Zagreb, (IKA) – U karmelićanskom samostanu u zagrebačkim Remetama održana je 26. i 27. listopada XL. plenarna skupština Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica (HUVRP) i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara (HKVRP).
Otvarajući zasjedanje, predsjednica HUVRP s. Maria-Ana Kustura podsjetila je kako je to prigoda da i redovnici i redovnice u Hrvatskoj pokušaju razmišljati o tome kako i koliko oni mogu biti izazov za europsko društvo i redovništvo. Što mi, kao patnička zemlja i redovništvo u njoj, možemo unijeti u europsko redovništvo? Kojim vrednotama bismo mogli okvalificirati današnji svijet Starog kontinenta? Ova pitanja od nas zahtijevaju preispitivanje našeg autentičnog života i svjedočenja, kao i koordinirane ciljeve i jedinstven pastoral u kojem će onaj posljednji, najsiromašniji biti cilj našeg poslanja, napomenula je Kustura.
Kao uvod u rad, predavanje “Redovnici u Europi – Izazovi za Crkvu i za europsko društvo” održala je s. Enrica Rosanna, FMA. U prvom dijelu izlaganja osvrnula se na vjersko stanje u Europi, te istaknula kako u današnjoj Europi postoje znakovi koji ukazuju na to da se Europljani ponovno upuštaju u traženje smisla života i napuštaju svoju tobožnju sigurnost. To se traženje očituje u traženju istine, smisla i izvorišnih vrijednosti. Uz to su, dakako, vezani i izazovi, poput sekularizacije, etičkog relativizma, materijalizma i individualizma. No, promatrajući tako na tu Europu, ne možemo ne uočiti prisutnost znakova koji daju razloga nadi. Razvijaju se priznavanja, suradnja i razmjene raznih vrsta, tako da se, malo po malo, stvara jedna kultura, štoviše europska svijest (zajednička kuća), za koju se nadamo da će moći dovesti do toga da poraste, osobito kod mladih, osjećaj bratstva i volja za dijeljenjem. Potrebno je s odlučnošću nastaviti dijalog i ne pokleknuti pred teškoćama i naporima, istaknula je predavačica.
Upravo “unutar” te složene, ispaćene Europe, Europe u traženju, redovništvo proživljava osobito osjetljiv i zahtjevan trenutak svoje povijesti. Da bi ga se shvatilo potrebno ga je čitati “u kontekstu”, jer redovništvo nije neki otok u europskom društvu niti to kani biti, štoviše želi se prignuti, kao što se prignuo Isus nad ženu preljubnicu, kleknuti na koljena i služiti, prati noge braći i sestrama, kao što je to učinio Isus na Posljednjoj večeri. Ako želimo da redovništvo u Europi ima budućnost, moramo pružiti mladim naraštajima nešto postojano što će im biti “oslonac i put kojim i sami mogu ići”, to jest omogućiti im da se susretnu sa Isusom. Nema sumnje da Bog nastavlja pozivati na redovnički život u Europi i da redovnici i redovnice nastavljaju činiti dobro na raznim frontama, gdjegod se ukazuju potrebe. Dovoljno je u vezi s tim spomenuti nekoliko primjera, koje crpim iz mojega “sretnog i patničkog” iskustva stečenog ovih godina. Svjetovne karizme nastavljaju svjedočiti svjetlo i snagu evanđelja u bolnicama, među siromasima, na odgojnom polju; zajednice kontemplativnog života ponovno nalaze zvanja upravo u mjestima za koja se čini da su najviše pogođena sekularizmom; ženske i muške redovničke zajednice žive tamo gdje vlada najveća socijalna isključivost; rađaju se nove zajednice koje se bore protiv novih oblika siromaštva kao što su droga, AIDS, prostitucija i dr., redovničke se kuće sve više traži kao oaze Duha da bi se preživjelo stres što ga sa sobom nosi svakodnevni život, no u konačnici da se traži Boga; u Europi se javljaju novi pokreti i nove crkvene zajednice; mladići i djevojke otkrili su svoj poziv tijekom svjetskih dana mladih. Ne smijemo zaboraviti da redovništvo, u svojim raznolikim oblicima, nije plod ljudske odluke i plana, već poziva i karizme Duha Svetoga. Zato samo Duh poznaje zadaću i budućnost naših redovničkih obitelji. Vitalnost redovničkog i posvećenog života je, istina, uvjetovana društveno-kulturnim ozračjem – u pozitivnom i u negativnom smislu – ali nije njime određena. Tu mislimo na plodnost progona, na “sjeme” mučenika, i u našem stoljeću. Europa uvijek treba svetost, proroštvo, evangelizacijsko djelovanje i služenje posvećenih osoba. Treba također istaknut osobiti doprinos koji svjetovni instituti i družbe apostolskog života mogu pružiti zahvaljujući svojoj težnji da snagom blaženstava preobraze svijet iznutra. Posvećeni život odgovara na pitanja današnjeg čovjeka jer je svjedočanstvo o tome da je Bog na prvome mjestu, istaknula je s. Enrica Rosanna.

Prvoga dana zasjedanja misno slavlje predvodio je predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i udruge apostolskoga života gospićko-senjski biskup Mile Bogović. Podsjećajući na nastanak redovništva u Crkvi, istaknuo je kako je ono pokazalo svoju evanđeosku slobodu i nadišlo čvrsto formirane crkvene ustanove te pošlo u širenje kršćanstva. Valja iskreno reći da je u stvaranju kršćanske Europe redovništvo imalo ključnu ulogu. Nije tu slobodu imao upravitelj neke zajednice, nositelj određene službe u zajednici. Tu slobodu imalo je monaštvo kojemu nije bila zakonom određena uloga. Jednako možemo reći da je monaštvo nastavilo tu zadaću u vrijeme kada je pravno regulirana država propala, kada nastaje šuma propisa i običaja. Tada se razvija snažan misionarski duh, kojemu su protagonisti opet redovnici, rekao je biskup Bogović.
Radni dio prvog dana zasjedanja bio je posvećen raspravi o statutima i o Komisiji za zvanja. Drugoga dana zasjedanja podnijeta su izvješća zajedničkih komisija, i to Komisije za evangelizaciju HKVRP i Povjerenstva za trajni odgoj redovnica HUVRP, Komisije za odgoj i obrazovanje HKVRP i Povjerenstva za početni redovnički odgoj HUVRP, Komisije za komunikaciju i tisak i Komisije za redovnička zvanja, a potom je nastavljen odvojeni rad HUVRP-a i HKVRP-a.
Misno slavlje drugog dana predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Mario Roberto Cassari.
Redovnički život je put vjere koji, dan za danom, dovodi do otkrivanja korijena onog puta koji je Isus Krist. Vjerom se ulazi u redovnički život i u vjeri se ostaje u njemu. Slijedeći primjer i nauk Isusa Krista kušamo neophodni vid humanosti u življenju redovničkog zajedništva. Tada se humanost koju nosimo u sebi otvara bogatim i radosnim odnosima koji su u stanju oduševiti i nove generacije. Zajednički je život često mučan, dovodi nas do pogrešaka i slabosti koje su prisutne i vidljive i među posvećenim osobama. Ali, pozivajući se na evanđeoske principe, a posebno na poštivanje i praštanje učimo se liječiti slabosti koje ranjavaju odnose i sačuvati sliku naše zajednice kao mjesta vjere, prihvaćanja i radosti, rekao je nuncij. U osvrtu na temu Plenarne skupštine “Redovnici u Europi – izazovi za Crkvu i za europsko društvo”, istaknuo je kako je ona vrlo aktualna, no i teška radi složenosti stanja u raznim sektorima u kojem se nalazi Europa, a prema tome i Hrvatska. Ako je poljuljano pitanje gospodarstva, još više je poljuljano pitanje kršćanske Europe, a u određenom smislu i kršćanske Hrvatske. Naše se zemlje sve više sekulariziraju. Katolička Crkva, a na poseban način Papa i njegovo naučavanje, se kritizira i ne prihvaća. Sredstva javnog priopćavanja ne evidentiraju ono pozitivno u Crkvi, nego samo neke negativne činjenice. Budimo jasni: “bombardiraju” nas sa svih strana. Što činiti? Kako reagirati? Dobro znamo da je Crkva bila i bit će progonjena. Ali, mi, biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici ne smijemo se povući ili obeshrabriti. Krist i njegov križ prate nas, ali će uskrsnuće biti znak konačne pobjede nad zlom. Posvećene osobe i svi mi moramo odigrati zahtjevnu ulogu. Naša se bitka odvija u svjetlu evanđelja, a primarnu važnost moramo dati euharistiji, molitvi, i čvrstom jedinstvu, u zajedništvu s našim pastirima i vjernicima, svjedočimo ljudske i božanske stvarnosti koje proizlaze od Krista, jedinog Spasitelja čovječanstva, istaknuo je nuncij, te podsjetio kako su svi u kontekstu našeg društva, pozvani uvijek razmišljati o velikom daru kršćanske vjere koju s velikodušnom ljubavlju i evanđeoskim žarom moramo hrabro prihvaćati, živjeti i naviještati. Potrebno je ozbiljno i zauzeto naviještati Isusa Krista i njegovo Evanđelje spasenja ljudima i ženama uronjenim u kulturnu i socijalnu klimu koja ih čini nesigurnima i otežava njihov hod, zbog progresivnog pomanjkanja vjere i kršćanske nade te ih prepušta opasnosti da izgube uporišnu točku koja leži u našim kršćanskim korijenima, u našem kršćanskom identitetu u našoj tradiciji. Nastavimo pružati radosnu poruku nade u evanđeoskom duhu spasenja i oslobođenja, pozvao je nuncij Cassari.