Zagreb, (IKA) – U povodu 10. obljetnice smrti dugogodišnjeg župnika zagrebačke župe sv. Marka Križevčanina Franje Juraka, u subotu 23. listopada u toj je župi organiziran znanstveni simpozij “Uloga župnika u gradu: župnik Franjo Jurak”. Uz župu sv. Marka Križevčanina na kojoj je Jurak djelovao 36 godina, suorganizatori su bili i Katedra socijalnog nauka Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK.
Otvarajući simpozij i pozdravljajući okupljene, domaći župnik mr. Marijan Kušenić istaknuo je kako su to mjesto i nedovršeni pastoralni centar župe sv. Marka Križevčanina bili centar mnogih susreta, tribina, predavanja, okupljanja zajednice, formiranja animatora, ekumenskih i međureligijskih susreta i dijaloga. Cilj simpozija je osvijetliti život, pastoralni rad, ali i sačuvati živu memoriju na Franju Juraka, pokušati prikazati pastoralne mogućnosti i nemogućnosti, pastoralna ostvarenja i neostvarenja u periodu od završetka II. vatikanskog koncila do kraja devedesetih godina koje je ujedno razdoblje djelovanja i župničke službe Franje Juraka i zauzetih vjernika laika u Zagrebu i Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Mons. Stjepan Baloban uime organizatora Katedre socijalnog nauka istaknuo je znakovitost održavanja simpozija u dvorani u kojoj je kroz tolika desetljeća župnik Jurak okupljao ljude, te su se događali važni događaji za grad, nadbiskupiju, te Crkvu uopće. Prisjetio se kako je u tu župu došao za kapelana, te je istaknuo kako je župnik Jurak od njega tražio da ga oslovljava samo sa “župnik”. Stoga, s pravom u naslovu simpozija nalazimo dva puta riječ župnik. Dr. Baloban poželio je da taj dan obilježavanja 10. obljetnice smrti župnika Franje Juraka bude poticaj za traženje novoga, ljepšega i boljega u našem hrvatskom društvu o čemu je Franjo Jurak često i rado govorio i na svoj način sanjao. Možda je u nekim pitanjima i bio sanjar, ali je bio sanjar s pokrićem. Svaka njegova nova inicijativa, bila je prigoda za iskorak prema boljem i drukčijem. Neka ovaj simpozij o svećeniku, župniku i čovjeku koji se nije mirio s nepravdama bilo u Crkvi, bilo u društvu bude poticaj svima nama da svaki na svoj način pokuša učiniti malo dobra za našu hrvatsku budućnost.

Dr. Gordan Črpić ponovio je važnost djelovanja župnika Juraka na socijalnim pitanjima što je bilo plodnu za župu, ali i Crkvu uopće. Istaknuo je, kako se tijekom priprave simpozija postavio i pitanje “je li župnik Jurak bio svet?” Sasvim sigurno nije bio nepogrešiv, niti se takvim pokušao prikazati, bio je potpuno predan Bogu i čovjeku, i za to je patio, a za to postoji izraz, rekao je Črpić, te istaknuo kako je cilj simpozija osvijetliti djelovanje, zabilježiti memoriju za nas danas i za budućnost, jer ako itko onda je župnik Jurak bio je na neki način budućnik, otvoren budućnost. To ne znači da nije pamtio prošlost, znao se nositi sa prošlošću pročišćene memorije, zaključio je Črpić.
Mons. Vladimir Stanković istaknuo je kako je Franjo Jurak kojeg je upoznao u sjemeništu na Šalati, bio zapažen po zanimanju za socijalne teme. Također je istaknuo kako su se kasnije susretali i u pastoralnom radu kada je Jurak bio u Glini, a Stanković u Sisku. Svećenicima koji su djelovali na Baniji povezanost u tim teškim godinama mnogo je značila, rekao je Stanković, te istaknuo još neke pojedinosti suradnje.

Prvo izlaganje na simpoziju “Životni put župnika Franje Juraka” održao je vlč. Branimir Motočić, koji je župniku bio kapelan. Predavač je izlaganje podijelio u tri dijela. U prvom dijelu djetinjstvo i mladost do ređenja istaknuo je kako je i Jurak iskusio križni put, kao i druge represije komunističkog režima koji mu nije dozvolio ni održavanje mlade mise u rodnoj župi. U drugom dijelu osvrnuo se na svećeničke godine, s posebnim naglaskom na djelovanje u Glini i Maji gdje je do izražaja došla njegova briga za katehizaciju, rad s mladima, razvijanje zajedništva među svećenicima i župljanima. U tim godina ističe se i prijateljstvo s Jovicom Nikolićem te potpora pri gradnji pravoslavne crkve u Glini.
Njegovo svećeničko djelovanje, poglavito ono u Zagrebu gdje dolazi godine 1964. bilo je u ozračju II. vatikanskog koncila. Zdušno se zalagao za obnovu u duhu Koncila. Početku djelovanja Kršćanske sadašnjosti također je dao svoj doprinos, a godinu dana obnašao je i službu vicerektora Zagrebačke bogoslovije. Na zagrebačkoj župi sv. Marka Križevčanina ostao je do umirovljenja godine 1999., a preminuo je 4. kolovoza 2000., na spomen sv. Ivana Marija Vianeya.

O Franji Juraku kao župniku intelektualcu govorio je dr. Stjepan Baloban. Istaknuo je, kako je od prvoga dana suradnje s njim primijetio da se s njim može razgovarati na kvalitetan i zanimljiv način o različitim temama, bilo crkveno-teološkim, bilo društvenim. Nije bio onaj koji je samo znatiželjno slušao o nečem novom, on je argumentirano raspravljao i to na temelju informacija koje je trajno skupljao. Bio je istinski svećenik intelektualac koji je s jedne strane iskoristio svaku mogućnost za stjecanje novoga bilo znanja, bilo informacija. Bio je svećenik intelektualaca koji se nije mirio s prosječnošću.
Župnik se nije mogao pomiriti sa šutnjom, nepravdom ili mesijanskim očekivanjem da bi netko drugi mogao učiniti. Bio je kritičan, ali je uvijek tražio rješenje, izlaz, to je temeljna oznaka intelektualca, podsjetio je Baloban, te istaknuo kako je Jurak još kao bogoslov mnogo čitao i bilježio, što se nalazi i u njegovoj pisanoj baštini. Te zabilježbe, mišljenja stručnjaka o pojedinim temama nosio je sa sobom, a ostale su sačuvane do danas. Tražio je literaturu na stranim jezicima, te je često imao crkvene dokumente prije nego su bili prevedeni na hrvatski. Prateći literaturu na stranim jezicima upoznavao se novim kretanjima u Crkvi i društvu, te je počeo to primjenjivati u svom radu. U njegovu radu posebno je došlo do izražaja zauzimanje za socijalnu tematiku koja se očitovala u pomaganju i promišljanju angažmana vjernika laika u društvu, zaključio je Baloban.

Na simpoziju je Ivica Lulić pročitao predavanje koje je pripremio dr. Tomislav Ivančić “Duh molitve Franje Juraka”. Ivančić ističe, kako je ministrirao mladomisniku Juraku u Frankopanskoj. Doživljavao ga je ispunjenog snagom koja je odsijevala s njegova lica, u ruci je nosio latinski brevijar i ponekad krunicu, “gledajući njega u meni je rasla želja da budem svećenik”. Imao sam dojam da on u molitvi druguje s Bogom i da je taj čar na licu plod tog prijateljevanja s Isusom, ističe Ivančić. Njemu je izraz molitva uvijek bio socijalni moment vjere. On nije nikoga ostavio bez pomoći, tko god je pomoć tražio. Njegova posvemašnja karitativna predanost nije bila plod skupnih ili osobnih molitava, nego njegovo razumijevanje blaženstava iz evanđelja. O blaženstvima je uvijek bio spreman govoriti, njih je stavljao u prvi plan, iz njih živio u njima vidio svrhu svoga života i svoje svećeničke profesije. Očito je razumio da molitva nije naše govorenje Bogu, nego Božji govor nama. Duh molitve Franje Juraka sve do njegove smrti najlakše se otkriva u molitvi krunice, nju je s posebnim osmijehom vadio iz džepa, iz nje je crpio sve molitveno ozračje Crkve. Njegova uronjenost u molitvu i nadahnuća koje je iz njih dobivao bile su razlog da se nije puno brinuo za izvanjske stvari, nego za čovjeka. Njegova molitva je bila diskretna, skrivena očima ljudi, iza zatvorenih vrata svoga srca. Njegove molitve bile su vidljive po dijelovima kojima su one bile izvor, zaključuje Ivančić.