U rubrici “Prijedlozi za čitanje”, u rujanskom broju časopis “Jesus” predlaže roman “Evanđelje po Sinu”.

U MAILEROVU ROMANU ISUS IZMEĐU NEBA I ZEMLJE

Normana Mailera smatraju najvećim živućim američkim spisateljem. I on je pokušao, poput brojnih drugih, potražiti odgovor na tajnu koja već dvije tisuće godine intrigira i pita, odgovara i upućuje na nove odgovore: objavio je, proteklih mjeseci, roman o Isusu. Brojni su se pisci prije njega upustili u tu pustolovinu i po tome njegov roman ne predstavlja nikakvu novost. No, to nije sve, jer će svaki čitatelj u njegovom romanu naći duh rijetke istine koju prožima duboka tajna. U njemu se prepoznaje nemir “protagonista” brojnih skandala, pisca tolikih romana, članaka, drama i kinematografskih djela koji je prošao kroz brojne kušnje, doživio zlo i dobro, životni uspjeh i neuspjeh koji su očiti i u sadržaju i u stilu njegovih djela, u frenetičnom radu i dugim šutnjama, između stvarnosti i mašte.
I Evanđelje po Sinu sastoji se u pitanju, traženju istine a ne samo prepričavanju života, onoga života o kojemu su pisala četiri drevna kroničara. Mailer s time “nije zadovoljan”. Jasno je i zbog čega jer, da je Evanđelja bilo i četrdeset još bi se toliko toga moglo reći jer niti je moguće obuhvatiti tako veliku istinu, niti ju se može shvatiti i prenijeti. Ljudsko shvaćanje Kristove tajne krnje je, a prijenos istina o njemu tek djelomičan. Onaj koji to tvrdi jest upravo On, glavni lik tih pripovijesti, koji u ovom djelu, ponajprije sebi a potom ostalima u prvom licu predstavlja vlastitu povijest koja je “istinita, barem u onome čega se mogu sjetiti”, s jasnoćom i uvjerljivošću koju može doseći samo romanopisac. Knjiga opisuje sve velike događaje i najvažnije govore koje donose i “kanonski” priznata Evanđelja, a polazi od Isusove mladosti i kratkog prisjećanja na djetinjstvo. Sva se zbivanja doživljava ili preriče zbunjenošću onoga koji se ponajprije pita o vlastitoj tajni a potom i o tajni Oca, premda shvaća da je Sin Božji.
Iznenađenje toga Mailerova romana jest u tome što se sučeljava i utemeljuje na teološkoj osi. Ako se od radikalnoga i politički zauzetog pisca poput njega očekivalo socijalno zauzimanje, nije se očekivala (ili se bar manje očekivala) problematika slična djelu i imenu svetoga Tome Akvinskoga, tj. ona o dvije naravi i dvije volje Kristove.
Temeljno jedinstvo obiju – predmnijeva Mailer – trajno se sastoji u biti ljubavi, jakoj i ispaćenoj ljubavi prema ljudima koja je zbunjena ali uporna, nesigurna glede rezultata no zbog toga nije manje žilava, sposobna čak i smiriti patnju, tako da su i same stranice u Muci napisane kao da ih je doživio netko “izvana”, netko drugi, kao da su prizor patnje ali ne i očaja i razdiranja. Isus svoj život doživljava kao otuđen, nastojeći razumjeti ponajprije sebe samog i onu volju koja je jača od njega i u njemu djeluje. On je “podijeljen u sebi”, božanski je u Ocu, ljudski u Sinu. No, bez sukobljavanja, s prirodnošću koja ovo peto i prvo Evanđelje čini tako jasnim, razgovijetnim, tako uvjerljivim. Nema psihoanalitičkih “zapleta” ili “petljancija”, nema scenografskih pozadina tako dragih drugim romanima o Kristu. Nema oštrih tvrdnji, nasilja nad čitateljem, blastfemnih ili bogohulnih izmišljotina, ali niti apologetskih, “obrambenih” sladunjavosti. Roman je upitnik onome čovjeku koji je činio čuda i za kojim su hrlila mnoštva. I to je cilj pisca; ali i više: on ga ispituje o njegovom bitku i poslanju. I odmah donosi Kristovo poslanje (premda treba reći da je u Evanđelju po Sinu riječ uvijek i samo o Isusu!): “Svakim mi je danom sve jasniji bivao razlog zbog kojega je Gospodin izabrao upravo mene. Shvaćao sam koliko je mudrost mojega Oca na tešku kušnju stavilo Njegovo stvorenje. Zloupotrijebili smo njegovu ljubav i nastavljali ustrajati u grijehu. Stoga je On trebao jednostavno biće poput mene, sa sluhom za ljudske pogreške”: kao svim očevima, tako i nebeskom Ocu, “djeca donose brojne brige”. Evo kome se obraća: “Govorio sam samome sebi da će na nebeskoj gozbi sudjelovati samo siromašni i grješnici”. I to samo ovako: “Ako sam u njih želio uliti veću ljubav, morao sam također izreći riječi koje nisu željeli čuti i kojima bi teško povjerovali, kao što se, uostalom, i meni događalo”.
U konačnici, riječ je o Isusu između neba i Zemlje, o onome koji je, kao i toliki u povijesti književnosti poput onoga pravog iz “kanonskih” Evanđelja – u Maslinskom vrtu, sam, izgubljen. No, u kući Šimuna gubavca, u Betaniji, dogodilo se nešto drugo: neka Marija svojim dragocjenim pranjem nogu kosom učinila je Isusa sretnim, no istodobno ga je odvojila od njegovih, od siromaha. Bio je to balzam ali za njegovu usamljenost predokus smrti koja ga vodi prema krajnjoj istini: kao što je već slučaj s preljubnicom, Isus sada shvaća sve, pa i bogate. Shvaća širinu putova koji vode Ocu, neizmjernost svijeta spasenja koje se događa preko njega: “Sada sam shvaćao da sam htio biti sve za sve ljude. Svatko je iz mene mogao izvući potpuno svoj oblik mudrosti”.
Bilo bi doista dobro kada bi ovo Evanđelje po Sinu dobilo i nastavak. A nastavke je Norman Mailer već običavao pisati. (dl)

JUBILARNI BROJ MJESEČNIKA “ŽIVA ZAJEDNICA”
U povodu 20. obljetnice izlaženja mjesečnika hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj “Žive zajednice”, koji izdaje Hrvatski naddušobrižnički ured u Frankfurtu, početkom rujna tiskan je jubilarni broj na 120 stranica. U uvodniku jubilarnog broja glavni urednik mjesečnika fra Anto Batinić istaknuo je da je to “svojevrsna kronika o jednome teškom dobu i našim ljudima u njemu, raspršenim diljem Njemačke, Europe i svijeta. To je kronika o očuvanju i rastu vjere tih ljudi, o praćenju i osmišljavanju njihove ljudske, društvene, političke i kulturne dimenzije”. U stalnoj kolumni pod nazivom “Motrište” Batinić je napisao i prilog o navješćivanju Radosne vijesti tiskom. Delegat za hrvatske svećenike u Njemačkoj odgovorni urednik mjesečnika fra Josip Klarić piše da “Živa zajednica” opravdava svoje ime, jer je “pisanom riječju i slikom izvješćivala o životu hrvatskih katoličkih misija, udruga i pojedinaca, te pridonijela kvaliteti njihova djelovanja”. Na čak osam je stranica objavljeno mnoštvo pisama, pozdrava i čestitki, koje su “Živoj zajednici” uputili domovinski biskupi i redovničke poglavarice i poglavari, među kojima i sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, nadbiskup zagrebački Josip Bozanić i drugi. U rubrici pod nazivom “Očima suradnika” objavljeni su prilozi nekadašnjih i sadašnjih dugogodišnjih suradnika lista. Ivek Milčec piše o životu u Berlinu između zida i žice, te svojih 18 godina suradnje u “Živoj zajednici”. O svome druženju s listom piše i povratnica u domovinu Maja Runje, a Ivo Hladek sjeća se zgoda s “hrvatskim don Camillom”, pokojnim fra Ćirom Markočom. Vlatko Marić već četiri godine piše redovitu kolumnu o vjeri i životu, a list objavljuje i članak dr. Alda Starića pod naslovom “Vjerovati Isusu Kristu danas”. O aktualnom trenutku hrvatske inozemne pastve te njezinim problemima i perspektivama piše u posebnom članku za jubilarni broj prelat Vladimir Stanković. Glavnim urednikom lista u dvije ratne godine bio je i don Živko Kustić koji je o te dvije frankfurtske godine napisao posebni prilog. Objavljen je i članak istaknutog publiciste Gojka Borića koji piše o Hrvatima u očima njemačke javnosti, a o hrvatskom križu u Hrvatskoj ulici u gradiću Kevelaeru u Njemačkoj objavljen je članak pokojnoga hrvatskog književnika Ivana Raosa. Praktičnim pastoralnim temama posvećeni su članci Ivana Ivankovića, maestra Ivana Žana i dr. Stipe Nosića. Rubrika posvećena mladima donosi članak o zaljubljenosti Josipa Bebića, a predstavljene su i mlade hrvatske glazbenice Melania Bukvić iz Pforzheima, Kornelija Nikolić iz Offenbacha i skupina “Plavi Dunav” iz Pforzheima. Od velikana hrvatske povijesti list u ovome broju predstavlja poglavara bosanskih franjevaca u doba pada Bosne pod Turke fra Anđela Zvizdanovića o kojem je članak napisao fra Anđelko Barun. Sugovornici jubilarnog broja su hrvatski kipar Ivan Klapež iz Londona i povjesničarka dr. Kvetoslava Kučerova iz Slovačke. Svoje sjećanje na dugogodišnjeg urednika “Žive zajednice” u povodu prve obljetnice njegove smrti napisao je Tihomil Rađa. Objavljeni su i prilozi o nogometnoj reprezentaciji hrvatskih svećenika u Njemačkoj, o hrvatskom prijatelju njemačkome dominikancu D. Zilsu, stripovi Marka Oberta, te više izvješća i reportaža iz hrvatskih katoličkih misija.
U sklopu toga jubilarnog broja “Žive zajednice” objavljen je peti posebni prilog na njemačkome jeziku “Lebendige Gemeinde”, u kojem su i uvodni članci fra Ante Batinića i fra Josipa Klarića. U tom je prilogu tiskan i kratki životopis kardinala Alojzija Stepinca, te njegov glasoviti govor pred komunističkim sudom u Zagrebu 1946. godine.
Jubilarno izdanje “Žive zajednice” bit će posebno predstavljeno u više hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj. (ab/mjb)

STUDIJ TEOLOGIJE U OSIJEKU I OVE GODINE OTVARA SVOJA VRATA STUDENTIMA

Osijek je najmnogoljudniji grad Slavonije i Baranje i istodobno je i najveći grad đakovačke i srijemske biskupije. S obzirom na ukupni broj katolika u biskupiji koji iznosi oko pola milijuna duša u Osijeku je u jedanaest gradskih župa preko stotinu tisuća katolika; više od petine biskupije. Uzmu li se u obzir prigradske župe, koje su na svim razinama, pa i na vjerskoj, okrenute gradu, ukupni broj je i veći. Osijek je ujedno najveće i najzahtjevnije polje duhovnoga pastoralnog rada.
Đakovački i srijemski biskup Marin Srakić i ove akademske godine u Osijeku osniva i pokreće “Studij za teološku kulturu”. Već. g. 1996. u tom je gradu bio osnovan “Institut za teološku kulturu” koji je tada povelikoj skupini mladih kršćanskih laika u sustavnom nizu predavanja profesora đakovačke Teologije pružio priliku upoznati s teološkim disciplinama. Rad instituta prekinuo je g. 1992. rat. Zbog novonastale hitne potrebe za vjeroučiteljima od. g. 1992. rad instituta produžen je na četiri godine i istodobno premješten u Đakovo. Iz toga studija ponikli su prvi vjeroučitelji-laici koji sada rade u školama. Paralelno je radio i radi redoviti i cjeloviti studije teologije u Đakovu. Do g. 1990, samo za svećeničke kandidate, a otada zajedno sa svećeničkim kandidatima teologiju studiraju studenti i studentice laici stječući zvanje profesora vjeronauka i visoku stručnu spremu za ostale crkvene i izvancrkvene službe.
“Studij za teološku kulturu” koji od ove jeseni kreće u Osijeku sasvim je nova i osobita ponuda. Školovanje će trajati četiri godine (8 semestara) s tjednom nastavom od 12 sati. Nastava će se odvijati na Pedagoškom fakultetu, tri puta tjedno, navečer, od 18 sati. Na studij mogu biti primljene osobe sa završenom četverogodišnjom ili trogodišnjom srednjom školom ili oni koji su već diplomirali na nekom drugom učilištu. Primanju prethodi propisani razredbeni i upisni postupak.
Školovanje na “Studiju za teološku kulturu” (STK) za sada ne posjeduje učinke za stjecanje akademskog stupnja na crkveno-pravnom niti na društveno-pravnom području. Nastavni kolegiji toga studija nisu kompatibilni ni s redovitim filozofsko-teološkim studijem na Teologiji u Đakovu. U nastavne programe STK uključeni su među ostalim i kolegiji u sklopu kojih profesori teologije u Đakovu omogućuju upoznavanje filozofsko-teoloških sadržaja polaznicama ostalih visokih učilišta u Osijeku.
“Studij za teološku kulturu” nudi kao prvo ono što se nosi u naslovu – teološku kulturu, bolje upoznavanje toga područja. Studije će povrh toga osposobljavati polaznike za suradnike u župnoj zajednici (u pastoralu djece, mladeži, zaručnika, obitelji, bolesnika i sl.). Osposobljavat će i za kvalificiranije suradnika u (župnim, biskupijskim) pastoralnim i gospodarskim vijećima; zatim za liturgijske službe lektora, akolite, za suradnike u Caritasu i dr. Studij će dakako osposobljavati za stručniji rad o vjerskim temama u necrkvenim ustanovama, primjerice u novinama i ostalim medijima.
Kolegiji koje će u tijeku četiri godine obuhvatiti taj studij su sljedeći: Uvod u Bibliju, Uvod i egzegeza Staroga i Novog zavjeta, povijest filozofije, filozofska antropologija i etika, fenomenologija i povijest religija, povijest kršćanstva, kršćanska objava Trojedinog Boga, otajstvo Isusa Krista i njegove Crkve, teološka antropologija, sakramenti, osnovana moralna teologija, kršćanska duhovnost, kršćanski pogled na brak i obitelj, kršćanske bioetika i društveni nauk Crkve, liturgika, povijest kršćanske literature, ekumenska teologija, izborni kolegiji, seminari. Predavači su profesori Teologije u Đakovu i prema potrebi ostali.
Zainteresirani kandidati mogu o uvjetima za upis zatražiti informacije u najbližim osječkim župnim uredima i dobiti tiskane listiće sa svim pojedinostima; ili u Tajništvu Teologije u Đakovu, Preradovićeva 17, tel: (031) 814-422). Razredbeni postupak je 22. i 23. rujna 1998. od 17 do 20 sati na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, J(gerova 9, soba 5 ili 9. Uz prijavu je potrebno priložiti krsni list, svjedodžbu o završenoj srednjoj školi, odnosno diplomu završenog maturalnog ispita ili, ako je imaju, diplomu završenog dodiplomskog ili postdiplomskog studija, preporuku župnika, dvije fotografije… U razredbenom postupku bodovno se vrednuje uspjeh u srednjoj školi, diplome višeg studija, komisijski razgovor o motivaciji za ovaj studije. U prvu godinu upisuje se 35 kandidata. (aj)

Generalni tajnici europskih biskupskih konferencija u Moskvi

POČEO PROCES OBRAĆENJA RUSIJE

U organizaciji Vijeća europskih biskupskih konferencija od 4. do 9. rujna održan je u Moskvi 26. godišnji susret generalnih tajnika biskupskih konferencija Europe. Sudjelovali su predstavnici iz 28 zemalja medu kojima i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije požeški biskup Antun Škvorčević.
Susret je imao sasvim posebno značenje upravo zbog svoga održavanja u Moskvi. Sam smještaj sudionika i radne sjednice, kao i slavljenje svetih misa u pojedine dane odvijali su se u hotelu Ministarstva obrane “Lefortovo” u istoimenom dijelu grada punom vojnih ustanova, što govori o stanju u Rusiji nakon demokratskih promjena a ujedno je davalo sudionicima susreta određenu psihološku sigurnost u trenutačno nemirnim političkim i gospodarskim okolnostima u kojima se nalazi ta zemlja. Za takav smještaj katoličkih gostiju u Moskvi, pobrinuo se nekadašnji visoki oficir “Crvene armije”, koji je cijelo vrijeme bio na usluzi Stefanu Capriju, talijanskom svećeniku, župniku u nedalekom gradu Vladimiru, suorganizatoru i koordinatoru susreta.
Pamteći vremena tvrdoga ateističkog komunizma, sudionici susreta s velikom znatiželjom željeli su se upoznati u prvome redu sa životom male katoličke zajednice, Ruske Pravoslavne Crkve i samoga desetmilijunskog grada Moskve.
Upravo se slavio dan grada te je “Crveni trg” bio svečano ukrašen, pripravljen za glazbeni program a ne miting kako bi bilo u prošlim vremenima. Nedaleko od trga blista u svom sjaju rekonstruirana crkva sv. Spasa, koju je Ruska Pravoslavna Crkva naumila ponovno posvetiti i otvoriti za bogoslužje za Veliki jubilej kršćanstva 2000. godine. U poznatoj galeriji “Tretjakov”, uz mnoštvo vrijednih likovnih djela ruskih majstora od 17. stoljeća pa do danas, posebno je i snažno upečatljiv bio susret s jednom od najvećih zbiraka ikona, s onom najslavnijom Vladimirske Bogorodice i Rubljovljeve Trojice pred kojima, jednostavne vjernike duboko uronile u molitvi nimalo ne smete mnoštvo turista prolaznika. Unutar kremaljskih zidina, kročeći pokraj najvećeg topa na svijetu, koji nije nikada pucao, i najvećeg zvona na svijetu, koje nije nikada zvonilo, vodiči su se trudili upoznati katoličke posjetitelje s počecima moskovske povijesti i njezinih slavnih crkvenih i carskih velikana, na poseban način svagdje prisutnoga Ivana Groznoga. U prekrasnoj katedrali Uspenija Bogorodičina, gdje se sretno isprepleće arhitektura talijanske renesanse s raskošnim freskama ruskih majstora, u prostoru koji omeđuju grobovi patrijarha Ruske Pravoslavne Crkve, kao da je stala povijest. Nekoliko pak koraka dalje, u Arhangelskoj crkvi grobovi su moskovskih prinčeva i careva poredani jedan pokraj drugoga, a ponad njih likovi s aureolama žele podsjetiti samo na dobro što su tijekom svoga života učinili. Kremaljsko hodočašće kroz povijest završava u carskoj obiteljskoj kapeli koja pamti carske vapaje u nesretnim vremenima, kojih nije nedostajalo.
Ništa manje snažno i mistično ne doimlju se ni druge crkve u Moskvi, koje su preživjele nesklona vremena u žalosnom ruhu, da bi posljednjih godina obnovljene posebnim zauzimanjem moskovskog gradonačelnika Luškova progovorile starim sjajem i ponosom brojnih pozlaćenih kupola i križeva.
Katolički tragovi doveli su sudionike susreta već prvoga dana boravka u Moskvi u crkvu sv. Ljudevita Francuskoga, jedinu otvorenu i u doba komunističkih progona.
Sljedećega dana euharistija se slavila u crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, koju vode poljski salezijanci. Nakon oduzimanja, crkva je pregrađena na tri kata te su u nju bile smještene različite ustanove, od laboratorija do komitetske komunističke škole za mlade. Postupno je “osvajana”: godine 1991. misa je služena na stubama crkve, zatim u predvorju, konačno danas u prizemnom dijelu, dok se gornji katovi pomalo ruše i obnavlja prvotni izgled crkve. Ne mogavši primiti katoličke goste u svojoj katedrali sv. Petra, za koju još uvijek nema izgleda da bude vraćena Katoličkoj Crkvi, apostolski administrator za katolike europske Rusije nadbiskup Tadeusz Kondrusiewicz predvodio je misu na ruskom jeziku u crkvi Bezgrešnog začeća. Izrazio je svoju osobnu zahvalnost i radost zbog prisutnosti predstavnika biskupskih konferencija Europe u Moskvi. Iznenađujuća je živost i žilavost mlade katoličke zajednice otaca salezijanaca s oratorijem ne samo za katolike nego i za pravoslavce, s organiziranim katekumenatom, snažnom karitativnom djelatnošću, javnom kuhinjom za više od 300 osoba dnevno, i sve to u kontejnerima ispred crkve i oko nje te u podrumskim dijelovima crkve.
Posljednji dan rada, na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, misu je i opet predvodio nadbiskup Kondrusiewicz u kapeli “Domus Mariae” koja je upravo toga dana bila blagoslovljena i po želji tamošnjih vjernika otvorena za vječno klanjanje, kao prva i jedina takve vrste u cijeloj Rusiji. U malom prostoru stisnuli su se vjernici iz svih krajeva svijeta, od Korejaca i afričkih crnaca do poljskih franjevaca konventualaca i sestara Majke Terezije.
Unajmljenu kuću vodi marijanski pokret slovačkoga neumornog biskupa Pavela Hnilice, koji je osobno za tu prigodu stigao u Moskvu. Prvotna namjena kuće sluzi radu s ovisnicima o drogi, uz posebnu potporu moskovskog gradonačelnika. Nakon mise i kratkog klanjanja biskupa i svećenika u novoj kapeli, slijedile su agape s mnogim osobnim susretima između predstavnika europskih biskupskih konferencija i prisutnih moskovskih katolika.
Sloboda, koju je konačno dobila i Ruska Pravoslavna Crkva, mogla se osobito osjetiti prigodom posjeta manastiru Sergjejev Posad, od komunista prozvan Zagorsk, a sada mu je vraćeno staro ime, sedamdesetak kilometara udaljenom od Moskve i koji jedini nije bio dokinut u vrijeme boljševičke vladavine.
Grob sv. Sergeja iz Radoneša mjesto je trajne molitve monaha i okupIjanja brojnih vjernika, čiju su dušu mogli osjetiti katolički posjetitelji u vrijeme svečanog pjevanja akatisa (pohvala) u čast spomenutom svecu. Sasvim je razumljivo da upravo u tom manastiru ima svoje sjedište i znamenita pravoslavna akademija, visoko teološko učilište.
No, pravo je središte Ruske Pravoslavne Crkve Danilovski manastir u samom gradu Moskvi u kojem prebiva patrijarh Moskve i cijele Rusije Aleksij II, koji je ponovno vraćen za crkvenu uporabu nedavnim osamdesetih godina. Tijekom posjeta tom manastiru predstavnike biskupskih konferencija Europe primio je otac Hilarion Alfejev, tajnik Odjela Ruske Pravoslavne Crkve za vanjske poslove. Mladi i otvoreni monah, koji je završio svoje studije na oxforskom sveučilištu u Engleskoj, prenio je pozdrave njegove svetosti patrijarha Aleksija i metropolita Kalinjingrada i Smolenska Kirila, predstojnika Odjela za vanjske poslove, i upoznao prisutne s poviješću Ruske Pravoslavne Crkve i s njezinim trenutačnim stanjem. U gotovo dvosatnom razgovoru otac Hilarion je spomenuo i pitanje odnosa s Rimokatoličkom Crkvom te je istaknuo problem koji je u zapadnoj Ukrajini nastao zbog nerijetko nasilnog preuzimanja crkava od strane grkokatolika iz ruku pravoslavaca. Mišljenja je kako su se dvije Crkve trebale o tom dogovoriti i postupno djelovati, računajući ujedno s time da se sve zgrade ne mogu vratiti grkokatolicima jer je u posljednjih 50 godina i Ruska Pravoslavna Crkva imala svoj razvoj u Ukrajini, koji bi trebalo respektirati.
Upoznao je prisutne i s inicijativom svoje Crkve da se Svjetsko vijeće Crkava u Ženevi dokine i utemelji forum u kojem bi ravnopravno sudjelovala i Katolička Crkva te da se tako ispuni praznina koju pravoslavne Crkve osjećaju u spomenutome vijeću. No, dodao je da vodstvo Svjetskog vijeća Crkava ne želi ukidanje toga tijela, nego predlaže da se usporedo s njime osnuje forum.
Među pitanjima koja su ocu Hilarionu bila postavljena bilo je i pitanje biskupa Škvorčevića: Je li inicijativa o sazivu skupa poglavara svih velikih svjetskih religija za mir u nekadašnjoj Jugoslaviji, koju je patrijarh Aleksij izložio na katoličko-pravoslavnom susretu u Sarajevu 1995. godine, još živa i radi li se na njoj u ovom trenutku dok na Kosovu plamti rat? Otac Hilarion je odgovorio da je nedavni ekumenski skup u Rumunjskoj, na kojem su sudjelovala i osmorica patrijarha pravoslavnih Crkava bio u tom znaku, ali da mu više o spomenutoj inicijativi nije poznato. Zauzeo se za slobodno djelovanje svih velikih povijesnih Crkava koje su nekada bile prisutne u Rusiji.
Na početku radnoga dijela susreta generalnim tajnicima uputio je svoju pozdravnu riječ nadbiskup Kondrusiewicz u kojoj je predstavio stanje Katoličke Crkve u Rusiji. Nakon političkih promjena, on je imenovan prvim biskupom za Rusiju, a danas postoje dvojica biskupa za europsku i jednako tako dvojica za azijsku Rusiju. Sada u Rusiji ima oko 300.000 katolika. U europskoj Rusiji djeluje 115 svećenika, 127 redovnica. Godine 1993. u Petrogradu je otvoreno sjemenište “Kraljica apostola” sa 60 sjemeništaraca te će sljedeće godine biti prvi put zaređeni svećenici i odgojeni u Rusiji nakon 1917. godine. Od godine 1991. djeluje Kolegij katoličke teologije “Sv. Toma Akvinski”, koji ima filijale u četiri druga grada i broji oko 300 studenata laika. Iste godine počeo je djelovati “Caritas”, a od 1994. izlazi tjednik “Svjetlo evanđelja”.
Velik problem sada predstavlja novi zakon iz protekle godine “O slobodi savjesti i vjerskim organizacijama”, koji traži da sve postojeće vjerske organizacije budu ponovno registrirane, premda je to već učinjeno ranije. Apostolska administratura dobila je svoju novu potvrdu, ali će mnoge postojeće župe imati poteškoća u svom novom registriranju zbog lokalnih čelnika nesklonih Katoličkoj Crkvi, kao i redovničke zajednice kojima je zabranjeno djelovanje ako nisu postojale u Rusiji prije 1917. godine, odnosno trebat će čekati 15 godina da mogu biti registrirane. Unatoč svemu, nadbiskup ima veliko pouzdanje u budućnost Katoličke Crkve u Rusiji. Proces obraćanja Rusije, kako ga je navijestila Gospa u Fatimi, katolici u Rusiji osjećaju na djelu, te je razumljivo da u tom svjetlu vide i svoju budućnost. Stoga nimalo ne čudi prisutnost lika Gospe Fatimske na svakom mjestu gdje u Rusiji ima katolika.
Predstavnici europskih biskupskih konferencija imali su prigodu čitati razmišljanje don Alde Giordana, tajnika Vijeća europskih biskupskih konferencija, o suvremenoj europskoj kulturi i mogućnostima njezine evangelizacije.
O pojedinim aktualnim temama uvodno su progovorili predstavnici pojedinih zemalja. Tako je biskup Škvorčević govorio o ekumenizmu, s posebnim osvrtom na nastojanja Katoličke Crkve u Hrvatskoj, dok je uvod u temu o međureligijskom dijalogu dao predstavnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Drago Župarić. Osobita pozornost posvećena je pripravi Sinode za Europu, koja će se održati u rujnu 1999. godine u Rimu, kao i organiziranju različitih stručnih skupova na europskoj razini, koje priprema Vijeće europskih biskupskih konferencija.
Na prijedlog biskupa Škvorčevića jednoglasno je prihvaćeno da sljedeći skup generalnih tajnika europskih biskupskih konferencija bude u Dubrovniku od 19. do 23. lipnja 1999. godine.

4