Split, (IKA) – Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu priredio je 21. i 22. listopada XVI. međunarodni teološki simpozij na temu “Fenomen savjesti”. Skup je u četvrtak 21. listopada u velikoj dvorani Fakulteta otvorio dekan prof. dr. Nediljko Ante Ančić. Pozdravivši predstavnika Splitsko-makarske nadbiskupije generalnoga vikara mons. Ivana Ćubelića i pastoralnoga vikara mons. Dragu Šimundžu, predstavnika splitskoga Sveučilišta tajnika Tonćija Zakariju, predavače i sve nazočne, dr. Ančić istaknuo je važnost i aktualnost teme. Skup je uime splitsko-makarskoga nadbiskupa i velikoga kancelara KBF-a u Splitu Marina Barišića, koji se nalazi na zasjedanju HBK-a u Lovranu, pozdravio mons. Ćubelić. Živimo unutar grešnih struktura koje nam otežavaju da budemo autentični kršćani, istaknuo je dr. Ćubelić, pozvavši sve da se na svim razinama trude probuditi osobnu i društvenu savjest.
Izlaganje “Glas i savjest. Filozofske interpretacije fenomena savjesti” održao je prof. dr. Ante Vučković (Split). U kršćanskom ozračju glas savjesti najčešće se shvaća onako kako ga opisuje Drugi vatikanski sabor čiju definiciju preuzima i KKC: “Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini” (GS, 16). No, u filozofiji to nije sasvim razumljivo, jer ona pamti mnoštvo interpretacija ovog glasa, istaknuo je dr. Vučković te izdvojio tri koje se razlikuju od kršćanskog shvaćanja – Sokratovu, Heideggerovu i interpretaciju Hannahe Arendt koja sumnja postoji li uopće savjest kao fenomen. Dr. Vučković zaključuje da je nedvojbeno da postoji iskustvo nijemoga glasa koji se javlja u ljudskom životu, te je riječ o samoj jezgri ljudske biti. Tamo gdje ima mnogo interpretacija valja se odlučiti za jednu od njih. Odluka o tom odakle glas dolazi, kome pripada i na što poziva dolazi iz temeljnije odluke o tom s kim i kako netko organizira svoj život. Posluh svom glasu savjesti i respekt pred tuđom savješću ni za vjernika ni za nevjernika nije upitan. No, shvaćanje glasa savjesti ovisi o vlastitim najdubljim uvjerenjima i odnosima. U svakom slučaju, savjest nas ne ostavlja mirnima pred važnim odlukama, kao ni pitanje shvaćanja savjesti. Valja pred njom položiti računa o njoj samoj, zaključio je dr. Vučković.
Rad prvoga dana simpozija završen je predstavljanjem zbornika radova s prošlogodišnjega simpozija pod naslovom “Kršćanstvo i evolucija”. O zborniku, koji je objavila Crkva u svijetu, govorili su prof. dr. Špiro Marasović i dr. Tonći Kokić.
Drugoga dana simpozija, 22. listopada, program je započeo predavanjem “Bit i funkcija savjesti s gledišta katoličke moralne teologije” prof. dr. Eberharda Schockenhoffa iz Freiburga, koji je istaknuo da se bez povezanosti sa zapovijeđu ljubavi, fundamentalnim načelima pravednosti i konkretnim normama, izobličuje savjest u pomagača u održavanju vlastitih interesa pomoću kojega se doduše mogu strateški razriješiti moralni konflikti sukladno tome tko se uspije snažnije nametnuti, ali ne može se donijeti odluka pod postulatom međusobne pažnje i priznanja. Dr. Schockenhoff zaključuje da su blaženstva i antiteze propovijedi na gori obvezujući orijentacijski znakovi za kršćansku savjest; oni je izoštravaju i usmjeravaju prema pravoj svrsi kršćanskoga života.
Prof. dr. Anton Bucher iz Salzburga u predavanju “Uvjetovani refleks straha ili čovjekova jezgra? Savjest u katoličkoj religijskoj pedagogiji” istaknuo je kako je neprijeporno da konkretne odluke savjesti ovise o socijalizacijskim procesima. Istodobno je upozorio da je takvo poimanje savjesti, kao socijalizacijske instance koja je isključivo izvana stavljena u čovjeka, nedovoljno. Takva bi savjest bila samo reproduktivna, a ne stvarateljska i individualna, zaključuje.
Nakon rasprave i kratke stanke prof. dr. Ivica Raguž iz Đakova održao je izlaganje “Crkva kao mjesto ‘proširene savjesti’. Dogmatsko-teološko promišljanje o odnosu Crkve i savjesti”. Istaknuo je da zrela, istinska savjest – kako je shvaća kršćanska vjera – ne izriče i ne potrebuje samo nutarnju dimenziju, nego i vanjsku dimenziju, a to je dijalog s drugim osobama, zajednica običaja, odnosno sama Crkva. Trojstvo je temelj i nadahnuće savjesti; u svjetlu Trojstva dolazi do izražaja i ekleziološki pogled na savjest. Govoreći o dvostrukoj ulozi Crkve, dr. Raguž istaknuo je da Crkva treba tako odgajati savjesti vjernika da oni što više djeluju po savjesti, a to znači slobodno i odgovorno, upozorivši da Crkva ni danas nije imuna od opasnosti klerikalizma i autoritarizma. S druge strane, Crkva ima ulogu oblikovanja i kritike savjesti u današnjem društvu.
Prof. dr. Marinko Vidović iz Splita prikazao je temu “Biblijsko poimanje savjesti – normirani sudac ljudskoga ponašanja”, zaključivši kako je savjest sjedište i subjektivni izvor moralnosti, transformator objektivne Božje volje u subjektivno pravilo ponašanja pojedinca. Ona je osobna i unutarnja norma konkretnoga ponašanja, novi Duh koji je upisan u srca i koji iznutra i gotovo autonomno određuje ponašanje Božjih sinova”.
Poslijepodnevni dio programa započeo je predavanjem “Savjest kao sastavna komponenta psihološkog pristupa moralnom razvoju” prof. dr. Ilije Živkovića iz Zagreba, koji je dao sažeti pregled psihološkog poimanja savjesti u različitim psihološkim pravcima te se u drugim dijelu izlaganja usredotočio na suvremena istraživanja. Upozorio je na problem razvojne psihologije uslijed toga što je mnoštvo nekadašnjih istraživanja rađeno na modelima tradicionalnih obitelji kojih danas gotovo da nema. Moralno djelovanje pa i savjest u postmodernom društvu sve više prelaze u domenu sekulariziranog društva i njegovih ideologija, a sve su manje pod utjecajem tradicionalnih vrijednosti i religije. Dr. Živković na kraju je upozorio kako je još uvijek nedovoljno istraženo pitanje na području psihologije u kojoj će se mjeri komunikacijska revolucija odraziti na novije naraštaje, njihovo poimanje morala i savjesti, te zaključio da će, zasigurno, mnogi psihološki pristupi savjesti biti u značajnoj mjeri modelirani.
U izlaganju “Etika, moral, savjest i film: plodonosan susret” prof. dr. Lloyd Baugh iz Rima istaknuo je da ne samo tzv. vjerski filmovi ili filmovi koji izravno obrađuju pitanja morala nego bilo koji film koji nastoji prikazati ljudsko iskustvo na iskren način, može postati za gledatelja mjesto dubokog moralnog i duhovnog iskustva. Film prikazivan u idealnim uvjetima poziva gledatelja da proživi to iskustvo, da osjeti moralni sukob, da se identificira u pozitivnom ili negativnom smislu s odabirima glavnih lica te da proživi posljedice tih moralnih odabira.
Nakon kratke rasprave i stanke mr. Boris Vidović iz Splita govorio je o “Logoterapiji i savjesti”, istaknuvši da su logoterapija (liječenje smislom), kao praktična metoda psihoterapijskog djelovanja, i savjest bitno povezani i usmjereni jedno na drugo.
Nakon završne rasprave, u kojoj su nazočni mogli postaviti pitanja svim predavačima i razjasniti pitanja koja su se pojavila tijekom predavanja dekan fakulteta dr. Ančić zahvalio je predavačima i sudionicima simpozija na iscrpnim i inspirativnim predavanjima proglasivši simpozij zatvorenim.