IVAN DOBRI – IZBORNO IZNENAĐENJE

Prije 40 godina, nešto prije 18 sati, u utorak 28. listopada 1958. godine, na završetku konklava koje su trajale 3 dana i nakon čak 11 glasovanja, za novoga Papu izabran je kardinal Angelo Giuseppe Roncalli koji je uzeo ime Ivan XXIII. Bio je drugi patrijarh Venecije koji je postao Petrovim nasljednikom u samo 50 godina, a mnogi su se tada prisjetili proroštva proroka Malahije prema kojemu će novi Prvosvećenik biti “Pastor et nauta”. U različitim komentarima poslije konklava rečeno je kako je Ivan XXIII. izborno iznenađenje! Neki su, pak, smatrali da je kardinal Roncalli, ulazeći u Sikstinsku kapelu, već u srcu nosio zamisao o II. vatikanskom saboru. Jamačno, nitko nije predvidio “mjere” novoga Pape, pa čak niti krojač koji mu je skrojio pretijesni talar pa se Papa, odmah po izboru, pojavio na prozoru sv. Petra “vidno stisnut”. Sam se Papa odmah našalio na svoj račun te rekao kako je to “pretijesno odijelo” znak “lanaca papinstva”.
Životopis Angela Roncallija
Angelo Giuseppe Roncalli rodio se u mjestu Sotto di Monte u blizini Bergama kao četvrto od 13 djece u seljačkoj obitelji 25. studenoga 1881. godine. Godine 1892. ulazi u sjemenište u Bergamu, a 1901. studij nastavlja u Rimu gdje je i zaređen za svećenika 10. kolovoza 1904. Već sljedeće godine imenovan je tajnikom bergamskoga biskupa Radinija Tedeschija, no 1921. vraća se u Rim kako bi radio u Svetoj Kongregaciji “Propaganda Fide”. Za četiri godine, 3. ožujka 1925., napušta Italiju i kao apostolski vizitator odlazi u Bugarsku kao naslovni nadbiskup Areopolija, a za biskupa je posvećen 19. ožujka. 30. studenoga 1934. godine odlazi na novu službu apostolskog delegata u Turskoj i Grčkoj, te je imenovan apostolskim upraviteljem Carigradskog vikarijata s naslovom mesembrijskog nadbiskupa. Za 10 godina, 23. prosinca 1944., vraća se bliže rodnoj Italiji i postaje nuncijem u francuskome glavnom gradu Parizu. 12. siječnja 1953. po papi Piju XII. postaje kardinalom, a na istom konzistoriju sam je Papa najavio njegovo promaknuće na mjesto patrijarha Venecije. Tri dana nakon smrti Pija XII, 9. listopada 1958., iz Venecije kreće put Rima na konklave i biva izabran za Papu 28. listopada iste godine. U ponedjeljak, 3. lipnja 1963, umire nakon četverodnevne smrtne agonije u 19.49 sati.
Dobrota, odlučnost i “sveta ludost”
Prvi čin hrabrosti nasljednika pape Pija bio je izbor da se zove Ivan, imenom koji se u nizu Papa zaustavio na brojci 22. Godine 1410. ime Ivana XXIII. nosio je protupapa Baldassare Cossa koji je bio prijeporna osoba. Roncalli, ne brinući previše o tome, uzeo je to ime kojega je sam vjernički puk kasnije “pročistio” zovući Roncallija jednostavno – papa Ivan.
Drugi “potez” koji je očitovao njegovu hrabrost, i to jamačno daleko “jači” i glasovitiji od prvoga, povukao je samo dva mjeseca po svom izboru za Papu: nagovijestio je sabor. Mnogi su govorili da pri tome nije bilo niti spomena o hrabrosti već o lakomislenosti, ako ne već ludosti. Suradnici su ga upozoravali da je nemoguće započeti sa saborom već 1963. godine, na što je on – “papinski” – odgovorio: “Otvorit ćemo ga 1962”. Svoje je obećanje i održao. Tek što je izabran prozvan je “prijelaznim Papom”, tj. Papom koji u poodmakloj dobi – bilo mu je 77 godina – treba otvoriti put mlađemu nasljedniku na Petrovoj stolici. Svima je kasnije postalo itekako očito da “prijelaz” kojega je izvršio Ivan XXIII. nije bio tek prijelaz s “pape na papu” već prijelaz svekolike Crkve od staroga k novome, i to u procesu obnove i “aggiornamenta”, “podanašnjenja” i posuvremenjenja Crkve u najboljem smislu, i to zbog promijenjenih povijesnih i društvenih prilika i uvjeta. Te su godine “prijelaza” duboko označile budućnost Crkve u cijelome svijetu.
Na kraju, zvali su ga i “Dobri” i to kako bi istaknuli krepost dobrote koja je bila u njemu. Jasno, ne na štetu drugih Papa. No, dobrota Pape Ivana bila je vidljiva već iz njegove pojave, njegovoga lika “dobroćudnog patrijarha” koji je u sebi – ipak! – skrivao “željezni značaj”. Ljudima se obraćao otvorena srca i svima se približavao – vjernicima i nevjernicima, svecima i grješnicima – razoružavajućom jednostavnošću, znajući se prepustiti Providnosti u uvjerenju da se Crkva pred povijesnim pogreškama mora više služiti lijekom milosrđa, a sve manje strogosti. Njegovo mu je geslo “Oboedientia et pax”, poslušnost i mir, proželo cijeli život što je vidljivo i iz dirljivih duhovnih stranica njegovog dnevnika – Dnevnika duše.
Pet godina sveopćeg služenja i – iznenađenja
Svoju je Petrovsku službu Ivan Dobri započeo 4. studenoga 1958. godine, a 23. istoga mjeseca ustoličen je na katedri sv. Ivana Lateranskog. Samo četiri dana kasnije počinju – iznenađenja! Papa je “napustio” Vatikan kako bi posjetio jednoga bolesnoga svećenika, svojega prijatelja. “Izlazak” iz Vatikana prešao mu je u naviku: 150 puta je posjetio rimske župe. Na Božić iste te godine posjetio je bolesnu djecu u bolnici “Bambin Gesu”, a na blagdan sv. Stjepana zatočenike rimskog zatvora “Regina Coeli”. Početkom sljedeće godine, 25. siječnja, u samostanu sv. Pavla u Rimu najavljuje biskupijsku Sinodu, sazivanje Ekumenskog sabora i “aggiornamento” Zakonika kanonskoga prava. Godine 1960, od 24. do 27. siječnja, predsjeda proslavi prve Rimske sinode, a 24. kolovoza prima sudionike Olimpijskih igara. 9. siječnja 1961. pohađa rimski Vikarijat, a 10. rujna oglašava se eterom: iz ljetnikovca Castel Gandolfo upućuje svoju radijsku poruku za mir u svijetu, dok 4. listopada 1962. vlakom hodočasti u Loreto i Asiz. Samo nekoliko dana kasnije, 11. listopada, otvara Sabor dok 8. prosinca zatvara prvo zasjedanje. Da je bio i hrabar i otvoren svjedoči i audijencija od 7. ožujka 1963. kada je primio kćer i zeta ruskog predsjednika Kruščova, a o njegovu mirotvornom djelovanju svjedoči i nagrada “Balzan” koju je dobio 10. svibnja iste godine.
Enciklike
Ivan Dobri 1959. godine objavio je svoj “program papinstva” “Ad Petri cathedram”, a potom i “Sacerdotii Nostri primordia” o 100. obljetnici smrti Župnika Arškog, “Grata recordatio” o pobožnosti moljenja krunice te “Princeps pastorum” o misionarskom djelovanju Crkve. Dvije godine kasnije, 1961., objavljuje “Mater et magistra” o razvoju socijalnog pitanja u svjetlu kršćanskog nauka a u povodu 70. obljetnice “Rerum novarum”. Slijedi “Aeterna Dei Sapientia” o 15-stoljetnoj obljetnici smrti sv. Lava Velikog, dok je 1962. objavio “Paenitentiam agere”, poziv na kajanje za dobar uspjeh Sabora. Godine 1963. objavljuje “Pacem in terris”, za mir među svim narodima svijeta, prvu encikliku koja je upućena ne samo biskupima, već i svećenstvu, katolicima i “ljudima dobre volje”.
Pripremni dokumenti za Sabor
Želeći održati svoje obećanje o otvaranju Sabora 1962. godine, godinu ranije (1961. godine) objavljuje “Humanae salutis”, apostolsku konstituciju o sazivanju Sabora, dok 1962. godine objavljuje “Sacrae laudis”, naputak kako bi svećenstvo pozvao na moljenje brevijara za uspjeh Sabora, kao i “Omnes sane”, pismo o približavanju ekumenskog zborovanja, “Oecumenicum concilium”, pismo o moljenju krunice za Sabor, “Il tempio massimo”, naputak redovnicama da mole za dobar uspjeh Sabora, te na kraju “Appropinquante concilio”, motu proprio kojim je objavio “raspored” Sabora. Godine 1963. objavljuje pismo “Mirabilis ille” u kojem utvrđuje 4 temeljne točke za buduća zasjedanja.
Njegove najpoznatije izreke
Uvečer 11. listopada 1962., na dan početka Sabora, nakon što je u bazilici sv. Petra predsjedao svečanim otvaranjem rekao je: “Draga moja dječice, moglo bi izgledati da se i mjesec pojavio večeras na nebu kako bi proslavio ovaj događaj… A sada pođite kući. Vraćajući se doma naći ćete djecu, pomilujte ih i recite: ovako vas miluje Papa… Naći ćete i pokoju suzu koju treba obrisati: recite dobru riječ. Papa je s nama, osobito u satima žalosti i gorčine”.
Papa Ivan (uskoro) na oltaru?
Postupak za proglašenje blaženim pape Ivana XXIII. započeli su franjevci Reda manje braće 1966. godine, a njima je tu zadaću povjerio papa Pavao VI. Ne bez razloga jer je Roncalli, budući papa Ivan XXIII, od rane mladosti bio franjevački trećoredac. Prvoga postulatora fra Antonija Cairolija, koji je umro prije 5 godina, naslijedio je fra Luca de Rosa. Prema njegovim riječima, protekle je godine predstavljena “Positio super virtutibus”, pozicija o krepostima, a sada se očekuje odluka Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih.
“Bio je papa dobrote, papa Sabora, papa ekumenizma, misija, Crkve koja želi zagrliti svijet” rekao je o Ivanu Dobrom papa Ivan Pavao II., dok je Fran(ois Mauriac izjavio: “Neka je blagoslovljen Papa Ivan… mi njegova djeca shvatili smo, zahvaljujući njemu, da unatoč starih struktura živa voda prvih dana nastavlja izvirati. Iznenada smo na licu osjetili vječnu svježinu.” (dl)

1999. – GODINA STARIH
U sjedištu Ujedinjenih Naroda u New Yorku, 1. listopada je svečano obilježen službeni početak Međunarodne godine starijih osoba pod pokroviteljstvom UN-a. Ta će se godina slaviti sljedeće, 1999. godine, pod temom “Prema društvu za svaku životnu dob”, a na svečanosti otvaranja govorili su generalni tajnik UN-a Kofi Annan i dr. Gunhild O. Hagestad s norveškog Sveučilišta u Oslu. Slično je slavlje upriličeno i u Albaniji, Belgiji, Irskoj, Japanu, Norveškoj, Panami i Sloveniji, a Međunarodna nevladina organizacija za dob priprema proslavu i u Ženevi i Beču, u sklopu različitih znanstvenih ili stručnih skupova, kao i s različitim udrugama i tijelima koja se neposredno bave pitanjima vezanim uz starije osobe.
Među načelima UN-a za starije osobe osobito se ističe nezavisnost, sudjelovanje, skrb, samoispunjenje, a posebno je vrijedno načelo dostojanstva kojega ima svaka ljudska osoba, bez obzira na dob. Opća skupština UN-a izuzetno cijeni i poštuje prinos starijih osoba u društvu, te priznaje kako je doista nužno prije svega potvrditi vjeru u temeljna ljudska prava, u dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe, u jednaka prava muškaraca i žena, kao i malih i velikih naroda i država. Sva ta prava UN visoko cijeni zbog toga što pomažu u promicanju društvenog napretka, boljem standardu života te većoj slobodi.
Načela UN-a bave se, osim toga, i starijim osobama te upozoravaju da u brojnim zemljama postoje velike razlike u odnosu prema starijim osobama koje su, na žalost, “ideološke” prirode jer se starije osobe smatra “teretom društva”. To nije točno, što je vidljivo iz podataka o poboljšanom zdravlju osoba u poodmakloj dobi, kao i iz podataka o dužem životnome vijeku. Osim toga, budući da je na svijetu sve više starijih osoba, nužno je naći načine da i dalje pridonose obogaćenju svakoga društva svojim iskustvom i znanjem, no to isto društvo mora biti spremno preuzeti skrb o njima kada više nisu kadri sami o sebi brinuti. Upravo zbog toga UN i njegove organizacije za 1999. godinu žele ohrabriti vlade da određena načela postupanja prema starijim osobama svakako uvrste u svoje programe, gdje god je to moguće. Riječ je nadasve o pravu starijih osoba na primjerenu prehranu, smještaj i odjeću. Istodobno, gdje je to potrebno i moguće, treba cijeniti rad starijih osoba te ih uključivati u primjerene odgojne i zabavno-rekreacijske programe. Od obitelji se traži da svoje “starije naraštaje” što duže zadrže u obitelji i svojemu domu kako bi svoja životna iskustva prenosili mlađim naraštajima. Starije osobe koje nisu više zaposlene mogu, osim toga, puno pomoći društvu dragovoljnim radom, uključivanjem u rad različitih pokreta i udruga za ljude starije dobi. Vrlo je važno i to da starije osobe mogu uživati potpunu i primjerenu zdravstvenu njegu, kao i zaštitu ostalih društvenih ustanova koje trebaju poštivati njihovo dostojanstvo, vjersko uvjerenje, potrebe i privatnost. Upravo zbog tog dostojanstva nitko nema pravo iskorištavati, niti fizički niti mentalno, starije osobe, pa i one slabijeg materijalnog stanja. Svim starijim osobama, ističu UN, treba jamčiti pravo na pristup odgojnim, kulturalnim, duhovnim i rekreativno-zabavnim ponudama društva. (dl)

“VELIKE ŽENE STAROG ZAVJETA”
U knjizi “Velike žene Starog zavjeta” Ljiljana Matković-Vlašić predstavlja javnosti i one manje poznate likove staropisamskih žena. Tim je djelom željela prikazati i istaknuti kako su veliku ulogu imale žene u patrijarhalnome židovskom društvu. Prikazuje žene koje su se isticale mudrošću, inteligencijom, hrabrošću, religioznošću, ali i svojom zloćom. Autorica u knjizi ne skriva njihove vrline ili mane, te pokušava čitatelju predočiti i povijesni kontekst biblijskih zbivanja u kojem se pojedini lik nalazio, kao i osvijetliti tadašnje društvene prilike. Uz taj povijesni kontekst, nadovezuje se i teološka poruka svakog lika. U predgovoru Ljiljana Matković-Vlašić ističe kako su te žene stoljećima, pa i danas, nadahnjivale pjesnike, pisce i svakovrsne umjetnike, a da je razlog tomu njihova osobnost u velikom prinosu što su ga dale u povijesti spasenja. Predstavljeni likovi mogu se podijeliti u tri skupine. U prvu skupinu predstavljaju žene patrijarha, drugu skupinu tvore one koje su se istaknule mudrošću, junaštvom i hrabrošću, a u treću spadaju žene strankinje, među kojima susrećemo pozitivne i negativne likove. Izdavač je “Teovizija”, a knjiga je tiskana u sklopu njihove biblioteke “Duhovna misao”.
Ljiljana Matković-Vlašić rođena je 1938. godine u Zagrebu. Diplomirala je romanistiku 1961, a magistrirala je 1963. na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. U svome dosadašnjem radu objavila je više zbirka pjesama, molitva i meditacija, knjiga proze, te članaka. U proljeće 1992. godine sa skupinom suradnika pokreće časopis za kulturu mira i nenasilja “Mirotvorni izazov”. (mjb)