovornost zamišljanja budućnosti svijeta”, podučava kardinal Martini roditelje, od kojih se neki prečesto, zbog svoje djece pitaju nisu li “promašeni”. “Ako ste u nečemu pogriješili, zamolite oproštenje do Oca koji je na nebesima i budite mirni: nemojte davati preveliku važnost svojim pogreškama i ne oduzimajte svojoj djeci njihove odgovornosti. Mogućnost pogreške imaju ne samo roditelji nego i djeca”, tješi roditelje milanski nadbiskup i preporuča im da ponekad kažu “ne!” svojoj djeci, jer “tko odgaja, uči opirati se naivnim ucjenama, ne traži uvijek pristanak djece, ne popušta svakom hiru iz straha od obješenog nosa i mučnih večeri. I u tome roditelji mogu biti malo slični Ocu koji je na nebesima”, piše kardinal Martini, te otkiva vrijednost života i onima koji, iz razno raznih razloga nisu mogli imati svoju djecu. “Biti djeca i pouzdati se u Oca: tajnovitim putevima liječi rane i preko mjere ispunjava želje”, poručuje svima, a osobito obiteljima, milanski nadbiskup kardinal Martini. (dl)

UZ OBLJETNICU SMRTI THOMASA MERTONA
“Nitko nije otok”. Mnogi se sjećaju te slavne rečenice po kojoj je naslovljeno najslavnije djelo Thomasa Mertona, redovnika, pisca i teologa čija se trideseta obljetnica smrti obilježava ove godine. Rođen je 31. siječnja 1915. u Pradesu, selu u francuskim Pirenejima. Nakon smrti majke i oca engleskog podrijetla koji ga je odgojio u duhu Anglikanske Crkve, seli iz Francuske u Veliku Britaniju, potom na poziv svog djeda u SAD i na kraju u Italiju. Upravo u Rimu započinje svoju duhovnu pustolovinu kada je, posjećujući nekoliko crkava, kako sam opisuje, započeo moliti svim svojim bićem. God. 1934. zauvijek napušta Europu i odlazi ponovno u SAD gdje se upisuje na tečajeve književnosti na Columbia University intenzivno se zalažući u studiju i surađujući s novinama i časopisima. Prekretnicu u Mertonovu životu predstavlja knjižica “Nasljeduj Krista” Tome Kempenca koju mu je preporučio jedan hinduistički monah i mala katolička crkva u New Yorku gdje je sudjelovao na misnim slavljima. God. 1938. krstio se a 1941. ulazi u trapistički red u opatiji Getsemani u Kentuckyju. Godine 1942. polaže prve zavjete a god. 1949. zaređen je za svećenika. Godinu dana prije toga objavljuje autobiografsko djelo “Planina sa sedam provalija” kojim je stekao međunarodnu popularnost i u kojem opisuje razdoblja svog obraćenja. Među prvim djelima su i osobna razmišljanja sažeta u knjizi “Sjeme kontemplacije” (1949) gdje ističe izvorni naum koji Bog ima sa svima nama. Slijede potom knjiga “Nitko nije otok” (1958) te lirsko djelo “Kablogrami i proroštva” (1968) u kojem se kontemplativni život temelji na zanimanju za istočnjačke religije. Dvadesetak knjiga, koliko ih je objavio za svog života, prožetih izvanrednom Mertonovom sposobnošću da u dubinu istražuje ljudske stvarnosti u traganju za Bogom i danas oduševljavaju čitatelje diljem svijeta. “Naša je zadaća”, piše Merton, “tražiti i naći Krista u našem svijetu onakvog kakav jest, ne kakav bi ‘trebao biti'”. Thomas Merton umro je 10. prosinca 1968. u Bangkoku, gdje je trebao sudjelovati na jednom kongresu. (sa)