Split, (IKA) – Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu organizira XVI. međunarodni teološki simpozij se održava 21. i 22. listopada u velikoj dvorani Fakulteta na temu “Fenomen savjesti”. Na simpoziju će sudjelovati deset uglednih predavača s hrvatskih i europskih sveučilišta. Skup je u četvrtak 21. listopada otvorio dekan Fakulteta prof. dr. Nediljko Ante Ančić. Pozdravivši predstavnika Splitsko-makarske nadbiskupije generalnoga vikara mons. Ivana Ćubelića i pastoralnoga vikara mons. Dragu Šimundžu, predstavnika splitskoga Sveučilišta tajnika Tonćija Zakariju, predavače i sve nazočne, dr. Ančić je istaknuo važnost i aktualnost teme. “Svaki čovjek ima svoju savjest, u svome djelovanju treba se ravnati prema svojoj savjesti. No, nije jednostavno odgovoriti što je to zapravo savjest? Kakva je to složena i čovjeku urođena intuitivna sposobnost razlikovanja dobra i zla? Tko nam zapravo u glasu savjesti progovara? Kako se savjest oblikuje i koje su joj značajke? Na koji se način danas tretira savjest u Crkvi, teologiji, društvu i u nekim medijima? Na ta i mnoga druga pitanja pokušat će odgovoriti predavači”, kazao je dekan. Zahvalivši organizatoru, Povjerenstvu znanstvenoga skupa i svima koji su pomogli u organizaciji simpozija, osobito Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja, dr. Ančić je zaželio dobar i plodonosan rad. Potom je riječ pozdrava uime splitsko-makarskoga nadbiskupa, i velikoga kancelara KBF-a u Splitu, Marina Barišića, koji se nalazi na zasjedanju HBK-a u Lovranu, uputio mons. Ćubelić. Naglasio je kako tema savjesti povezuje ljude svih vjera, ali i one koji ne vjeruju. Svjesni smo da je lako reći: “živi po savjesti” ali osjećamo da smo i ograničeni. Živimo unutar grešnih struktura koje nam otežavaju da budemo autentični kršćani, naglasio je dr. Ćubelić. Pozvao je sve da se na svim razinama trude probuditi osobnu i društvenu savjest, koja je – kako reče – “zadrijemala a ponekad i zaspala”, kako bi gradili takav ambijent u kojem čovjek može živjeti vjeran čovjeku i Bogu.

Nakon riječi pozdrava organizatora u prigodi otvaranja simpozija, izlaganje na temu “Glas i savjest. Filozofske interpretacije fenomena savjesti” održao je prof. dr. Ante Vučković (Split). Zapad poznaje mnoštvo interpretacija savjesti. U svakoj od njih uvijek se javlja glas. Glas, običan ljudski glas je akustična iskaznica. Naliči otisku prstiju. Osoban je, jedincat, poseban, individualan. Glas se izdvaja od zvukova i razlikuje od drugih ljudskih glasova. Među zvukovima i glasovima koji dopiru do nas izdvajamo i razlikujemo pojedine glasove. One bliske, važne značajne. I, naravno, one prijeteće, neprijateljske. Među svim glasovima najneobičniji od svih je nijemi glas, glas savjesti. Dr. Vučković se pita: kakav je to glas? Kako govori? Čiji je? Kako ga shvatiti? Ustvrđuje da postoji mnoštvo pitanja i mnoštvo odgovora. U kršćanskom ozračju glas savjesti se najčešće shvaća onako kako ga opisuje Drugi vat. sabor čiju definiciju preuzima i KKC: “U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.” (GS, 16) To je, u kršćanskom svijetu, gotovo samorazumljivi način shvaćanja savjesti. No, u filozofiji to nije sasvim razumljivo. Ona pamti mnoštvo interpretacija ovog glasa. Dr. Vučković je izdvojio tri i sva tri se razlikuju od ovog kršćanskog shvaćanja. To je način kako na ovakvo shvaćanje savjesti može pasti drukčije svjetlo. I to je način kako se može osluhnuti s čim se sve veže savjest i kako. Prvi je Sokratov “daimonion”. Sokrat je sam čuo glas ovog daimonia, a ipak je to najpoznatiji nijemi glas u povijesti filozofije. Sokrat nije mislio da svi ljudi imaju sličan glas. On se po tom glasu razlikovao od svih drugih ljudi. Mislio je da drugi nemaju takav glas. Po tom glasu postaje ono što jest. Zbog njega propituje sebe i druge. Njemu je apsolutno poslušan. Drugi je Heideggerov glas koji ima 4 obilježja. O njemu možemo pitati: Tko zove? Koga zove? U vezi s čim zove? Na što zove? Odgovor je zanimljiv. Pojedinac sam zove. Zove sebe samog. Zov je u vezi sa njim samim. I, konačno, zove samog sebe da bude on sam. To je glas koji poziva na autentičnost. Glas koji poziva iz izgubljenosti i neautentičnosti na konačnu odluku prihvaćanja samoga sebe, na odlučnost i na preuzimanje krivnje za temelj vlastite ništavnosti, tj. na preuzimanje odgovornosti za cjelokupni vlastiti život. Treća je interpretacija glasa Hannahe Arendt koja sumnja postoji li uopće savjest kao fenomen. Ne postoji kao glas koji bi govorio uime objektivnosti, uime Božje volje. Postoji kao glas koji stoji između pojedinca koji ga čuje i društva, ideologije, običaja, morala. Takav glas nije nikakva smetnja niti brana protiv zla koje ljudi mogu činiti. Dapače, Hannah, analizirajući Eichmanna u Jeruzalemu, otkriva kako u temelju velikih zločina leži banalnost razloga i nesposobnost mišljenja. Ako ima ijedna brana koja čovjeka sprječava da čini zlo onda to nije neki fantomski glas savjesti, nego mišljenje u kojem se pojedinac odvaja od svijeta, razdvaja na dvoje u jednome i propituje sebe što čini ili ne čini. Hannah se tako vraća natrag Sokratu i Platonu, ali ovaj put s potpunim gubitkom božanskoga obilježja glasa o kakvom je govorio Sokrat. Dr. Vučković zaključuje da je nedvojbeno da postoji iskustvo nijemoga glasa koji se javlja u ljudskom životu. Nedvojbeno je i da je u pitanju sama jezgra ljudske biti. Nedvojbeno je i to da je Zapad pristao na nedodirljivost i svetost glasa savjesti. Ušao je u Ustav i Zakon i očekuje se od svih da poštuju tuđu savjest. Zapad sve čini kako bi sačuvao ovo dvoje: respekt pred savješću i izbjegavanje ikakvog sukoba u javnom području s glasom savjesti. Tamo gdje ima mnogo interpretacija valja se odlučiti za jednu od njih. Odluka o tom odakle glas dolazi, kome pripada i na što poziva dolazi iz temeljnije odluke o tom s kim i kako netko organizira svoj život. Posluh svom glasu savjesti i respekt pred tuđom savješću ni za vjernika ni za nevjernika nije upitan. No, shvaćanje glasa savjesti nije isto. Ono ovisi o mojim najdubljim uvjerenjima i odnosima. U svakom slučaju, savjest nas ne ostavlja mirnima pred važnim odlukama. Podjednako, ni pitanje shvaćanja savjesti nas ne ostavlja mirnima. Valja pred njom položiti računa o njoj samoj. Program prvoga dana simpozija završen je predstavljanjem zbornika radova s prošlogodišnjega simpozija pod naslovom “Kršćanstvo i evolucija”. O zborniku, koji je objavila Crkva u svijetu, govorili su prof. dr. Špiro Marasović i dr. Tonći Kokić.